HGK – Vladina udruga za kadrove s deponija politike!

Što znamo o Hrvatskoj gospodarskoj komori?

Ovu trenutno pokrenutu populističku hajku zbog visine članarine (što je presmiješno)  – a ne ključnih problema oko postojanja i funkcioniranja na grbači hrvatskih građana  i  poduzetnika, i to prisilom, Zakonom o osnivanju i financiranju HGK  – treba proširiti na mnogo toga.

Ali prije svega treba ponešto i reći kako to radi desetljećima, s kim, na koji način,  i što sve ima HGK, taj mastodont za kadrove s deponija hrvatske politike ali i poznanike i podobnike – o čemu građani pojma nemaju.

Zašto želim sačuvati HGK? Jednostavno je, zarađuju na mom autorskom pravu već 20 godina a kroz politički utjecaj, povezanost, utjecaj na pravosuđe, čak i ono u Bruxellesu, nema šanse naplatiti utvrđenih knjigovodstveno do kraja veljače 2020. preko 25 milijuna kuna, bez kamata i troškova  postupaka. I nikom ništa.

Predsjednik Vlade je vezano za taj veliki i sad već 18 godina star sudski postupak, od početka svog prvog mandata, preuzeo ukupno devet podnesaka, bez reakcije.

Svi prethodnici, čak i v.d. nakon hapšenja najvećeg maga HGK, Jasmina Škrić iz HNS-a ništa, ali baš ništa nisu učinili kako bi ljagu, sramotu ali i evidentnu pljačku autorskog prava otklonili. Na njemu i dan danas zarađuju iako je gospodarstvo stalo, a nekretninski biznis u HGK – cvjeta.

Novi (sad je već i stari) šef HGK, Vinkovčanin, Luka Burilović od straha nije smio sresti ni ljude koji me poznaju u Vinkovcima.  A podnesak upućen mu od strane odvjetnika, mog punomoćnika, nije bio dovoljan za odgovor, osim njegovog tajnika Ivana Barbarića, kako „šef nema slobodnog termina za sastanak“. Zanimljivo, od Kine do Dubaija imaju vremena, čak i za doktorate u susjednog Republici Srpskoj. Ali za konkretan slučaj nemaju vremena!

Pa krenimo redom, nećemo u povijest na koju se ti izlizani i podobni pozivaju već 20 – 30 godina unazad.

Vlada Republike Hrvatske osnovala je – sukladno Zakonu o udrugama – kroz Zakon o osnivanju i financiranju HGK (lex specialis zakon) tu našu udrugu, koju nazivaju institucijom. Što je njena djelatnost i čemu služi? Zašto je ušla u edukaciju te tako oduzima i dio poslova (nezakonito) Ministarstvu znanosti i obrazovanja? Zašto to vlast dopušta?

Jednostavno je. Čim se nema kuda sa istrošenim političkim kadrovima, pa čak i starletama (jer i takve su prošle preko uposlenja u HGK a neke su i danas tamo) zna se kamo s njima, u HGK. Nije bitno čak iz koje su partije.

Mnogi su iz raznih Udruženja preko svih mogućih Sektora u HGK i te kakve karijere i koristi (osobne) napravili. Oni koji znaju o čemu govorim, znaju i koji su.

Odvjetnički uredi, koji zastupaju HGK u mnogim, ne samo ovom sporu, zarađuju paušalno mjesečno i do 60 tisuća kuna. Među njima je i odvjetnik Marijan Ruždjak, bivši savjetnik tvrtke Badel 1862, inače, zanimljivo, poznat po aferi iz Badela 1862  gdje današnji šef zarađuje iz članstva u Nadzornom odboru.

