Globalizacija nije počela jučer – Traje više od sto godina i može nas odvesti u rat

Vladajuća oligarhija Sjedinjenih Država i politička elita je krajem 19. stoljeća usvojila “Doktrinu Monroe”, kojom se 1823. SAD formalno suprotstavljaju svakom daljnjem pokušaju europskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Sjeverne i Južne Amerike, a takvi će pokušaji biti smatrani činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država.

Danas znamo da je “Doktrina Monroe” u stvari dala legitimitet i ekskluzivno pravo Washingtonu da američki potkontinent i sve zemlje Latinske Amerike pretvore u svoje “dvorište”. To su ubrzo i dogodilo i trajalo sve do revolucije na Kubi, dok je veće štete američki kolonijalizam pretrpio dolaskom na vlast Huga Chaveza u Venezueli, Lule da Silve u Brazilu, Nestora i Cristine Kirchner u Argentini, Eva Moralesa u Boliviji, Daniela Ortege u Nikaragvi i Rafaela Corree u Ekvadoru. Neki od ovih lidera su umrli, neki su izgubili izbore, a neki su uklonjeni institucionalnim državnim udarom i američka administracija čini sve da američki potkontinent po drugi put u povijesti u cijelosti pretvori u svoju koloniju. Procesi u Latinskoj Americi su  dokaz da SAD također imaju dugoročne strategije i da ih, manje ili više uspješno, provode više od sto godina.

Na drugoj strani svijeta je američka oligarhija i politička elita sebi postavila zadatak uništenja Ruske Federacije kao suverene države, što nitko i ne krije, a ovaj cilj je u poznatoj knjizi Velika šahovska ploča najbolje opisao pokojni američki strateg Zbigniew Brzezinski. I dok za kolonizaciju Latinske Amerike imamo “Doktrina Monroe”, za uništenje Rusije ne postoji službenog ili kolokvijalnog imena pod kojim se ovaj proces odvija.

Izreka “Kartaga mora biti razorena” se povezuje s vremenima Punskih ratova, kada je antički Rim vodio geopolitičku borbu za prevlast u regiji zapadnog Mediterana. Kartaga je uništavana nekoliko puta, dok je između ratova bilo razdoblja primirja. Možda bi ovo ime bilo prikladno za američku politiku prema Rusiji, novoj Kartagi koja mora biti razorena, iako je proteklih sto godina u dva navrata bila gotovo na koljenima.

“Hibridni rat” Sjedinjenih Država protiv Ruske Federacije, kojeg su, htjeli ili ne, morali prihvatiti i američki vazali u Europi, automatski se nastavlja nakon urušavanja Sovjetskog Saveza, jer o njegovom ishodu ovisi jedna čitavi geopolitički projekt koji nije dovršen.

Takozvani “Novi svjetski poredak” ne treba suverenu Rusiju iz više razloga. Prvo, zbog njene unutarnje nespojivosti sa Zapadom. Drugo, ova zemlja je potencijalna alternativa i nudi drugačije društvo na velikom teritoriju bogatog resursima. Naime, teritorij Ruske Federacije je usporediv je s kontinentom Južne Amerike. Treće, američko poluvirtualno gospodarstvo, koje se nameće kao globalno, temelji se na zastrašivanju regionalnih elita i mirna je luka u kroničnim međunarodnim krizama koje se proizvode tisućama kilometara daleko od granica Sjedinjenih Država.

Američka valuta i “elektronička sredstva razmjene” jamče opstanak međunarodnom terorizmu i mirni razvoj američkih vojnih baza diljem svijeta. Rusija je u posljednjih nekoliko godina počela razarati ove utvrde i neovlašteno zaustavljati kaos po svijetu. Time je izravno destabilizirala i oslabila američki model.

Četvrto, kolaps Rusije bi smanjio troškove Washingtona i njegovih vazala. Dokaz za to je Libija, zemlja s kojom je Zapad ranije morao trgovati, a sada jednostavno otima libijske resurse. Sada se i tamo situacija mijenja, jer bogata naftna područja pod kontrolom drži libijski general Kalifa Haftar, koji je, ako se ne predomisli, za sada puno bliži Moskvi i Kairu, nego Washingtonu i Bruxellesu.

U ekstremnim slučajevima, kada je nemoguće besplatno pljačkati suverene nacije, “terenski zapovjednici” prodaju resurse zemlje po minimalnim cijenama, daleko nižim od tržišnih, kao što je bio slučaj s naftom “Islamske države“.

Poznato je da države lakše uništiti nego ih podržavati, što je ideologija “Obojenih revolucija” koje za novac organiziraju  i provode tajne službe, organizacije i nevladine udruge, koji za rušenje država koriste složene socioekonomske i političke uvjete, koji se lukavo pretvaraju u slogane za svrgavanje suverenih vlada.

