Hibridni rat nije ništa novo – Doktrina generala Gerasimova ga spominje 2013.

Hibridni rat, hibridni rat, hibridni rat,…!? U Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama već duže vrijeme, a proteklih dana i u Hrvatskoj je ovaj termin omiljena tema u raspravama politologa, vojnih analitičara i onih protiv kojih novinari pronađu nešto što bi moglo štetiti njihovom “ugledu” i karijeri, nakon čega oni koji objave bilo što što nije službena “istina” postaju neprijateljima i suradnicima Osovine zla.

Što je uopće hibridni rat? Kao što se NATO branio tijekom Hladnog rata, Rusija danas kao sredstvo odvraćanja koristi vrlo moćan nuklearni arsenal, jer su suparničke oružane snage brojnije i imaju 13 puta veći vojni proračun od Moskve, što ranije nije bio slučaj.

Brojčano inferiornije, ruske su oružane snage ipak druga vojna sila na planeti i razvile su visoke tehnologije, dajući prioritet na dugoročne učinke optimizacije troškova i povećanje učinkovitosti svog obrambenog aparata.

Ali uz sve to, za ruske oružane snage ključno razumijevanje jednog od vodećih političkih i vojnih lidera u Moskvi, generala Valerija Gerasimova, po kojem je nova doktrina ruske vojske i dobila ime (PDF).

Razradio ju je u veljači 2013. godine general Valerij Gerasimov, zapovjednik ruskog Glavnog stožera, nakon čega je objavio dokument od 2 000 stranica pod nazivom Važnost znanosti u predviđanju, a dio je objavio ruski tjednik “Vojno-industrijski kurir”. Dakle, mi govorimo o hibridnom ratu kao o nečemu što se skriva i što je nepoznanica, a dovoljno je bilo prevesti dokument ili se bolje upoznati s novom doktrinom ruske vojske koja se može naći na internetu.

Doktrina Valerija Gerasimova je skup pojmova koji proizlaze iz sovjetske strategije, a obogaćena je elementima totalnog rata i novom teorijom o specifičnim uvjetima ratovanja.

“Važnost nevojnih sredstava u postizanju političkih i strateških ciljeva je povećana i često u učinkovitosti nadmašuje snagu oružja”, 2013. u svom dokumentu piše general Gerasimov.

Pristup je blizak gerilskom, kada se koristi bilo koje sredstvo korisno za destabilizaciju društva neprijatelja, uključujući i medije, hakiranje, objavu informacija, kada je potrebno i lažnih.

Važnu ulogu igraju društvene mreže, preko kojih se lakše šire destabilizirajuće informacije i imaju veću učinkovitost. Najvažnija novost je da ove tehnike penetracije nisu jedan od pomoćnih instrumenata za vođenje tradicionalnog rata. One su same rat, a kaos je strategija koju slijede oni koji primjenjuju ovu tehniku.

Iako ne postoji suglasje o tome je li Doktrina Gerasimova inovativan teorijski okvir, jer neki kažu da je to zapravo ista strategija koju Rusi oduvijek koriste, uz nekoliko manjih promjena, nema sumnje da su ruske akcije prodorne i odigrale su presudnu ulogu na mnogim bojištima.

Prevladavanjem ograničenja zbog ograničenih financijskih sredstava, Moskva je iz svoje slabosti uspjela stvoriti vrijednu strategiju u jačanju neizravnih napada, iako ne oružjem, ali ništa manje učinkovitima.

Zašto Rusiji to polazi za rukom?

Ovaj se sustav uglavnom hrani pokvarenošću i truleži odabranih ciljeva, koji se pokušavaju sakriti, što je nemoguće jer su sastavi dio vlada i organizacija koje se želi napasti.

Neugodne vijesti i hakirane informacije koje se pojave na internetu su u gotovo 100% slučajeva istina. Kao, na primjer, hakirana elektronička pošta iz ureda američke Demokratske stranke, koja je, osim što je razotkrila ciničnu izbornu strategiju Hillary Clinton, oštro komentirana od strane Berniea Sandersa. Primjer ima bezbroj, a sve što je objavljeno, izravno kroz ruske medije ili neizravno od strane WikiLeaksa i drugih “zviždača” oni koji su bili meta napada nisu mogli demantirati. Jednostavno je sve bilo istina.

Društvo koje se boji se pokazati kakvo je zapravo i koje ima pune ormare kostura je poželjna i laka meta za svakoga tko ima sposobnost da te tajne pronađe i otkrije javnosti.

Možda je sada razumljivija histerija britanske premijerke Therese May, koja je ruske hakere i državu proglasila neprijateljima i napala ih nekoliko puta u proteklih desetak dana ili putešestvije Hillary Clinton, koja diljem Amerike i svijeta predstavlja svoju novu knjigu u kojoj ne pojašnjava sve podlosti koje je počinila dok je bila državna tajnica ili za vrijeme predizborne kampanje, nego se obrušava na Moskvu kao američkog arhineprijatelja, samo jer su se u Rusiji usudili govoriti o činjenicama.

Što se same Rusije tiče, osim trećerazrednih dokumentarnih filmova i uradaka koje proizvode BBC i kružok oko Mihaila Hodorkovskog, koji govore o “Putinovim milijardama”, a prema pisanju Jutarnjeg lista od prošlog tjedna čak o 200 milijardi dolara kojima raspolaže lider Kremlja, ozbiljnih i optužbi koje se mogu potkrijepiti dokazima protiv Rusije nema.

Je li Rusija transparentna? To je pitanje na koje je teško dati jasan odgovor, jer je prema informacijama od prije nekoliko godina, koje Kremlj i obavještajne službe nisu ni potvrdili, ni opovrgnuli, visoki ruski dužnosnici, od predsjednika, ministara i senatora do generala, obavještajaca i guvernera za važne prepiske i međusobnu komunikaciju ne smiju koristiti mobilne telefone i internet, već su  u uporabu vratili stare sovjetske pisaće mašine. Važne poruke pišu osobno, zapečaćene ih prenose kuriti od povjerenja, a nakon što budu pročitane se spaljuju. Ovaj “primitivni” sustav komunikacije je nemoguće presresti i nemoguće je da u javnost izađe elektronička pošta, na primjer, State Departmenta za koju je Hillary Clinton koristila privatnu e-mail adresu ili da WikiLeaks objavi elektroničku poštu ureda američke Demokratske stranke koja je razotkrila svu prljavštinu njihove izborne kampanje.

No, vraćajući se na takozvani “hibridni rat”, riječ je o sustavnom obavještajnom i kontraobavještajnom radu uz primjenu novih tehnologija, a sve s ciljem kako bi se smanjile razlike ogromnog nesrazmjera u vojnom budžetu NATO pakta i Rusije. Ako su 2000 stranica doktrine generala Valerija Gerasimova uspjele polučiti željeni rezultat i drugu vojnu silu na svijetu staviti u isti rang s prvom, to znači da je Valerij Vasiljevič Gerasimov svojoj zemlji za obrambenu potrošnju “uštedio” stotine milijardi dolara.

Dakle, najbolja obrana jest i ostaje transparentnost. Tada se nijedna zemlja ili vlada neće moći naći na udaru WikiLeaksa ili hakera za bilo koju vladu radili.