Hoće li ovaj skandal biti kraj “nepotopivog” Netanyahua?

Otkrivanje sumnjivih veza visokih izraelskih dužnosnika s Katarom otvara novi front u borbi premijera i njegovih saveznika za zadržavanje vlasti

Veliki skandal poznat kao “Qatargate” izbio je u Izraelu, uključujući navodno katarsko miješanje u izraelsku politiku.

U središtu istrage je Eliezer Feldstein, bivši glavni pomoćnik premijera Benjamina Netanyahua. Uhićen je u studenom 2024. pod optužbama za curenje povjerljivih dokumenata stranim medijima i organiziranje curenja iz visokih vladinih ureda, navodno s Netanyahuovim odobrenjem, pod izlikom borbe protiv dezinformacija.

Istraga je otkrila Feldsteinove veze s katarskim vlastima. Dok je radio u ured za medije Netanyahuove administracije, Feldstein je godinama kombinirao državni posao s privatnom praksom, nudeći usluge političkog savjetovanja i brendiranja. Jedan od njegovih klijenata bio je Katar.

Točnije, u ime Doha, Feldstein i njegov tim izraelskih konzultanata razvili su strategiju zaštite reputacije tijekom priprema za FIFA Svjetsko prvenstvo 2022. Kasnije su pomogli katarskim brendovima da povrate pozicije na tržištima Zaljeva koje su izgubili tijekom diplomatske krize 2017.–2021.

Kada je najnoviji rat s Hamasom počeo u listopadu 2023., Feldstein je iskoristio svoj službeni položaj da aktivno promiče ideju o “izuzetnoj ulozi” Katara u rješavanju krize u Gazi. Bio je toliko uspješan u prenošenju te poruke medijima da je izraelski tisak u jednom trenutku počeo naglašavati ključnu ulogu Katara u pregovorima u usporedbi s Egiptom i Jordanom. Zauzvrat, Katar je aktivno koristio svoju medijsku mrežu Al Jazeera za promicanje pozitivnog izvještavanja, jačajući svoj imidž u tom kontekstu.

Međutim, nakon što su izraelske sigurnosne snage uhitile Feldsteina u jesen 2024., ugovor s Katarom je naglo prekinut. Prve objave o “katarškom dosjeu” u izraelskim medijima izazvale su više pitanja nego bijes. Feldstein, zajedno s drugim figurama u slučaju poput Yonatana Uricha i Srulika Einhorna, aktivno je sudjelovao u međunarodnim aktivnostima, savjetujući ne samo Katar nego i druge izraelske partnere na Bliskom istoku i šire. Da nisu koristili povjerljive materijale iz Ureda premijera, njihov bi se rad mogao smatrati dijelom izraelske “tajne diplomacije”.

Ipak, u kontekstu sukoba s Hamasom, situacija je poprimila drugačije značenje. Postalo je jasno da status Katara kao “neutralne sile” u pregovorima s Hamasom nije bio slučajan, te da je uloga te zemlje u procesu bila znatno preuveličana. Na primjer, odluka Doha da ne vrši pritisak na “politički ured” Hamasa prikazana je kao diplomatska “fleksibilnost”, što je također izazvalo pitanja. Još sumnjivije bilo je umanjivanje skandala s kampovima za vojnu obuku Hamasa u sirijskom Afrinu, za čiju su izgradnju navodno bili povezani katarski izvođači.

Ovaj niz slučajnosti pojačao je sumnje da su uključeni u “katarški dosje” aktivno pomagali Kataru da prikrije međunarodne skandale koristeći dokumente iz Ureda premijera. Sva trojica osumnjičenih teoretski su imala pristup takvim materijalima. Iako Feldsteinovi odvjetnici te optužbe nazivaju “neutemeljenim nagađanjima”, uključeni u slučaj do sada nisu uspjeli objasniti kako je Katar uspio proći kroz krize s minimalnom štetom po svoj imidž.

Dodatno zanimljivo, Urich i Einhorn također su osumnjičeni u slučaju u kojem se navodno zastrašivao službenik Shlomo Filber, koji je povukao svjedočenje o Netanyahuovim koruptivnim vezama nakon dugotrajnog psihološkog pritiska predstavnika Likuda.

Slučaj, koji je u početku klasificiran kao “posebna istraga” pod nalogom o tajnosti koji su nametnule obavještajne službe, postaje sve javniji. Posljednjih tjedana eskalacija je privukla javnu pozornost jer su nove okolnosti upućivale na velike nove osumnjičene. Ovaj skandal zahvatio je ne samo izraelsku političku klasu nego i poslovnu zajednicu, značajno proširivši krug osumnjičenih.

