Godina dana nakon zagrebačkog potresa: Ni odgovornosti, a ni obnove i izgradnje još nema. Gdje smo danas?

Priroda je moćna, iako se često pitam je li baš sve priroda ili se neki „igraju“ Boga?

Trnci me prođu na samu pomisao i sjećanje na doživljen prvi potres u životu. Sjećanja nam ne daju mira kao i povremena podrhtavanja kao i onaj još jači 29. prosinca 2020. koji je učinio povijesnu štetu na Banovini. No, pitanje je, prije svega, što se događa u Zagrebu, gdje je zapelo ili zapinjalo? Što se učinilo? Zašto nije?

Iako je Zagreb, kako znamo reći, pola Hrvatske, ipak je vlast vodila kolo i donošenjem novog zakona učinila nesagledivu štetu zbog gubitka vremena i neangažiranja oko bilo kakve obnove ili izgradnje. Mi koji znamo nešto malo više od običnog čovjeka znamo da je bilo dovoljno izmijeniti, u par odredbi (dopuniti), već postojeći zakon i sve je moglo funkcionirati dalje. I brzo. Ali, po dobrom starom „hrvatskom običaju“ treba sve zakomplicirati, rastezati, komisije i povjerenstva osnivati, pa neke nove urede, fondove, ma nema čega sve nije bilo na pameti našim „stručnjacima“ u vlasti ali i ljudima u politici. Zato smo danas tu gdje jesmo. A nitko prave razloge kao i prave poteze nije ni pokrenuo a kamo li učinio.

Što su ključni problemi?

PRVI, centar grada jer su tamo i najstarije građevine ali i najveći broj neriješenih vlasničkih odnosa. Zašto? Vrlo je jednostavno, vlasnici, ili čak njihovi sljednici, postoje no u tim stanovima su ljudi ili njihovi potomci useljeni u tzv. oslobađanju Zagreba  nakon završetka drugog svjetskog rata pa sve do danas. A pravi vlasnici? E to je za jednu sasvim drugu temu.

Ali, to je problem koji za realizaciju bilo kakve obnove ili sasvim nove izgradnje predstavlja   nepromostiv problem. I tu se zakon mora poštivati.

DRUGI, nikad spominjan niti nakon samog potresa, jer nitko od struke u ovih godinu dana od strašnog potresa u Zagrebu nije se  niti osvrnuo, a kamo li ga postavio.

Gdje je ODGOVORNOST izvođača i nadzornih inženjera kod izgradnje novijih zgrada koje su stradale u potresu? Zašto i o tome šuti struka? Ima li i njih među odgovornima? Sigurno ima.

No niti jedno tijelo državne vlasti kao niti naše „renomirano“ pravosuđe nije ni pokušalo pokrenuti bilo kakav postupak, čak i kad su u medijima objavljene mnoge činjenice na koje su mnoga državna tijela morala odmah reagirati.

TREĆI, politika, jer ona sve zna iako uglavnom ljudi  koji vode određene resore koji bi trebali „pokrivati“ ovaj problem te tako što prije naći rješenje za sve – pojma nemaju. No, bitno je da takvi „pali s neba“ koriste u svakoj drugoj rečenici, bez obzira na tematiku, riječ arhitektura, čime samo potvrđuju moj navod.

Zašto se ne poslužimo,  ne savjetujemo s onima koji su ovakve probleme brzo i kvalitetno rješavali, od gradova Praga, Berlina, Dresdena do gradova u Japanu?

Ili projektanata, statičara, geomehaničara iz Turske (potres u Izmiru je naučio mnoge što i kako raditi, čak je uveden i certifikat otpornosti na potres koji mora imati svaka građevina)  kao i iz Italije, nakon potresa u Amatricea i Accumoli, gdje su kazneno gonjeni projektanti, izvođači radova, nadzorni inženjeri odgovorni za sve građevine  koje su se porušile zbog nekvalitetne izgradnje. Svi su  dobili zatvorske kazne, a oštećenima su morali platiti štetu.

Zašto je u Hrvatskoj to problem? Tko ne želi riješiti obnovu i izgradnju Zagreba i okolice? Tko izbjegava pokretanje odgovornosti tamo gdje treba kao i tko „koči“ obnovu i izgradnju?

