Hitlera su financirale Federalne Rezerve i Banka Engleske

Američka ulaganja u nacističku Njemačku. Rockefeller je financirao predizbornu kampanju Adolfa Hitlera.

Od Prvog svjetskog rata do danas: dug denominiran u dolarima bio je pokretačka snaga svih ratova koje je vodio SAD. Vjerovnici s Wall Streeta glavni su akteri. Čvrsto su stajali iza nacističke Njemačke. Oni su financirali operaciju Barbarossa i invaziju na Sovjetski Savez. Rockefelleri su financirali Hitlerovu izbornu kampanju.

Wall Street je također “imenovao” šefa Njemačke središnje banke (Reichsbank).

M.Ch. 18. rujna 2022.

Drugi svjetski rat: Prije više od 80 godina započeo je najveći pokolj u povijesti.

Ako želimo pristupiti problemu “odgovornosti za rat”, onda prvo moramo odgovoriti na sljedeća ključna pitanja:

• Tko je pomogao nacistima da dođu na vlast?
• Tko ih je poslao na put u svjetsku katastrofu?

Cijela prijeratna povijest Njemačke pokazuje da je pružanje “potrebnih” politika bilo kontrolirano financijskim previranjima, u koja je svijet upao nakon Prvog svjetskog rata. Ključne strukture koje su definirale poslijeratnu razvojnu strategiju Zapada bile su središnje financijske institucije Velike Britanije i Sjedinjenih Država: Banka Engleske i sustav Saveznih rezervi (FRS) te povezane financijske i industrijske organizacije postavljene kao sredstvo za uspostavu apsolutne kontrole nad financijskim sustavom Njemačke i njegove sposobnosti da kontrolira političke procese u Srednjoj Europi.

Za provedbu ove strategije predviđene su sljedeće faze:

• Od 1919. do 1924. — pripremiti teren za velika američka financijska ulaganja u njemačko gospodarstvo;
• Od 1924. do 1929. — uspostava kontrole nad financijskim sustavom Njemačke i financijska potpora nacizmu (“nacionalsocijalizam”);
• Od 1929. do 1933. — izazivanje i oslobađanje duboke financijske i gospodarske krize i osiguravanje dolaska nacista na vlast;
• Od 1933. do 1939. — financijska suradnja s nacističkom vladom i podrška njezinoj ekspanzionističkoj vanjskoj politici, usmjerenoj na pripremu i pokretanje novog svjetskog rata.

Ratne odštete nakon Prvog svjetskog rata

U prvoj fazi glavne poluge za osiguranje prodora američkog kapitala u Europu počele su s ratnim dugovima iz Prvog svjetskog rata i s njima usko povezanim problemom njemačkih ratnih odšteta.

Nakon formalnog ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat, dali su saveznicima (prije svega Engleskoj i Francuskoj) zajmove u iznosu od 8,8 milijardi dolara. Ukupni iznos ratnih dugova, uključujući zajmove odobrene Sjedinjenim Državama 1919.-1921., iznosio je više od 11 milijardi dolara. Kako bi riješile ovaj problem, države vjerovnice pokušale su nametnuti izuzetno teške uvjete za isplatu ratne odštete na račun Njemačke. To je bilo uzrokovano bijegom njemačkog kapitala u inozemstvo, te odbijanjem plaćanja poreza što je dovelo do deficita državnog proračuna koji se mogao pokriti samo masovnom proizvodnjom njemačkih maraka bez pokrića. Rezultat je bio kolaps njemačke valute – “velika inflacija” 1923., kada je dolar vrijedio 4,2 trilijuna maraka. Njemački industrijalci počeli su otvoreno sabotirati sve aktivnosti u plaćanju reparacijskih obveza, što je naposljetku izazvalo poznatu “ruhrsku krizu”;  francusko-belgijsku okupaciju Ruhra u siječnju 1923. godine.