• http://www.stara.suvremena.hr/24754.aspx
• https://lider.media/aktualno/tvrtke-i-trzista/poslovna-scena/marijan-ruzdjak-badelu-1862-mora-isplatiti-9-5-milijuna-kuna-73352
• https://hrportfolio.hr/vijesti/ekonomija/ugovor-badel-kreditirao-svog-odvjetnika-pri-kupnji-svojih-dionica-12096
• https://www.poslovni.hr/domace/badel-1862-dobio-spor-226680
• https://www.tportal.hr/biznis/clanak/dorh-i-hanfa-istrazuju-antu-perkovica-20091117

Krasan ugovorni posao kolega Ruždjak ima s HGK.  Profesori s mog Pravnog fakulteta godinama imaju sjajne prihode preko raznoraznih predavanja pa i ispita, kako u ovom programu kojeg sam autor i vlasnik (što mi ne osporavaju, ali novac ne daju) tako i kroz mnoge druge gdje ASSO (Agencija za obrazovanje odraslih iz Ministarstva znanosti i obrazovanja)  ima opravdan prigovor kako imamo za istu strukturu i posao obrazovanje u HGK ali i u Učilištima te je tako evidentan ne samo sukob interesa već i razina obrazovanja. Kao i „snaga“ potvrda iz HGK s kojom se ne može nigdje za razliku od Učilišta čije se diplome ili uvjerenja upisuju u tzv. elektronski zapis (nekad radnu knjižicu).

I bivša ministrica graditeljsva, poznata kao „kraljica Gunje“, čak je i preko Povjerenstva za sukob interesa kažnjena zbog zarađivanja u vrijeme mandata, na predavanjima i ispitima u HGK.

• https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/povjerenstvo-za-sukob-interesa-kaznilo-anku-mrak-taritas-mora-platiti-7000-kuna-zbog-propusta-u-imovinskoj-kartici-10376755
• https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nova-prijava-protiv-anke-mrak-taritas-presutjela-je-novac-koji-je-primila-od-hgk-foto-20190313

Zašto se ovaj nered dozvoljava? Zato što svima odgovara. Zašto o tome nije govorio parlamentarni zastupnik Troskot, koji često za sebe kaže da je „radio u velikim sustavima“! Kojima?

Koliko vidjeh „pao“ je na istupu, nema par dana, gdje nikako nije smio „pasti“! No ne bih o politici, jer mi nemamo političare već „jurišnike na fotelje s cijenom na čelu“! Poslušnike, plaćenike, klonove. Nepodnošljivo i nevjerodostojno za običnog građanina.

Što znamo o HGK? Malo tko zna kako su dvije zgrade na Rooseveltovom trgu 2 i 4 u vlasništvu HGK.  Ali, HKG je imala u vlasništvu brojne stanove, lokale, čak i građevinska zemljišta, te brojna umjetnička djela, slike, statue. Gdje su danas?

Može li se saznati, točnije, jesu li mediji uopće do toga ikada došli te pisali gdje su nekretnine i pokretnine u vlasništvu HGK i tko to koristi? Što je danas sa svime time? Zar je toliko teško pregledati gruntovnicu? Nije. Zašto to nitko nikada nije učinio i objavio? Zato što svi imaju koristi od tog truta u hrvatskom gospodarstvu kroz koje se nepotrebno dupliciraju poslovi koji se već nalaze u svim ministarstvima, ovisno o resorima.

Pišu danas mediji, među njima i 24sata, kako šef HGK-a Luka Burilović mjesečno prima oko 60 tisuća kuna, jer uz plaću u HGK prima i naknadu za tri nadzorna odbora, Ine, Podravke i Badela 1862. Još je i u upravi državnog Fonda za zaštitu okoliša.

https://www.24sata.hr/news/sefu-hgk-nasli-jos-jednu-placu-743205

Zašto se čudimo? Pa svi u politici i državnim tvrtkama žive na isti način, o tome što rade valjalo bi knjigu napisati. Dokumentacije kao u priči.

Šef HGK nije ni najmanje interesantan, osim što se mora zamijetiti da od dolaska iz Vinkovaca do danas (usput, doveo je u HGK i brojne kadrove iz kraja) ima značajnu promjenu vizualnog identiteta  te me uvijek podsjeti (ali i nasmije) na nekad Bandićevog  pročelnika Ureda za upravljanje imovinom Grada Zagreba, a danas velikog mu oponenta iz Ministarstva graditeljstva, državnog tajnika, Željka Uhlira.

