Grčka se s novom vladom pretvara u „Poljsku jugoistoka EU“

Jučer smo pisali o novoj grčkoj vladi desnog centra Kyriakosa Mitsotakisa i mjerama za suzbijanje ilegalne imigracije, što je unutarnja stvar Grčke, iako se u velikoj mjeri tiče i zemalja regije, koje bi u scenariju da nešto krene po zlu bile izložene velikom migrantkom valu s kojim se ne bi mogle nositi. Međutim, Atena s novom vladom usvaja i novi, oštriji kurs prema Rusiji, za koju kaže da joj treba onemogućiti da se „slobodno kao do sada kreće po Balkanu“.

Grčki premijer Mitsotakis je rekao da se Rusija proizvoljno upliće u unutarnje stvari Balkana i da je treba otjerati, i to na prilično originalan način. Zašto su nekada prijateljski odnosi Moskve i Atene dosegli ovu razinu i tko je isprovocirao Grke da otvore antiruski front?

Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis “je zabrinut, i nastavit će se brinuti zbog ruskih uplitanja u poslove zapadnog Balkana”. “Što je njemu?”, po inerciji bi se mogli pitati Rusi, koji Grčku smatraju prijateljskom zemljom, možda čak i najbližom u EU, s izuzetkom Cipra, gdje opet žive Grci. Odgovor je jednostavan. Neki u Rusiji samo prate cijene letova do Grčke, kolijevke europske kulture, dok drugi uopće ne prate situaciju u toj zemlji. U međuvremenu su u srpnju u ovoj zemlji održani izbori, na kojima je lijeva koalicija Alexisa Tsiprasa, koja je pogazila sva obećanja koja je dala grčkom narodu, prirodno izgubila vlast.

Tsipras je osvojio vlast kao radikal i euroskeptik, davao je smjela i velikodušna obećanja, ali stvarnost se pokazala okrutnom. Atena je bila svima dužna, ali toliko novca da su europske vođe, poput Angele Merkel i birokracija iz Bruxellesa, brzo slomili „smjelog revolucionara“. Tsipras je popustio, predao se, potom se obratio Grcima i rekao „kako nema druge nego izlaz tražiti kroz pomoć EU“. Je i to bila istina? Naravno da nije. Iako Grčka sada i bilježi nekakav gospodarski rast, on još uvijek ne uspijeva pokrivati ni kamate na dugove, a grčki dug se sa 175% BDP-a u 2015. sada popeo na nešto više od 181% bruto domaćeg proizvoda.

Tsipras je bio zvijezda lijevog političkog Olimpa, ali zvijezda lažnog sjaja. U siječnju 2018. godine, umislivši da je veliki državnik, uspio se čak posvađati s Rusijom, i to uz vrlo sumnjiva obrazloženja.

Ukratko, povijest ovog sukoba je sljedeća. Atena je početkom 2018. Dva djelatnika ruske ambasade proglasila „persona non grata“, a još dvojici je zabranjem ulazak u Grčku. Rusi su optuženi za “miješanje u unutarnje stvari Grčke”, “podmićivanje vladinih službenika”, “prikupljanje informacija” i druga djela nespojiva sa statusom akreditiranih diplomata. Postoje samo dvije verzije onoga što se dogodilo.

Prema prvoj, Rusi su navodno sudjelovali u organizaciji mitinga protiv grčko-makedonskog sporazuma  o preimenovanju Makedonije u nešto apstraktno, samo kako bi naši bivši „zemljaci“ što brže ušli u NATO, ali i zbog grčkih fantazija iz vremena antike, zbog kojih nitko ne može prisvajati imena njihovih pokrajina. U Grčkoj su održana dva skupa, oba u organizaciji Nove demokracije, najstarije konzervativne stranka u zemlji, koja još uvijek živi u sjeni klana Papandreou.

Ova stranka ima svoj stav o Makedoniji daleko radikalniji od Syrize Alexisa Tsiprasa, a provociranje Nove demokracije, temeljeno na nacionalnom romantizmu, navodno je imalo stratege u Moskvi. Atena smatra da je Moskva iz nekog razloga namjeravala “stvoriti negativnu sliku o Grčkoj na Balkanu”. Ali što to treba Rusiji, kada su Grci za stvaranje ovakvog imidža o sebi dovoljni sami sebi?

Prema drugoj verziji „skandala“, Grci nisu bili zadovoljni aktivnošću ruske diplomacije u duhovnoj sferi. Navodno je prodor Cuskog carskog palestinskog društva (RIPO) u zemlji potkopavao temelje Grčke, gdje crkva nije odvojena od države, što je jedini takav primjer u Europi. Dobro, u Skandinaviji su svećenici državni službenici i primaju plaće iz proračuna, ali je njihova hijerarhija odvojena od sekularnog sustava vlasti.

