Heroji Staljingrada i dug koji im još nismo otplatili

2. veljače se obilježila 75. obljetnica završetka najveće, najduže i najkrvavije bitke u ljudskoj povijesti. Bila je to borba koja je uništila dotada nepobjedivu nacističku ratnu mašineriju koja je u samo tri godine osvojila cijelu Europu i činilo se da može osvojiti svijet.

Ali nevjerojatno, svi zapadni mediji, posebno američki, potpuno su ignorirali ovu obljetnicu. Ovaj portal članak o toj povijesnoj bitci objavljuje s malim zakašnjenjem, jer smo rubriku za povijest ovog tjedna rezervirali prijevodu i pojašnjenja transkripta konkretnog razgovora između Josifa Visarionoviča Staljina i predstavnika poljske vlade u egzilu u Londonu, koji većinu komentatora opće nije zanimao, iako je vrijedan arhivski materijal, što se vidi po uobičajenim komentarima „A što je s Katynom, a što je s Katynom?“, tipičnim urlanjima iz londonske kuhinje kada se iz arhiva izvuče dokument i građa koji remete zapadni narativ o Drugom svjetskom ratu. Što će ovdje reći „stručnjaci“ koji su u životu vidjeli samo tomove s natpisom „Encyclopedia Britannica“, ne znamo, ali to nije ni važno.

Ostaje činjenica da je Bitka kod Staljingrada bila je okosnica i presudila je ishod Drugog svjetskog rata. Kolosalnu dimenziju ove izvanredne borbe tada su priznali  čak i Amerikanci i Britanci, ali je od tada izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza potpuno zaboravljena. Zapadne nacije zakopale su se duboko u crnoj rupi zabranjenih uspomena koje bi George Orwell lako prepoznao.

Ipak, Staljingrad umanjuje bilo koju drugu bitku u ratu. Sve je započelo u kolovozu 1942. kao prividna posljednja stanica Crvene armije, osuđene na propast u sukobu protiv nepobjedivog Wehrmachta koji je u manje od tri godine osvojio cijeli europski kontinent, od sjevernog vrha Norveške do Krete i Sahare u Libiji. Ali u Staljingradu se sve promijenilo.

“Iza Volge nema ničega”, bio je sovjetski borbeni poklič, i nije ni bilo. Danas, gledajući na istok s impozantnih visina Mamaev Kurgana, uznemirujuće je vidjeti da s druge strane velike Volge, utjelovljenja duše Rusije, nema doslovno ništa. Mamaev Kurgan danas nije samo brdo, već ratni spomenik kao nijedan drugi na zemlji, jer njime dominira ljuta božica. Divovska, impresivna i uznemirujuća statua, jedinstvena na svijetu, Rodina Mati, božica majke Rusije, 50 metara bez pijedestala, 7 metara viša od Kipa slobode. Teži 1000 tona, što je 15 puta više Kip slobode. Ali sve je to ništa.

Lady Liberty ugodna je i spokojna u New Yorku, ali Rodina Mati je dinamična i bijesna. Njeno lijepo lice, iznenađujuće djevojačko, poruka je noćne more i bijesa. Njena ruka nije opuštena ili pasivno ispružena, noseći baklju poput Lady Liberty. Uzdignuta je noseći mač dug 22 metra, koji se uzdiže tako visoko u nebo da na vrhu mora imati crvenu navigacijsku svjetlost da upozorava zrakoplove koji lete na maloj nadmorskoj visini. Gledana iz daljine, predstava je još impresivnija, čak i zastrašujuća. Jer Rodina Mati se nalazi na impozantnoj visini brda iznad grada, na mjestu maksimalne borbenosti. Možete je vidjeti od bilo gdje, vozeći se glavnim arterijama duž Volge. Uvijek izgleda kao u pokretu, živa, kao da kosi okupatore svojim nevjerojatnim mačem.

U 200 dana bitke za Staljingrad je brdo Mamaev Kurgan napadano 130 puta. Danas je to počivalište 35 000 sovjetskih vojnika. Zapadni vojni povjesničari priznaju da je u bitci za Staljingrad poginulo 1,1 milijuna sovjetskih vojnika poginulo, a to ne uključuje najmanje 100 000, možda i tri puta više, civila masakriranih neselektivnim zračnim napadima Luftwaffea. Dakle i ovdje imamo dvostruko više poginulih ruskih civila tijekom prvog tjedna zračnih napada na Staljingrad u odnosu na broj mrtvih od savezničkih bombi u gotovo svakodnevno spominjanom Dresdenu.