I predsjednik Vlade braneći HGK, njenu djelatnost te šefa HGK, drži tiskovnu konferenciju što je totalno neprimjereno trenutku, usput napadajući sve redom, osobito novinare i MOST a brani njen (ne)rad, napada sve i svakoga a ne rješava problem, čak i ovaj minorni. Jednostavnije im je izigravati zakone, voditi sporove i plaćati paušale odvjetnicima, jer politička moć je nevjerojatna.  A tko sve ima korist?

Zašto predsjednik Vlade nije spreman i o ovom problemu govoriti, a on nikako nije više ni beznačajan, a ni malen. Čak je i sramota, kako hrvatske Vlade kojoj je još na čelu, tako i hrvatskog pravosuđa, kojeg baš politika pritiska. Kako je do svega uopće došlo? O tome se nešto malo i pisalo.

https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/samo-u-hrvatskoj-kako-je-hgk-ukrala-autorsko-pravo-124886/

Osvrnuvši se na tu, sad već zaista daleku 2004. , kad sam se upustila u razgovore oko ustupanja, prodaje programa HGK (uz preporuku i koordiniranje i tada ali i danas kolege iz Udruženja posrednika nekretninama iz Sektora trgovine pri HGK), a koji program je do tada već bio u funkciji u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Zagrebu punih 8 godina. Kroz te protekle godine prošlo ga je više stotina polaznika, uglavnom vlasnika agencija i tvrtki u posredovanju u prometu nekretninama iz cijele Hrvatske ali i nekoliko njih iz Slovenije i Bosne i Hercegovine. Neki od tih dolazili su iz sasvim osobnih, ali zanimljivih interesa. Od onih koji su imali reprezentativne nekretnine u Dubrovniku ili pak onih koji su u Zagrebu naslijedili cijelo brdo na zapadnom dijelu Zagreba, toj tada osobito popularnoj podsljemenskoj zoni.

Nažalost pregovori i neki početni dogovori uz prisustvo kolega odvjetnika ostali su prepušteni ogluhi HGK ali i samozatajnoj najavi početka “njihovog” programa objavljenog na Forumu posrednika u Zadru. Kako su osjetili zov novca i dodatne, i to odlične, zarade te kao udruga koju je osnovala Vlada RH,  a koja ima u javnosti status “institucije”, nije im bilo ništa  nemoguće, pa niti isti program 2007. ugurati u Zakon o posredovanju u prometu nekretninama te tako preuzeti monopol u obavljanju tog posla.  Iako je nas troje u državi podnijelo Ustavnom sudu RH  Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti  Zakona o posredovanju u prometu nekretnina u cjelini te posebno odredaba članka 12;  30 i 38  Zakona  i  to  sa  odredbama  5.,  16.,  49.  Ustava Republike Hrvatske. Iako Članak 49.  USTAVA RH u svom st.1 kaže: Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog us­tro­ja Republike Hrvatske. A u stavku 2.: Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja odre­đenog zakonom, to u slučaju udruge HGK ne znači baš ništa jer ona svojim djelovanjem omogućava mnogima iz politike ali i tzv. elite uz nju zaradu kojom pune svoje džepove. Ustavnom sudu je trebalo punih 11 godina da donese Rješenje. Beskorisno.

Uslijedio je PRVI sudski postupak, tužbenog zahtjeva od 3,5 milijuna kuna (prema informacijama o prihodu iz programa do podizanja tužbe) točnije, u to vrijeme kad sudovi nisu imali iskustva prvo su  utvrđivali nadležnost, od Općinskog do Trgovačkog suda u Zagrebu, ni manje ni više,  punih godinu i pol dana.

Godine su prolazile, svakih pet godina – zbog zastare – dižu se nove tužbe, suci krenu obećavajuće, potom zaborave na ročišta, određuju vještačenja koja ja plaćam a kad im stignu onda ih odbijaju jer su u moju korist, iako sud bira vještake. Apsurdno, ali istinito. Hrvatska stvarnost.

