Hoće li američka radna etika preživjeti vladin tuš velikodušnosti u socijalističkom stilu?

Jedan od simptoma Covida-19, situacije koja je stvorila tehnološke viškove milijunima “nebitnih radnika”, jest koliko su američki ljudi postali ovisni o dolarima poreznih obveznika, do točke kada 34 % prihoda dolazi od vlade.

Ako je njemački sociolog Max Weber, zapažen po svom temeljnom djelu iz 1905. godine “Protestantska etika i duh kapitalizma”, bio točan u svojim pretpostavkama da pojedinačni rad služi moralnoj i duhovnoj svrsi, tada su Sjedinjene Države postale prava jazbina bezakonja. Doista, vjerovanje da će vladina dobronamjernost spasiti Ameriku od bilo koje pošasti, virusne, ekonomske ili druge, nosi sve zamke opasnog kulta.

Usred ogromne vladine poticajne potrošnje kojom se nadoknađuje pustoš uzrokovan Covidom-19, nevjerojatnih 34 % američkog prihoda sada ne dolazi od rada, već od jame bez dna, poznate kao džepovi ujaka Sama. Prema najnovijim podacima o osobnom dohotku i izdacima, koji pružaju statistiku o prihodima koje subvencionira država, poput provjera stimulacije, naknada za nezaposlene, socijalne skrbi itd., priručnici su eksplodirali do astronomskih 8,1 bilijuna dolara na godišnjoj razini. To je dvostruko više od 4,1 bilijuna dolara subvencija iz veljače, a administraciji predsjednika Joea Bidena omogućilo je pohvalu “rekordnim skokom osobnih prihoda i potrošnje”.

Kao da ta krava s gotovinom nije bila dovoljno napuhnuta, administracija Bidena planira zaobići Kongres i uspostaviti dugoročni porast pomoći u hrani za desetke milijuna Amerikanaca.

„Pregled takozvanog štedljivog plana za hranu, koji je Biden naložio dva dana nakon što je preuzeo dužnost, mogao bi pokrenuti automatsko povećanje naknada već 01. listopada, dan nakon isteka privremenog povećanja plaćanja bonova za hranu koji je Biden uključio u svoj paket pomoći za Covid s 1,9 bilijuna dolara“, izvijestio je Bloomberg.

Citirajući Jamesa Ziliaka, direktora Centra za istraživanje siromaštva sa Sveučilišta Kentucky, Bloomberg je napisao da bi to povećanje iznosilo “otprilike mjesečno 136$  maksimalnog povećavanja naknade za četveročlanu obitelj, što je prije Covida-19 iznosilo 680 dolara.”

Prema Centru za proračunske i političke prioritete, pozivajući se na podatke američkog Popisnog ureda, „nekih 18 milijuna odraslih, 9 posto svih odraslih u zemlji, izvijestilo je da njihovo kućanstvo ponekad ili često nije imalo dovoljno za jelo u posljednjem sedam dana.“

Usporedite to s 3,4 % odraslih koji su rekli da njihovo kućanstvo u određenom trenutku tijekom punih 12 mjeseci 2019. nije imalo dovoljno za jesti. Budući da nije tajna da su milijuni Amerikanaca financijski na prijelomu usred ove Covid situacije, vrijedi se zapitati koji je napad ludila uzrokovao da je administracija Bidena otvorila američka vrata ilegalnim migrantima s juga granice?

U ovom je trenutku primamljivo je pitati se zašto se američka vlada odlučila donijeti neviđenu politiku ”spaljene zemlje,” u pogledu svoje radne snage i gospodarstva? Jer, za velik dio zdrave populacije mlađe od 60 godina stopa preživljavanja od koronavirusa iznosi oko 99 %. Prema istraživanju Hala Jensona, dekana Medicinskog fakulteta Homer Stryker, Sveučilišta Western Michigan, koraci bez presedana, koje je američka vlada poduzela kako bi nadoknadila Covid-19 “znatno su negativno utjecali na bolnice, a ne na njihovu podršku, a ukupni je utjecaj bio “poravnati gospodarstvo”, a ne samo “poravnati krivulju.”

Zašto su milijuni američkih radnika, neobjašnjivo i okrutno žigosani kao “nebitni”, istjerani u ekonomski očaj u isto vrijeme kada su “ključne” velike korporacije, poput Wal-Marta i Amazona pokvarile trend zaključavanja i tako požele novi niz zarade za njihove vlasnike milijardere? Ako bilo što proturječi “protestantskoj radnoj etici”, to bi bilo to. Nikada u povijesti virus nije američku ekonomiju bacio na koljena, pa je vrlo teško objasniti zašto je Covid-19 imao toliko uspjeha po tom pitanju.

Možda bi, međutim, relevantnije pitanje bilo: što se događa kad ujak Sam ugasi svjetla na novčanoj orgiji i naredi svima neka se obuku i odu kući? Hoćemo li otkriti da je masovni vladin intervencijski program ugasio poznati američki kapitalistički duh, koji je pružio iskru poduzetničke domišljatosti marljivim ljudima poput Henryja Forda, braće Wright i Thomasa Edisona? Budući da su SAD usred masovnog socijalnog i ekonomskog eksperimenta koji nikada nisu poduzeti, pitanje je pošteno.

Welcome to 2030. I own nothing, have no privacy, and life has never been better @IdaAuken https://t.co/Tf2aOsiQrt pic.twitter.com/EezPusY69H

— World Economic Forum (@wef) January 7, 2017

Preplavljujući američki narod neprekidnim protokom besplatnog novca, narod je treniran na naučenu bespomoćnost i ovisnost. Za vrijeme Velike depresije, za usporedbu, vlada je također subvencionirala gospodarstvo kroz New Deal 1933. godine pod vodstvom Franklina D. Roosevelta. Razlika je bila u tome što su Amerikanci bili angažirani na masovnim infrastrukturnim projektima, izgradnji brana, autocesta, mostova i bolnica. U okviru projekta, moj rodni grad Pittsburgh dobio je najveći bazen u SAD-u, kada se otvorio 05. srpnja 1937. Takvi su radni projekti milijunima Amerikanaca dali osjećaj ponosa za razliku od osjećaja očajne ovisnosti, što mnogi danas moraju osjećati.

Iako bi se određena vladina pomoć u ovim okolnostima mogla smatrati razumljivom, čini se da spektakl američke vlade, koja svojim ljudima pušta beskrajne čekove, šalje pogrešnu poruku naciji utemeljenoj na štedljivosti, marljivosti i neovisnosti. Molim se da zemlja i njezina radna etika preživi ovaj niz neviđene velikodušnosti.