Kad su Sovjeti pitali feldmaršala Friedricha von Paulusa, zarobljenog zapovjednika Šeste armije, zašto je odobrio takav beskorisni pokolj, odgovorio je da je samo izvršavao naredbe.

Čak su i nacistički gubici bili kolosalni. Prema ruskim procjenama, 1, 5 milijuna njemačkih i vojnika Osovine izgubilo je život tijekom operacije, što je pet puta više od žrtava Sjedinjenih Država tijekom rata i više nego dvostruko žrtava Unije i Konfederacije u građanskom ratu Sjedinjenih Država. Nijedan pronađeni i identificirani ostatak vojnika Osovine nije pokopan u gradu. To je sveta zemlja za ruski narod i samo herojski branitelji Staljingrada i domovine, ili Rodine, imaju čast tamo počivati.

Čitava njemačka Šesta armija, 300 000 ljudi, koja se u to vrijeme smatrala nepobjedivom vojnom silom na zemlji, umrla je u Staljingradu. Samo 90 000 njih preživjelo je i predali su se s Paulusom. Njegovo sjedište u podrumu Univermaga, centralne robne kuće grada, pretvoreno je u muzej, jedan od najčudnijih na planeti i iznenađujući kontrast iskonskoj, herojskoj i epskoj veličini kipa i spomenika na Mamaev Kurganu.

2005. godine je Univermag još uvijek bio robna kuća i podsjeća na tip robnih kuća izgrađenih u središtu Sjedinjenih Država ’20-ih godina prošlog stoljeća, koje su živjele dok ih nije progutao Walmart.

Ulazeći u Univermag u Volgogradu s glavnog ulaza, prolazite pored dječjih igračaka, skrećući ulijevo i krećete se između pidžama i staklenog posuđa i bez ikakvog upozorenja ste tamo. Podrum je bio prepun rekonstrukcija zadnjeg položaja Šeste armije. Iza vrata leže modeli dva umiruća njemačka vojnika u gotovo realnoj hitnoj operacijskoj dvorani. Iza drugog, iza stola se diže vezist Paulusa kako bi čuo najnovije vijesti o katastrofi od drugog časnika. Posvuda su jadikovali na nezaustavljive vjetrove zimske stepe i bezobzirno bičevanje sovjetskih Kaćuša, raketnih bacača, koji odjekuju uz pratnju. Ilja Erenburg, najveći od svih ratnih dopisnika, napisao je da su sovjetski vojnici u njihovim podrumskim i ruševinama od uporišta obožavali te raketne minobacače. To je još uvijek istina i prije desetak ili dvadeset godina, dok ih je bilo više, lica odlikovanih ostarjelih veterana ozarila bi se dječačkom radošću kada bi ih upitali koje im je bilo najdraže oružje u ratu. „Kaćuša“, bio je odgovor svakoga od njih.

Sedamdeset i pet godina nakon predaje feldmaršala Friedricha von Paulusa i konačnog početka kraja Trećeg Reicha, sjećanja i ožiljci te borbe još uvijek definiraju modernu Rusiju. Komunizam je mrtav, ali ruski patriotizam nije. I zato, u ovo doba rastućih razlika i otuđenosti između Rusije i Zapada, izvanredno junaštvo i žrtvovanje svih tih vojnika Crvene armije i strašne cijene koju su platili da spase svijet moraju biti upamćeni i priznati od bivših saveznika i susjeda Rusije. Divlje, žestoke, ali apsolutno autentične emocije izražene izvanrednim licem Rodine Mati svjedoče o nevjerojatnim žrtvama koje su na obalama Volge učinjene kako bi se uništilo ekstremno zlo. Zapadni vođe i narodi moraju se ponovno sjetiti tko je uništio to zlo i da je nacifašizam smrtni udarac zadobio na Volgi, u Staljingradu, i nigdje drugdje, objašnjava Martin Sieff za Zakladu strateške kulture.

„A Katyn?“ „A Katynska šuma?“. Što s njom? O tome se sve zna, iako se i ta povijena činjenica, koju u Rusiji danas nitko ne negira, pogrešno tumači i proizvoljno interpretira. No, kako ne bi prljali memoriju na žrtvu Staljingrada i herojski otpor sovjetskih naroda koji je znao da iza Volge nema ništa i da ne smije pasti, pitanje o „mrlji“ na herojskom otporu, „staljingradskom Katynu“, kojeg mora biti, ostavit ćemo „londonskim  povjesničarima“.

SCF

„Službena povijest“ poljskog premijera o „Paktu Molotov-Ribbentrop“

Arhivi ruše mit o viteškoj časti poljskih političara i generala u WW2

VIDEO: Spomenik Rodina Mati na uzvisini Mamaev Kurgan