A kako su svi suci pod pritiskom, iako su svi vrsni stručnjaci, prije svega mislim na uvijek istu sutkinju  koja odlučuje u drugom stupnju na VTS-u (Visoki trgovački sud) kao i na suca u trećem predmetu i u prvom stupnju na Trgovačkom sudu u Zagrebu, kojega nisam imala čast niti upoznati na ročištu. U tom predmetu iz obje udruge vještaka odbijena su vještačenja, iako me uglavnom kroz moja stručna djelovanja veliki broj vještaka i osobno poznaje. I, kamo vodi taj postupak, ili ti postupci, gdje je prvi čekao na Vrhovnom sudu šest godina, drugi stoji na Visokom trgovačkom već treću godinu, a treći, na prvostupanjskom sudu, ide uskoro u četvrtu godinu. Kako naše pravosuđe ne primjenjuje (iako ga reklamnim panoima na sve strane oblijepljenim hodnicima sudova uredno promovira) institut mirenja, nije za očekivati da će se ovo dovesti kraju, ali ja zbog nerada sudova i pritisaka na njih trpim štetu jer me prva presuda, prethodno u ponavljanom postupku, te  u dva navrata i na VTS-u odbijenog tužbenog, a određeno prema visini tužbenog zahtjeva, dovela u blokadu sa 750 tisuća kuna za troškove sudskog postupka. To je još jedna manjkavost hrvatskih zakona gdje pravomoćnost nastupa okončanjem drugostupanjskog postupka, iako iza njega u RH slijede još dvije instance i spor nikako nije gotov. No, pogodovanje presuđenoj strani  kao i odvjetnicima je evidentna.

A hvalimo se drugim državama i njihovim pravosuđem, rado o tome organiziramo i razna događanja i konferencije, no, interes i obećanja traju koliko i one, par sati, a dokaz tome je i konferencija Američke gospodarske komore (AmCham) i Hrvatske udruge za mirenje iz prosinca 2012. u suradnji s američkim veleposlanstvom u Zagrebu, tadašnji američki veleposlanik Kenneth Mertenom, na kojoj je upozorio kako RH trenutačno (tada) na sudovima ima 58.000 neriješenih trgovačkih slučajeva te da bi mirenje moglo imati pozitivan učinak na gospodarsku klimu.  “Brzina i učinkovitost rješavanja sporova jedno je od osnovnih pitanja koje si poslovni ljudi postavljaju kada odlučuju u koju zemlju investirati svoj novac “ – kazao je tada veleposlanik Merten. U SAD-u se mirenjem i sličnim oblicima izvansudski  rješava više od 90 posto sporova. Mirenje unutar EU politički je prioritet. U Italiji je medijacija odavno obvezan korak prije tužbe u većini vrsta sporova, a po učestalosti primjene prednjače Nizozemska i Velika Britanija.

U RH je ovo samo san. Iscrpljivanje, onemogućavanje u radu, kontrola sudaca, čak i vještaka, sve je to hrvatska stvarnost. A sve su znali i o svemu i službeno raspravljali, još daleke 1995. u HGK.

I sve to zna i današnji hrvatski predsjednik Vlade koji je djelovao obećavajuće, no nije smatrao za shodno (iako o tome ima velikih saznanja) niti na jedan zahtjev  od njih 9 – odgovoriti. Imaju komotnu situaciju, priznanje u sudskim postupcima i izvan njih mojih autorskih prava ali ne i novčane naknade, koja sad već prelazi i 25 milijuna kuna, prema podacima iz HGK i Porezne uprave o prihodima iz samog provođenja programa krajem veljače 2020. O svemu sve zna Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Kao i Ministarstvo pravosuđa. Koja korist! Njihovi šturi, unificirani odgovori sve govore.

A presude, ove do sada, govore o velikoj pravnoj nesigurnosti za svakoga, čak i čovjeka iz struke. “Pošteno suđenje kao temelj sudačke etike”, te neovisnost sudaca koju bi morali imati, nažalost još ćemo čekati godinama. Preporučujem svima (ljudima iz struke ali i običnim ljudima) u svezi toga potražiti izvorni znanstveni stručni rad Dr. sc. Borisa Ljubanovića (UDK: 347.962 od 15.10.2011.) profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

A kako izgledaju te prvostupanjske i drugostupanjske presude prosudite sami samo s njihovih prvih stranica izrijeka istih. I razlika je zaista samo u nazivima poglavlja, točnije, HGK ih nazva MODULIMA!