Sve nam je jasno. Vlada je izvela manipulaciju svojim čovjekom kojeg su najprije postavili na mjesto v.d. ravnatelja Fonda za obnovu Zagreba. Potom je trebao biti kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba a onda, u nekoj ucjenjivačkoj maniri, uvrijeđeni  Damir Vanđelić odustaje od kandidature te ga, na opće iznenađenje, HDZ i Vlada RH potvrđuje  za čelnika Fonda za obnovu Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije. Vrlo zanimljivi manevri, no kako se priča u Zagrebu „Gregorićev čovjek“, koji je mijenjao rukovodeća mjesta bez kompetencija no podoban za sva vremena. Blago  zagrepčanima i sugrađanima iz okolice Zagreba s njim! Zanimljivo je još nešto, tek što mu je potvrđen mandat, Vanđelić je izjavio kako ne kani ostati na čelu Fonda do kraja mandata! Nevjerovatno.

A onda najnovija informacija, objavio T-portal razgovor Damira Vanđelića u emisiji Točka na tjedan, u kojoj je Vanđelić  izjavio: „Nijedna odluka na temelju zahtjeva građana još nije stigla u Fond!“

1. “Što se tiče odluka koje na temelju zahtjeva građana trebaju doći u fond, dosad nije zaprimljena niti jedna odluka. Možda su te odluke napisane, ali nisu urudžbirane u Fond, ja ih nisam zaprimio. Do petka takvih odluka u fondu nema, ja ih nisam zaprimio. Kada dođu mi ćemo postupati po njima. Svakodnevno smo u kontaktu, međutim u ovom trenu nisu još zaprimljene“- kaže Vanđelić.

Nadalje, Vanđelić kaže i ovo:

2. “Kod rješenja o obnovi prvi korak je izrada elaborata stanja konstrukcije koji će potvrditi u kakvom je stanju zgrada i za kakvu razinu obnove ona treba biti projektirana u sljedećem koraku. Nakon što se napravi elaborat, što će trajati otprilike 4 do 6 tjedana zavisno o veličini i kompleksnosti oštećenja konstrukcije. Nakon toga se pristupa izradi projekta obnove, a nakon što se napravi projekt obnove i troškovnici ići će se u javno nadmetanje.”

Dodaje i kako će se najbrže postupati po odlukama o uklanjanju zgrada:

3. “Prvi radovi na samom terenu, ako su odluke ministarstva o uklanjanju, koje idu bitno brže, pogotovo za zgrade do 2000 kvadrata. Takve odluke bi za 15-ak do 20 dana mogle biti pretočene u radove na samom terenu. Najbrže će ići odluke o uklanjanju zgrada. Za konstrukcijsku obnovu, što se tiče obiteljskih kuća, ako se radi o uklanjanju i zamjeni obiteljske kuće to bi trebalo biti u nekih 12 mjeseci. Ako je riječ o višestambenoj zgradi koja se nalazi u povijesnom centru Zagreba trebat će godinu i pol do dvije godine zajedno s izradom projekta i izvođenjem radova”.

4. “Možete vidjeti da je za svaku zgradu kada je urudžbirano u Fondu, kada je plaćen ili naručen projekt, kako ti ugovori izgledaju i kako izgleda stanje na terenu. To je alat koji smo pripremili. Uskoro će se vidjeti stambeno zbrinjavanje 711 obitelji i kojima skrbimo”,  govori Vanđelić.

Rekao je i koliko je ukupno predanih zahtjeva:

5. “Prema podacima kojima raspolažemo, mogu reći da u Zagrebu ima 6719 zgrada koje su neupotrebljive ili privremeno neupotrebljive od toga je 12,5% zahtjeva, u Zagrebačkoj županiji ima 620 takvih zgrada i došlo je 35% zahtjeva za njih, a u SMŽ je 40% zahtjeva za 10.870 zgrada.

Vanđelić je također istaknuo i kako fond trenutno ima 18 zaposlenih te kako će kroz 15-ak dana zaposliti još 7 osoba pa će ih biti 25. “Za ove poslove koje sad imamo i za one za koje pretpostavljam da nam predstoje, malo nas je na knap, ali smatramo da imamo dovoljno ljudi da počnemo obnovu prema zahtjevima koji će stići u sljedećih 15-ak dana”.