S gledišta Atene, utjecaj društva RIPO i Ruske pravoslavne crkve u Grčkoj, posebno na gori Atos, mora se administrativno suzbiti, jer “unosi razdor među istočnim crkvama” i „uspostavlja paralelne veze sa svećenicima“. Prema nepotvrđenim podacima, ovaj skandal možda je povezan s pokušajima Kijeva da od grčkih hijerarha dobije priznanje o autokefalnosti ukrajinske crkve, što je Moskovska patrijaršija pokušala spriječiti.

Koja god od ove dvije verzije bila točna, Atena je dva ruska diplomata protjerala, dvojici je zabranila ulazak u zemlju, a Moskva je odgovorila istom mjerom. I tako su se tradicionalno topli odnosi dviju zemalja naglo ohladili, a Grčka je nestala iz ruskih medija, iako za to nije bilo valjanog razloga.

Kad su glasači otjerali izdajnika Tsiprasa, kakvim ga smatra velika većina grka, posebno oni na ljevici koji se osjećaju izdani, grčku vladu ponovo preuzima vođa desničarske konzervativne stranke Nova demokracija, Kyriakos Mitsotakis. Ovu stranku je utemeljio patrijarh grčke politike Konstantinos Karamanlis. Tijekom 91 godine svog života je četiri puta vodio kabinet i dva puta je biran za predsjednika. No, što je najvažnije, bio je osoba koja je zemlju izvela iz polufašističke diktature „crnih pukovnika“, stvorio je vladu nacionalnog jedinstva i vladao grčkom državom još 11 godina, prvo kao premijer, a zatim kao predsjednik.

Takva politička vitalnost u zemlji punoj kontradikcija nastala je i zbog činjenice da je Karamanlis bio predstavnik izuzetno utjecajnog političkog klana. Isto se može reći i za Mitsotakisa, iako je njegov klan manji. Njego je otac bio premijer, a sestra mu je vodila ministarstvo vanjskih poslova.

Ali glavno što treba znati o ovom diplomantu fakulteta s Harvarda i Stanforda jest da je on krv i meso globalističkih elita, proizvod svojevrsnog inkubatora koji proizvodi političare za južnu, srednju i istočnu Europu. On nije kao Tsipras, „nasilnik“ i „buntovnik“, što je bivši grčki premijer bio samo na pozornici.

Mitsotakis se neće upuštati u svađe, već će pažljivo slušati ono što se govori u Bruxellesu i Washingtonu. A tamo, kao što znate, kažu da se Rusija miješa u izbore i druge unutarnje stvari zemalja NATO pakta i zbog toga joj treba „zavrnuti ruku“.

Ali što je točno mislio Kyriakos Mitsotakis pod “miješanjem”? Moglo bi se pretpostaviti da na ovaj ili onaj način govorimo o procesima oko zloglasnog ukrajinskog „tomosa“ i priznanja nekanonske Ukrajinske pravslavne crkve. Nakon ekumenskog patrijarha Bartolomeja, Grka je također priznala raskolničku UPC, kao i Aleksandrijska pravoslavna crkva iz Egipta, koju također vodi Grčka, ali i Heladska crkva, na koju Grci gledaju kao heretičku i raskolničku.

Kako Heldaska crkva sada prijeti odvajanjem, odnosno vlastitim raskolom, Grci to percipiraju vrlo bolno. I što su zaključili? Sve su to makinacije Ruske pravoslavne crkve, koju po definiciji ne podnose.

Štoviše, u zemlji s državnom religijom ne mogu razumjeti da su crkva i država razdvojene, kao na primjer u Rusiji, zbog čega Grci smatraju da su Ruska pravoslavna crkva i Kremlj jedno te isto.

Takav narativ danas možete čuti u Grčkoj, odnosno ondaj dio koji se odnosi na Rusiju. Drugi narativ je da su Moskva i Ankara sklopile savez protiv Grčke, a poznato je da grci i danas Tursjke vide kao najveće neprijatelje.

Međutim, Mitsotakis u svom napadu na Rusiju nije spomenuo ni crkvu, čak ni Tursku, ali je izričito rekao da iz njegove „zabrinutosti“ proizlazi da je potrebno preispitati odluku Europske unije, koja je Albaniji i Sjevernoj Makedoniji odbila dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o pristupanju EU.

Time se Mitsotakis izdao i potvrdio svoje podrijetlo iz inkubatora globalista. Grčka koja promiče ulazak Albanije u EU je isto kao Estonija koja bi isto lobirala za Rusiju. Ali situacija na Balkanu je još paradoksalnija. Naime, Grci i Albanci ne samo da su u dugotrajnom političkom sukobu, već i „na terenu“, drugim riječima, na svakodnevnoj razini.