Isti program je svom kumu, nekad vlasniku autoškole iz Splita, “ustupio” tada “veliki” Nadan Vidošević, koji osobnim dolaskom sjajnom sucu (ali i predsjedniku istog suda u reizboru tada) Trgovačkog suda u Splitu, nakon jednog ročišta, izgleda ipak učini pritisak, te ovaj donese sasvim drugačiju presudu (nakon Rješenja drugostupanjskog suda) od prethodne.

I to je moguće u Hrvatskoj!

HGK (Hrvatska gospodarska komora) je počinila brojne povrede mojih autorskih prava, i to one iz čl. 18 ZAPSP-a, odnosno 19. i 20., kao i prava iz čl. 13., te prava iz čl.15. i 16. istog zakona, ostvarujući istovremeno na taj način za sebe protupravnu imovinsku korist. Danas ona prelazi znatno iznad 20-estak milijuna kuna od 2004. godine! Ovakvo postupanje HGK ukazuje i na činjenicu da uopće ne postoji svijest o tome što je autorsko pravo i da se radi o dobru koje je ustavna kategorija, jednako zaštićeno kao i pravo vlasništva.

Čak niti podignuta kaznena prijava u veljači 2017. protiv HGK nema učinka. Riječ je o povredi članka 284. (povreda osobnih prava autora) i čl. 285. (nedozvoljena uporaba autorskog djela) KZ RH.

Isto tako povrijeđena su i moja ustavom zajamčena prava, člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 35. i 38. stavcima 1. i 5. Ustava Republike Hrvatske, te članci 19. stavak 1. i 117. stavak 3. Ustava (u pročišćenom tekstu Ustava, NN broj 85/10., označen kao članak 118. stavak 3.) i članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Niti EU sud za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu ne obećava. Tek tamo je potpuna kontrola naših djelatnika, a manevriranja s obrascima za podnošenje zahtjeva (jasno, tek kad se prođu sve instance u RH, a to je još Ustavni sud, znači lako moguće još 5 do 10 godina nakon pravomoćnih drugostupanjskih postupaka) završavaju na najneobičniji način, “sud proglašava zahtjev nedopuštenim.” No, koliko imam saznanja od mnogih zahtjevi pisani čak vlastoručno, bez poštivanja detalja iz uputa prolaze, pa tako na tisuće državljana RH koji su se početkom Domovinskog rata ili stavili na raspolaganje okupatoru ili pobjegli iz države danas bez imalo problema ostvaruju svoja prava (?) iz radnih odnosa ili svoje mirovine! U EU sudu to prolazi, godinama, i o tome se ne govori. jedino kolege odvjetnici znaju reći kako je pravo čudo da Hrvatska nije već bankrotirala zbog toga.

Zanimljivo, nikada oko istoga nismo vidjeli nikakvu statistiku, od broja predmeta do iznosa koje Republika Hrvatska isplaćuje. Zašto se i to ne objavi?

I tako završava (prema statističkim podacima EU suda) 90 % podnesenih zahtjeva. Pitanje je: koja je uopće uloga EU suda? On je baš taj koji “zapečati” odluke naših sudova!  Nažalost, Sud u Strasbourgu nije sud “četvrte instance”, odnosno nije ŽALBENI , revizijski niti kasacijski sud. Ne može preispitivati utvrđenje činjeničnog stanja slučaja od strane domaćih sudova kao niti njihovo tumačenje ili primjenu domaćeg prava, kao niti krivnju ili nevinost u kaznenim postupcima. Što će nam uopće taj sud?

Stoga je teška obmana vjera u rad Suda u Strasbourgu. Iz iskustva, birokracija i površnost tamo je daleko veća od postupanja u hrvatskom pravosuđu. A tek kontrole koje “provode” države “tužene” u tim zahtjevima.

Rješenje ove pravne trakavice? Razum, dogovor, nagodba tj. medijacija ili mirenje. Nažalost,  više se svima – koji vuku korist iz ovoga – isplati trenutni status, jer za odgovornost i zakonitost ionako ne mare, zašto i bi? Vjeruju kako nikada nitko neće odgovarati.

I to je ključni problem. I tako od 1995.