Anglo-američke vladajuće elite, kako bi preuzele inicijativu u svoje ruke, čekale su da Francuska bude uhvaćena u avanturu i da dokaže svoju nesposobnost da riješi problem. Američki državni tajnik Hughes istaknuo je:

“Potrebno je pričekati da Europa sazre, kako bi prihvatila američki prijedlog.”

Novi projekt razvijen je u dubini “JP Morgan & Co.” prema uputama čelnika Banke Engleske, Montagu Normana. U središtu njegovih ideja bio je predstavnik “Dresdner banke” Hjalmar Schacht, koji ju je formulirao u ožujku 1922. na prijedlog Johna Fostera Dullesa, budućeg državnog tajnika u kabinetu predsjednika Eisenhowera i pravnog savjetnika predsjednika W. Wilsona na mirovnoj konferenciji u Parizu.

Dulles je ovu poruku dao glavnom povjereniku “JP Morgan & Co.”, koji je zatim preporučio H. Schachta u dogovoru s Montagu Normanom, guvernerom Banke Engleske.

U prosincu 1923. H. Schacht je postao upravitelj Reichsbanke i bio je ključan u okupljanju anglo-američke i njemačke financijske elite. U ljeto 1924. na Londonskoj konferenciji usvojen je projekt poznat kao “Dawesov plan”; nazvan po predsjedniku Odbora stručnjaka koji ga je izradio, američkom bankaru i čelniku jedne od banaka grupe Morgan. Pozvao je prepoloviti reparacije i riješio pitanje izvora njihova pokrića. No, glavna zadaća bila je osigurati povoljne uvjete za američka ulaganja, što je bilo moguće jedino uz stabilizaciju njemačke marke.

U tu svrhu, plan je Njemačkoj dao veliki zajam od 200 milijuna dolara, od čega je polovica otpadala na JP Morgan. Dok su anglo-američke banke stekle kontrolu ne samo nad prijenosom njemačkih plaćanja, već i nad proračunom, sustavom monetarne cirkulacije i u velikoj mjeri kreditnim sustavom zemlje.

Weimarska republika

Do kolovoza 1924. stara njemačka marka zamijenjena je novom, stabiliziranom financijskom situacijom u Njemačkoj, i kako je napisao istraživač G.D. Preparta, Weimarska republika bila je spremna za:

“Najslikovitiju ekonomsku pomoć u povijesti, praćenu najlošijom žetvom u svjetskoj povijesti; jer nezaustavljiva bujica američke krvi izlila se u financijske vene Njemačke.” Posljedice toga nisu bile spore.

To je prvenstveno zbog činjenice da su godišnje reparacije trebale pokriti iznos duga koji su platili saveznici, formirani takozvanim “apsurdnim weimarskim krugom”.

Zlato koje je Njemačka platila u obliku ratne odštete prodano je, založeno i nestalo u SAD-u, odakle je u obliku plana “pomoći” vraćeno Njemačkoj, koja ga je dala Engleskoj i Francuskoj, a oni za plaćanje ratnog duga Sjedinjenih Država. Zatim je prekrivena kamatama i ponovno poslana u Njemačku. U konačnici, svi u Njemačkoj živjeli su u dugovima, bili su zaduženi i bilo je jasno da će, ako Wall Street povuče svoje kredite, zemlja doživjeti potpuni bankrot.

Američka ulaganja u nacističku Njemačku. Rockefeller je financirao predizbornu kampanju Adolfa Hitlera.

“Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie”, glavni dobavljač njemačkog ratnog stroja, financirao je 45 % Hitlerove predizborne kampanje 1930. godine, a bio je pod kontrolom Rockefellerovog “Standard Oila”.

Morgan je preko General Electrica kontrolirao njemačku radio i električnu industriju preko AEG-a i Siemensa (do 1933. 30 % dionica AEG-a posjedovao je General Electric) preko Telecom tvrtke ITT: 40 % telefonske mreže u Njemačkoj. Osim toga, posjedovali su 30 % udjela u tvrtki za proizvodnju zrakoplova “Focke-Wulf”.