A Mitsotakis, podsjetimo, nije „ljevičar“ i „progresivac“ poput Tsiprasa, bivšeg premijera kojem pitanja nacionalnog ponosa i etničkog podrijetla nisu značila doslovno ništa. Aktualni premijer je vođa desničarske konzervativne stranke, ali su u Bruxellesu rekli: „To moraš učiniti“, a Atena je odgovorila: „Da!“

Iako ovaj sukob traje odavno, dosegao je vrhunac na prijelazu 2014. i 2015. godine, dakle nakon “Krimskog proljeća”, kada su analitičari u Bruxellesu na karti počeli tražiti ​​mjesto gdje će se opet sukobiti interesi Rusije i uvjetno rečeno Zapada. Mislili su i mislili, te se odlučili na Balkan. Istovremeno su hvalili ruske uspjehe u regiji, ali zaključak je bio da zemlje regije koje je „privukla“ Rusija hitno treba uključiti u NATO i EU, jer će ih Moskva u potpunosti uzeti pod svoje okrilje.

Zato su i izvedene dvije vrlo arogantne, ne u potpunosti legalne, ali uspješne tajne operacije. Jedna u Crnoj Gori, a druga u Sjevernoj Makedoniji. Rusija nema kontakte s Albanijom zbog njezinih aktivnosti na Kosovu, ali zato ima s Beogradom, i sve sugerira da je u široj NATO i EU strategiji Srbija sljedeća na redu.

No, odbijanje Albanaca i Makedonaca iz procesa pristupnih pregovora s EU komplicira već obavljeni posao. Podsjetimo da se približavanje Tirane i Skopja EU nije dogodio zbog jedne konkretne osobe, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, za kojeg se činilo da nikada neće razbiti agendu globalista.

Sada Macron ne samo da pokušava postati neformalni vođa cijele Europske unije, čime je uzdrmao temelje Bruxellesa, već potkopava i utjecaj Angele Merkel, koja se za Zapadni Balkan „brinula“ proteklih nekoliko godina.

Emmanuel Macron Europi nudi novu geopolitičku strategiju, a njen je dio, ako je vjerovati francuskom predsjedniku, obnova odnosa s Rusijom. Blokada puta Albanaca i Makedonaca u EU za Mosvu nije nikakav nije „poklon“ i mogla bi se tumačiti kao simbol njegovog reformističkog pristupa i svojevrsnog populizma, jer narodi „stare Europe“, blago rečeno, baš i nisu oduševljeni izgledima da trpe „nove parazite iz malih i vrlo siromašnih balkanskih zemalja“. Koliko god se Albancima i Makedoncima to ne sviđalo, to je mišljenje široko rasprostranjeno u EU.

Ukratko, Macron vjeruje da su EU i NATO u krizi, ali mogu naći novu snagu ako priznaju stare pogreške i slijede njegov put u svijetlu budućnost. Takve su njegove osobne ambicije, što su u stvari nacionalne ambicije Francuske koje su se desetljećima nazirale u pozadini, ali nisu izbijale u prvi plan. Zbog provedbe ambicija Pariza, čini se da Macron ne strahuje ni što će biti ako dođe do velikog raskola unutar Sjevernoatlantskog saveza, pa čak i njegovog raspada.

I to ne izjavljuju „zlobni ruski kritičari“, već članovi NATO pakta, uključujući grčkog premijera Mitsotakisa, koji je „vrlo zabrinut zbog aktivnosti Rusije“ i odmah započeo polemiku s Macronom o budućnosti NATO pakta.

Ove se sudbine u velikoj politici na čudan način isprepliću. Prijateljska, pravoslavna, gotovo „bratska“ Grčka odjednom se pretvara u gotovo rusofobnu Poljsku. A francuski se predsjednik, percipiran kao zaštitnik Bruxellesa i marioneta međunarodnih financijskih krugova, odjednom predstavlja kao ruski saveznik, ne samo situacijski, već i strateški.

U Sovjetskom Savezu se za takve političare znalo reći: „Ništa nismo očekivali od ovog dječaka“, da bi kasnije zauzeli najveća mjesta u partijskom vrhu i donosili neke važne odluke u presudnim vremenima.

A premijer Kyriakos Mitsotakis? Ništa, on će ovaj mandat voditi kako je započeo. Sljedit će agendu globalista, koji su ga podigli za ovu zadaću i Grčka će narednih godina biti „južna Poljska“, čak i ako to znači „bratsku ljubav“ s omrznutim Albancima i Sjevernim Makedoncima, ili Makedoncima sa sjevera, kako već glasi novo ime naroda koji se odrekao starog samo da što prije uskoči u NATO Express.