Nakon prevrata u Ukrajini 2014. godine, Rusija ima vrlo jasnu državnu politiku i umjesto izravnog napada, Washington se odlučio za ekonomske sankcije, koje se u bilo kojem trenutku mogu proširiti do te mjere da se zamrzne sva ruska imovina u stranoj valuti. Naravno, to bi bilo ravno objavi rata, stoga se ka tom cilju ide korak po korak, ali se želja za konačnom konfrontacijom nazire u novoj nacionalnoj obrambenoj strategiji Pentagona za 2018.

No, vratimo se u 1991. i vrijeme službenog raspada Sovjetskog Saveza. Glavni element u procesu nakon raspada Sovjetskog Saveza je bio to što je Zapad iskoristio “primirje” samo kao mamac za dobivanje jednostranih prednosti. Čim završi dobivanje jednostranih prednosti, automatski završava i “primirje”.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza je u neobjavljenom ratu ruskom stanovništvu Zapad imao veliku početnu prednost. Međutim, ispostavilo se da prilagodbom tržišnoj ekonomiji Rusija nije prihvatila i sustavne pozive da se prilagodi liberalnoj verziji “razvijenog Zapada” i prihvati njegove “vrijednosti”.

Dakle, projekt sloma Sovjetskog Saveza je bio samo prvi dio sveobuhvatnog i cjelovitog plana. Sada zadatak postaje ozbiljniji, jer se ne treba uništiti samo država, nego i ljudi, odnosno ruski sustav vrijednosti, ukorijenjen među ruskim i svim narodima koji žive u Ruskoj Federaciji, treba izbrisati iz povijesti, čak i primjenom čisto fizičke sile.

Čim je savladao postsovjetski prostor, po istom modelu kako je latinoameričke narode “branio” od europskih kolonijalista, Washington je okupirao baltičke države, a nakon kratke stanke raspirio rat i okupirao Ukrajinu.

Problem je što je primjetno da apetiti samo povećavaju. Sam po sebi se ovaj proces neće zaustaviti, a što duže ruska elita bude nastojala postići trajno primirje sa Zapadom, kasnije će se teže nositi s problemima. Primjer Zimske Olimpijade 2018. je indikativan. Sve je cinično i pristojno, uz veliko zadovoljstvo i naklon.

Projekt “Kartaga mora biti razorena” je apsolutni prioritet američke vanjske politike i on nema alternative. U dvadesetom stoljeću su SAD komercijalnim i političkim metodama dva puta bile na korak do uništenja Rusije. Prvom velikom pobjedom Zapada u borbi protiv Rusije se može smatrati razdoblje između 1917. i 1922. godine, kada nastaje SSSR i neslužbeno preuzima ulogu Ruskog carstva. Druga pobjeda datira iz 1991. – 1993. Zašto ne ponoviti ovu uspješnu kombinaciju?

Imperijalizam i “razvijeno gospodarstvo” u načelu ne mogu postojati bez pljačke kolonija, koje se pljačkaju ili im se nameće nepoštena razmjena dobara.

Zemlje koje si mogu osigurati mir, čiji ljudi rade bolje i teže, na primjer Kina,  jačaju.

Umjetnost u otporu također igra veliku ulogu. Ako su uoči nacističke invazije na Rusiju u kinematografiji bile zastupljene teme o invaziji njemačkih vitezova, danas je potrebno prikazivati događaje poput onog koji se 2. svibnja 2014. odigrao Kulikovom polju u Odesi i paležu živih ljudi u Domu sindikata, samo zato što su prikupljali potpise za peticiju protiv nelegalno uspostavljene vlasti u Kijevu.

Ruski su građani trajno lišeni prava na stabilnost u veljači 2014. i opasnosti su od tada svakim danom veće. Nastavak će nužno slijediti, jer nema drugog pravila. To možete predvidjeti i sa stajališta političke ekonomije.

“Imperijalizam je najviši stadij kapitalizma i vodi u rat”, što je proširena izjava nekima mrskog Vladimira Iljiča Lenjina, ali primjerena našem dobu, kao u vrijeme kada je izgovorena.

Napoleonovi ratovi, tehnološki napredak, svjetski ratovi XX stoljeća, izgradnja i raspad europskog kolonijalnog sustava, izgradnja i raspada Sovjetskog saveza su poveznice jednog kontinuiranog procesa globalizacije. Ova priča se nastavlja i slijedit će liniju manjeg otpora. Ne postoji nikakva suradnja među skupinom G20. Postoji samo banalna borba za preživljavanje.