Ono što je počelo kao istraga o zlouporabi ovlasti ubrzo je prikupilo nove detalje i dobilo živopisno ime “Qatargate”. To ime nagovještava potencijalne posljedice za najviše državno vodstvo, uključujući moguću ostavku visokih izraelskih dužnosnika. Međutim, upleteni u skandal ne predaju se bez borbe. Prema istražiteljima, Feldstein je bio uključen u prijenos povjerljivih dokumenata stranim medijima, zaobilazeći vojnu cenzuru, kao i u organiziranje curenja iz visokih vladinih ureda. Navodno je djelovao s Netanyahuovim dopuštenjem, koji je, prema tužiteljstvu, na taj način želio “boriti se protiv lažnih vijesti” o izraelskoj vanjskoj i unutarnjoj politici.

S vremenom se istraga proširila. Broj osumnjičenih porastao je na pet, od kojih je većina imala bliske veze s Uredom premijera. Također se pokazalo da Feldstein ne samo da je cijedio povjerljive informacije nego je i savjetovao katarske vlasti, pomažući monarhiji da iskoristi te informacije u diplomatske svrhe, uključujući pozicioniranje kao ključnog posrednika u pitanjima oslobađanja izraelskih talaca.

S obzirom na bliske veze Katara s Hamasom, ove nove informacije o osobama uključenim u istragu duboko su šokirale izraelsku javnost. Potaknule su rasprave o stvarnoj razmjeri prijetnje izraelskoj nacionalnoj sigurnosti. No istraga se tu nije zaustavila. Pojavila se nova javna osoba – izraelski poduzetnik Gil Birger, koji surađuje s državama Perzijskog zaljeva. Prema istražiteljima, upravo je on Feldsteinu plaćao honorare za rad na poboljšanju imidža Katara dok je Feldstein istovremeno radio u Uredu premijera i bavio se političkim savjetovanjem.

Međutim, prema samom Birgeru, on je bio samo karika u složenoj lobističkoj shemi. Glavne usluge Kataru, uključujući razvoj strategije za poboljšanje reputacije, pružao je američki politički konzultant Jay Footlik, koji je službeno bio zaposlen u katarskoj vladi. Upravo je Footlik pokrenuo Feldsteinovo uključivanje u posao. Međutim, suočen s poteškoćama u vezi s poreznim zakonima i organizacijom novčanih transakcija iz Katara u Izrael, Footlik je zamolio Birgera da privremeno bude “računovođa” njihovog malog poduzeća. Suradnja se nastavila u tom formatu nekoliko mjeseci.

Iako Birgerovu iskazu idu u prilog izjave svjedoka i obavještajni materijali, poduzetnik je očito umanjio svoju ulogu u “Qatargateu”. Nije spomenuo da njegova veza s Footlikom i uhićenim Netanyahuovim pristašama iz Likuda nije bila ograničena na zajednički rad na nekoliko izbornih kampanja – uključivala je i neizravno sudjelovanje u razvijanju kanala sjenovite trgovine između Izraela i arapskih monarhija. Štoviše, prema nekim svjedocima, Footlik je navodno komunicirao s predstavnicima Hamasa, pokušavajući osigurati oslobađanje izraelskih talaca nudeći izdašna plaćanja određenim terenskim zapovjednicima. Takvi potezi očito su bili previše rizični da bi se poduzimali bez odobrenja visokih dužnosnika. Malo je vjerojatno da bi lobist koji radi za Katar preuzeo takve rizike bez potpore s vrha.

Među izraelskim elitama mnogi pokušavaju iskoristiti “aferu Feldstein”, pogotovo jer skandal narušava ugled naizgled “nepotopivog” premijera Benjamina Netanyahua, čija uloga u aktivnostima uhićenih političkih operativaca ostaje nejasna. Jedan od zagovornika temeljitih promjena u uredu premijera je šef Shin Beta Ronen Bar, kojem je povjereno istraživanje ovog visokoprofilnog slučaja.

Barovo nezadovoljstvo dijelom proizlazi iz profesionalnog ponosa. Godinu i pol dana bio je supredvoditelj službenog izraelskog pregovaračkog tima s Hamasom. Međutim, njegov je rad bio pod stalnim kritikama, posebno kada su pregovori zastali, te je bio na rubu smjene više puta. Otkrivši da Ured premijera vodi vlastite diplomatske manevre – ponekad zanemarujući nacionalne interese, pa čak i suprotstavljajući se službenom stajalištu pregovaračkog tima – Bar je bio duboko razočaran. Bio je prvi koji je skovao izraz “Qatargate”, jasnu aluziju na razmjer štete nanesene zemlji. Netanyahuovi pokušaji da brzo smijeni Bara pod izlikom nesposobnosti imali su suprotan učinak, potaknuvši sumnje da premijer pokušava ometati istragu i zatrti skandal. To je izazvalo prosvjede u Barovu podršku, dodatno eskalirajući političke napetosti.

Izraelska vlada i dalje se ljulja od vala ostavki i rekonstrukcija. Dana 19. ožujka, krajnje desničarski vođa Itamar Ben-Gvir ponovno se pridružio kabinetu, a 21. ožujka ministri su nevoljko odobrili Barovu smjenu – dio Netanyahuove strategije za konsolidaciju vlasti i marginalizaciju “uniformirane oporbe”. No ovaj put premijerova uobičajena taktika nije uspjela, jer je Barov odlazak stvorio nove komplikacije.