“General Motors”, koji pripada obitelji DuPont, uspostavio je kontrolu nad “Opelom”. Henry Ford je kontrolirao 100 % dionica “Volkswagena”.

1926., uz sudjelovanje Rockefellerove banke “Dillon, Reed & Co.” pojavio se drugi najveći industrijski monopol u Njemačkoj nakon “I.G Farben”; metalurški koncern “Vereinigte Stahlwerke” (Steel Trust) Thyssen, Flick, Wolff, Feglera itd.

Američka suradnja s njemačkim vojno-industrijskim kompleksom bila je toliko intenzivna i prožimajuća da su do 1933. ključni sektori njemačke industrije i velike banke kao što su Deutsche Bank, Dresdner Bank, Danat-Bank (Darmstädter und Nationalbank) itd. bile pod kontrolom američkog financijskog kapitala.

Usporedno se pripremala politička snaga koja je trebala igrati presudnu ulogu u angloameričkim planovima. Govorimo o financiranju nacističke stranke i Adolfa Hitlera osobno.

Kako je bivši njemački kancelar Brüning napisao u svojim memoarima, Hitler je od 1923. primao velike iznose iz inozemstva. Gdje su otišli nije poznato, ali su primljeni preko Švicarske i švedskih banaka.

Također je poznato da je 1922. godine u Münchenu održan sastanak A. Hitlera i vojnog atašea SAD-a u Njemačkoj, kapetana Trumana Smitha, koji je za svoje nadređene u Washingtonu, u uredu vojne obavještajne službe, sastavio detaljan izvještaj, u kojem je pohvalno govorio o Hitleru. Preko Smithova kruga poznanstava Hitler je prvi put upoznat s njemačko-američkim biznismenom Ernstom Franzom Sedgwickom Hanfstaenglom, diplomantom Sveučilišta Harvard koji je odigrao važnu ulogu u formiranju A. Hitlera kao političara, uz značajnu financijsku potporu, dok je osiguravajući mu veze i komunikaciju s istaknutim ličnostima britanskog establišmenta.

Hitler je bio spreman u politici, međutim, dok je Njemačka pod Weimarskom republikom vladala, njegova je stranka ostala na periferiji javnog života. Situacija se dramatično promijenila s početkom financijske krize 1929. godine. Od jeseni 1929. nakon kolapsa američke burze koji su pokrenule Savezne rezerve, započela je treća faza strategije anglo-američkog financijskog establišmenta.

Savezne rezerve i JP Morgan odlučili su prekinuti kreditiranje Njemačke, potaknuti bankarskom krizom i ekonomskom depresijom u srednjoj Europi. U rujnu 1931. Engleska je napustila zlatni standard, namjerno uništivši međunarodni sustav plaćanja i potpuno prekinuvši dotok “financijskog kisika” u Weimarsku Republiku.

No, dogodilo se financijsko čudo s nacističkom strankom: u rujnu 1930., kao rezultat velikih donacija Thyssena, “I.G. Farben” i industrijalca Emila Kirdorfa (koji je bio čvrsti pristaša Adolfa Hitlera), nacistička stranka dobila je 6,4 milijuna glasova i zauzela drugo mjesto u Reichstagu, nakon čega su se aktivirala izdašna ulaganja iz inozemstva. Glavna poveznica između velikih njemačkih industrijalaca i inozemnih financijera postao je H. Schacht.

Tajni sporazum iz 1932. godine: Wall Street odlučuje financirati Nacional-socijalističku stranku Adolfa Hitlera

Na datum 04. siječnja 1932. održan je sastanak između britanskog financijera Montagua Normana, guvernera Banke Engleske, Adolfa Hitlera i Franza Von Papena, koji je postao kancelar nekoliko mjeseci kasnije u svibnju 1932. Na tom je sastanku postignut sporazum o financiranju Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP-a ili Nacional-socijalističke stranke).