Iz ovih nekoliko izjava iz navedene tv emisije jasno je kako Damir Vanđelić nema iskustva i potrebnih znanja za ovako opsežan i prevažan projekt obnove i izgradnje te sve rečeno treba uzeti sa debelom rezervom. Zapanjujuće je da na čelo Fonda nije postavljena osoba iz struke, s velikim iskustvom iz realnog sektora. To bi bilo jamstvo za obnovu i izgradnju, ovako imamo samo političko imenovanje karijernog podobnika.

Iz mog iskustva, od onog  teoretskog, koje je ipak jako manjkavo jer nisam čovjek iz struke (arhitekt, građevinski inženjer) do onog iz prakse, kad investitor mora sve svladati ako želi kvalitetno raditi, od temeljenja, konstruktivnih dijelova (Peulić I i II),  izgradnje same konstrukcije,  kvalitetnih materijala (armatura i marka betona),  te završnih radova pitam se kako će Vanđelić znati o čemu se radi i što potpisuje? Ili je baš zato i postavljen, da ništa ne zna. Pretpostavljam kako će i netko drugi potpisivati sve dokumente što je uredno regulirano za potpise ministra Beroša kao i ravnatelja Capaka.

Njih potpisuju osobe čiji su potpisi ovjereni i evidentirani kod Trgovačkog suda. Što mislite, zašto?

Sve najoštećenije građevine u Zagrebu treba izgraditi iznova, one koje su spomenici kulture također, uz rekonstrukciju izvornih pročelja, a sve manje oštećene konstruktivno ojačati ali ne po priči koja je bila za potres od 6,5 po Rihteru?  Do 9 po Rihteru treba graditi nove.  Isto tako treba predvidjeti maksimalno moguće potrese te sukladno tome raditi projekte i izvoditi građevine.

Sve građevine u Zagrebu građene do sada, kao “brod”,  prema izračunatim statičkim projektima od kojih se nije odstupalo, na temeljnim pločama, nemaju trunka štete. Tako je i sa svom izgradnjom i velikih građevina građenih iza 1963. (potres u Skopju) te 1969. (potres u Banja Luci).

Zakonske odredbe o gradnji moraju biti te kojih se izvođači i nadzor moraju strogo pridržavati.  A za eventualne greške snositi potpunu odgovornost.  Kad se sjetim pokojnog oca, pa ing. Mavara, ing. Grubišića i ing. Novakovića. Njihove zgrade „stoje“. No njihove ručno izrađene statičke proračune valjalo je vidjeti. Nadzor i izvođači su padali u nesvijest, a radnici na pumpama iz zagrebačkih betonara su se čudom čudili na količinu armature koja im je stvarala problem i zahtijevala precizan rad zbog teškog ubrizgavanja betona.

Zar bi se nova zgrada u Jazbini u ovom potresu “rastočila” da je poštivan projekt u cjelosti? Sigurno ne bi.

Je li nadzorni inženjer, kao i izvođač,  prozvan na odgovornost zbog ovoga? Zašto nije? Hoće li ikada? Sumnjam.

Zanimalo me je mišljenje čovjeka iz struke, iz realnog sektora te sam zamolila za komentar na izjave ravnatelja Fonda poznatog zagrebačkog arhitekta Ivana Valeka, koji je o svemu rekao  slijedeće:

Kao struka tražim da se utvrdi ODGOVORNOST svih sudionika u procesu planiranja, projektiranja, izvođenja i održavanja objekata za posljedice snažnog  upozoravajućeg potresa koji se dogodio 22. 03. 2020. u Zagrebu,  Zagrebačkoj  i Krapinsko-zagorskoj županiji,  te u prosincu razorni, povijesni potresi u Sisačko -Moslavačkoj i Karlovačkoj županiji. Ali i u Zagrebu i okolici koji su nanovo stradali. Najodgovornije je sigurno  Ministarstvo graditeljstva, na čijem je čelu bila i arhitektica Anka Mrak Taritaš. Zaista je žalosno da se donosi Zakon o energetskoj učinkovitosti zgrada a ne donaša se Zakon o otpornosti zgrada na potres, tehnička i ratna razaranja.

Grad Zagreb također nije izradio Planove za izvanredne situacije u slučaju prirodnih, tehničkih i ratnih katastrofa a procjena otpornosti zgrada na potrese i ratna razaranja je početno polazište za izradu planova. Da li možemo zamisliti što bi se dogodilo da je bio jači potres a koji se može očekivati, da su se zgrade u centru urušile, zatrpale stanovnike uz eksploziju i požare koji bi se pojavili. Moramo biti spremni na sve. Nažalost, istina je, vlasnici zgrada nisu održavali ni najosnovnije djelove zgrada, dimnjake, krovista….

A kod oštećenja zgrada građenih nakon 1964. moraju odgovarati (nažalost, većina više nije ni živa) projektanti, konstrukteri, izvodjači, nadzorni inženjeri kao i vlasnici objekata. Zaista, bilo bi smješno da nije žalosno da gospodin Damir Vanđelić upire prst u građane koji ga plaćaju kako nisu prijavili oštećenja zgrada od potresa. Ako godinu dana nakon potresa ne postoji točan snimak stanja objekata i  razriješeni vlasnički odnosi, već se traži od građana da podnesu prijave,  nek odmah podnese ostavku .  Fond za obnovu je servis građana a ne obrnuto.

Prije rušenja zgrade potrebno je izraditi detaljan urbanističko-arhitektonski projekt obnove. Ne smije se rušiti ništa do sagledavanja cjeline u jezgri grada. Rušiti se može samo obiteljske objekte izvan  centra. Za konstrukcijsku obnovu nakon izrade dokumentacije maksimalno je potrebno dva do tri mjeseca. Za tri mjeseca se izgradi novi konstruktivni dio zgrada.

Ovo su samo početni zadaci. Tek detaljnim pregledima moći će se utvrditi stanje i broj svih objekata. Nažalost, vidi se kojim područjem Damir Vandjelić  „vlada“, urudžbiranjem potvrda. Sve gleda iz žablje perspektive. Primio se posla za koji nije ni kompetentan ni sposoban.

Na kraju  moram postaviti najvažnije pitanje: gdje je i od kuda dolazi ili će doći novac? Zna se, novo zaduživanje. Pitam, zar su samo zgrade oštećene? Što je sa podzemnim instalacijama vode, kanalizacije, tramvajskih i željezničkih pruga, nasipa…

Zanima me jesmo li EU prikazali svu štetu i zatražili potrebnu materijalnu pomoć za obnovu. Nismo. Drugo, još važnije pitanje, s kojim pravom  s  80 % potrebnih sredstava za obnovu i izgradnju   sufinanciramo najskuplje objekte u centru grada, koje će vlasnici nakon 5 godina moći prodati po 3000 eura po kvadratu a imamo toliko beskućnika bez krova nad glavom. Neodgovorno i nedopustivo.

A ja opet pitam, sjeti li se itko iz struke velikog Andrije Mohorovičića i njegovih 15 zlatnih pravila za gradnju zgrada,  što sigurnijih od potresa, još iz 1909. godine?

Obzirom da smo na području gdje je stalno za očekivati neko „ljuljanje“ a  Zagreb se i dalje povremeno trese, kao i skoro cijela naša država, vrijedi pročitati barem skraćenu verziju najdobronamjernijih uputa Andrije Mohorovičića, složenih u 15 temeljnih pravila za gradnju zgrada što sigurnijih od potresa i toga se držati.

1. Na strmini, a osobito na gornjem rubu strmine neka se uopće ne gradi.
2. Pomno ispitati zemljište, ako treba umjetno ga pojačati.
3. Temelji zgrade neka su tako jaki i debeli, da bude pritisak na zemlju po jedinici plohe, po mogućnosti malen.
4. Temelj zgrade neka je po mogućnosti monolit napravljen od betona koji se može ojačati umetanjem jakih željeznih šipki.
5. Ako je zgrada monolit, onda je time otpornija, čim su joj stijene tanje. Kod proračunavanja debljine osnovnih zidova, pregradni se mogu zanemariti.
6. Radi smanjenja lateralnih deformacija valja graditi krute stupove i krovove čvrsto povezane s nosivim zidovima.
7. Vatrobrani zid mora biti jednako čvrst kao i svi ostali zidovi i jednako čvrsto vezan sa stropovima i krovom.
8. Čim bude u unutrašnjosti zgrade više čvrstih poprečnih zidova, tim će zgrada biti čvršća!
9. Sve svodove valja zamijeniti gredama jer svodovi rastežu, a grede vežu zidove.
10. Smanjiti na minimum sve dijelove zgrade koji ne doprinose čvrstoći (što lakša stubišta i pregradne stijene, izbjegavati teške ukrase).
11. Prigradnje i krila zgrade neka se ili veoma čvrsto vežu s glavnom zgradom, ili neka se grade posebne neovisne zgrade.
12. Svakovrsne izbočine na zgradi, ako ih već mora biti, neka budu vezane s poprečnim zidovima, te po mogućnosti lake i čvrste.
13. Krov neka je lagan, čvrst i čvrsto vezan sa svim zidovima. Ravni se krovovi preporučuju za seizmički jako aktivna područja.
14. Dimnjaci neka su čim lakši i čim čvršći, čvrsto vezani s krovom.
15. Da kod potresa ne pada crijep sa zgrade na ulicu, neka se na rub krova metne rešetka od željeza.