Ovom sastanku prisustvovali su i američki političari te braća Dulles, što njihovi biografi ne vole spominjati. Godinu dana kasnije, 14. siječnja 1933. godine, održan je još jedan sastanak između Adolpha Hitlera, njemačkog financijera baruna Kurta von Schroedera, kancelara Franza von Papena i Hitlerovog ekonomskog savjetnika Wilhelma Kepplera, gdje je Hitlerov program u potpunosti odobren.

Tu su konačno riješili pitanje prijenosa vlasti na naciste, a Hitler je 30. siječnja 1933. postao kancelar. Time je započela provedba četvrte faze strategije.

Stav anglo-američkih vladajućih elita prema novoj nacističkoj vlasti bio je vrlo naklonjen.

Kad je Hitler odbio platiti odštetu, što je, naravno, dovelo u pitanje plaćanje ratnih dugova, ni Britanija ni Francuska nisu mu pokazale zahtjeve za plaćanjem. Štoviše, nakon posjeta Sjedinjenim Državama u svibnju 1933. H. Schacht ponovno postaje šef Reichsbanke, a nakon njegova susreta s američkim predsjednikom i velikim bankarima na Wall Streetu Amerika je Njemačkoj dodijelila nove kredite u ukupnom iznosu od milijardu dolara. U lipnju, tijekom putovanja u London i sastanka s Montagu Normanom, Schacht je također tražio britanski kredit od 2 milijarde dolara, te smanjenje i prestanak plaćanja starih kredita.

Tako su nacisti dobili ono što s prethodnom vlašću nisu mogli.

U ljeto 1934. Britanija je potpisala englesko-njemački sporazum o transferu, koji je postao jedan od temelja britanske politike prema Trećem Reichu, a krajem 1930-ih Njemačka je postala glavni trgovački partner Engleske.

Schroeder banka postala je glavni agent Njemačke u Ujedinjenom Kraljevstvu, a 1936. njegov ured u New Yorku udružio se s Rockefellerovima kako bi stvorili “Schroeder, Rockefeller & Co.” investicijsku banku, koju je Times Magazin nazvao “ekonomskom propagandnom osovinom Berlin-Rim”.

Kako je sam Hitler priznao, svoj je četverogodišnji plan osmislio na temelju inozemnih financijskih zajmova, pa to nikada nije izazvalo ni najmanju uzbunu.

U kolovozu 1934. američki Standard Oil [u vlasništvu Rockefellera] u Njemačkoj je stekao 730.000 hektara zemlje i izgradio velike rafinerije nafte koje su naciste opskrbljivale naftom. Istodobno, Njemačka je iz Sjedinjenih Američkih Država tajno preuzela najsuvremeniju opremu za tvornice zrakoplova, koje će započeti proizvodnju njemačkih aviona. Njemačka je dobila veliki broj vojnih patenata od američkih firmi Pratt and Whitney, Douglas, Curtis Wright, a američka tehnologija gradila je Junkers-87. Godine 1941., kada je bjesnio Drugi svjetski rat, američka ulaganja u gospodarstvo Njemačke iznosila su 475 milijuna dolara. “Standard Oil” je uložio – 120 milijuna, General Motors – 35 milijuna dolara, ITT – 30 milijuna dolara, a Ford – 17,5 milijuna dolara.

Bliska financijska i gospodarska suradnja anglo-američkih i nacističkih poslovnih krugova bila je pozadina na kojoj je 1930-ih politika popuštanja dovela do Drugog svjetskog rata.

Danas su svjetske financijske elite provele Veliku depresiju 2.o (2008.), s posljedičnom tranzicijom prema „Novom svjetskom poretku“.

Autor: Juri Rubcov je doktor povijesnih znanosti, akademik Ruske akademije vojnih znanosti i član Međunarodne udruge povjesničara Drugog svjetskog rata