Preporuka svima iz struke,  ali i izvan struke, nabavite knjigu koju je izdala HAZU  2019. naslova „Kroz koru do plašta“ – Nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću.

Jedan zanimljiv tekst pročitah a vezan je za stanovnike zagrebačkih nebodera koji su govorili o potresu i kako su ga doživjeli i preživjeli. Prenosim  jedan ulomak iz izjave pisca Miljenka Jergovića koji živi u neboderu u Zapruđu:

„U logiku kapitalizma upisano je investicijsko razdoblje, godina, dvije godine, najviše deset. Nema vječnosti i nema Boga, premda se predstavljaju kao religiozni fanatici i premda će, ali samo metaforički, s oltara polizati i covid-19 i yersiniju pestis, bakteriju kuge. Odnos prema zemljotresu u arhitekturi i građevinarstvu uvijek je odnos prema vječnosti i prema Bogu.

A Bogu je – što god o tome mislili popovi i njihova marketinška posluga – uglavnom svejedno u što tko vjeruje, ukoliko se ispravno odnosi prema drugom čovjeku, zajednici i vremenu koje nastupa nakon tvoje smrti, koje se u našem i u Božjem govoru naziva vječnošću.

Na stubištu je ponegdje popucao knauf, dok je beton onakav kakav je i jučer bio – vječan i živ. To je poezija matematike.“ Nakon svega čini mi se bilo bi najbrže za rješenje, ali i najkvalitetnije, konzultirati Japance.

Dovesti njihove stručnjake u Zagreb. Iskoristiti njihovo iskustvo i saznati sve o toj njihovoj  gradnji na bazi  od teflona, “gumenim podlogama”, koja omogućava građevini da lagano klizi tijekom potresa. Svi nosivi stupovi ojačani su materijalima izrađenim na bazi ugljika i jako često se ubacuju drvene grede zbog većeg stupnja elastičnosti.

Ali naučiti i nešto o njihovoj tehničkoj izvedbi osiguranja objekata kojima prijeti urušavanje kao i o organiziranosti domaćinstava koja moraju- po propisima – imati paket spreman za preživljavanje u slučaju potresa. K tome, zakonom je regulirano kako se ništa NE SMIJE ostavljati pored  vrata, u stubištu ili hodniku. I namještaj se mora dobro namjestiti kako bi se spriječio njegov eventualni pad, a kućanski aparati se moraju isključiti iz struje te između njih mora postojati određeni razmak kako ne bi došlo do požara.

• What Japan Can Teach Us About Prepping for a Major Earthquake
• Giant rooftop pendulums to cut quake shaking in Tokyo
• Earthquakes in Japan

Na kraju, moram priupitati: a što je s Banovinom i obnovom kao i izgradnjom? O tome sam pisala i o tome su svoja stručna mišljenja odmah nakon potresa dali profesori Snježana Markušić  i Stjepan Strelec. Sve njihove tvrdnje pokazale su se točnima te će Banovina biti osobito kompleksno pitanje obnove i izgradnje a izmještanje zamjenskih građevina s pojedinih lokacija nužno.

A kada će sve to biti bojim se proći će godine a možda i desetljeće(a). A kako svi volimo naš Zagreb, te kako ga je svojim djelima osobito obogatio i doajen hrvatske i zagrebačke arhitekture, upravo preminuli zagrepčanin, arhitekt Marijan Turkulin,  za kraj ovog teksta njemu u čast  najpoznatija njegova skladba  „Dome moj“  iz daleke 1965. u izvedbi Zdenke Vučković.