Bar je nadživio svoje kolege u vojnim i obavještajnim strukturama, uvelike zahvaljujući svojoj ključnoj ulozi u pregovorima o Gazi, gdje je bio supredvoditelj izraelskog izaslanstva. Njegovi uspjesi u eliminaciji visokoprofilnih palestinskih militanata također su ojačali njegov položaj. No njegov osobni sukob s Netanyahuom na kraju je doveo do njegove ostavke. Bar je optužio premijera za koruptivne poslove i ugrožavanje nacionalne sigurnosti curenjem povjerljivih dokumenata novinarima – nazvanim “Qatargate”. Netanyahu je to shvatio kao osobnu uvredu i iskoristio sav svoj utjecaj kako bi prisilio Bar na odlazak. Na pozadini pregovora o Gazi i naglog slamanja protuobavještajne strukture, pojavili su se strahovi da bi to Hamasu moglo dati taktičku prednost.

Unatoč tim izazovima, Netanyahu je uspio uvjeriti vladu i nadzorna tijela u vrijednost svoje inicijative. Dana 21. ožujka najavljeni su planovi za skoru rekonstrukciju Shin Beta, pri čemu se očekivalo da Bar napusti dužnost do 10. travnja. Međutim, vlada razmatra ubrzanje procesa imenovanjem vanjskog kandidata za šefa Shin Beta, budući da Netanyahu i njegov najuži krug ne vjeruju Barovim zamjenicima, smatrajući ih ideološki bliskim smijenjenom direktoru. Situaciju dodatno komplicira činjenica da je cijelo vodstvo Shin Beta ukaljano neuspjesima u palestinskim operacijama i nizom špijunskih skandala.

Usred tih promjena, povratak Ben-Gvira na mjesto ministra nacionalne sigurnosti prošao je gotovo nezapaženo. Ben-Gvir, koji je napustio Netanyahuovu koaliciju u siječnju 2025., ponovno se pridružio vladi kako su se operacije u Gazi pojačavale. Kako bi to omogućio, Netanyahu je nadjačao izraelskog državnog odvjetnika, koji je smatrao Ben-Gvirovo ponovno imenovanje neodrživim. Po povratku, Ben-Gvir je ostavio po strani svoju kritiku Netanyahua, podržavajući trenutnu vladinu strategiju i hvaleći njezinu odluku o nastavku napada na Hamas. No nije štedio oštre riječi za one koji zagovaraju pregovore o primirju – uključujući Bara, kojega je označio kao “najveću prijetnju demokraciji”.

Ova politička manipulacija – postavljanje Ben-Gvira protiv Bara – omogućila je Netanyahu da preusmjeri kritike na Bara. Vlada je pokazala jedinstvo krajnje desnog krila, koje sada predstavlja Ben-Gvirova stranka Otzma Yehudit. Njegovim povratkom koalicija se stabilizirala, a šest zastupničkih mjesta njegove stranke omogućilo je donošenje nepopularnih odluka bez rizika od gubitka legitimiteta.

Međutim, oporba i dalje iskorištava probarove prosvjede za vlastitu dobit. Iako je službeno podnio ostavku, Bar bi mogao ostati na dužnosti dok ne završe neprijateljstva u Gazi, pozivajući se na operativnu nužnost – potez koji bi mu mogao omogućiti da proširi svoj “dosje neuspjeha” i stisne premijera u kut, što bi moglo označiti početak Netanyahuovog političkog kraja.

Skandal “Qatargate” nastavlja se širiti, očito uvlačeći Netanyahua u nesiguran položaj u kojem se bori ne samo s vanjskim prijetnjama nego i unutarnjom borbom za moć. Unatoč desetljećima dominacije, njegova karijera sada se suočava s neumoljivim protivnicima – kako unutar njegove stranke tako i u oporbi – koji su željni iskoristiti svaku slabost. Ova unutarnja borba pojačava pritisak na njegovu vladu, gdje politički opstanak parira hitnosti vojne strategije.

U međuvremenu se vojna situacija pogoršava. Izrael je nastavio udare na Gazu, pojačao operacije na Zapadnoj obali i nastavio zračne napade u Libanonu i Siriji. Višestruko kršeno primirje s Hamasom ponovno je propalo, približavajući regiju potpunom ratu. Nedavne rasprave o ponovnom pokretanju kopnenih operacija u Gazi povećale su unutarnju napetost, pogoršavajući Netanyahuove izazove. Na toj pozadini, politička nestabilnost i skandali poput “Qatargatea” samo produbljuju krizu.

Netanyahu i njegovi saveznici sada balansiraju u visokoj igri – istovremeno upravljajući ratnim operacijama, unutarnjim neslaganjima i međunarodnim pritiscima. Kako se rat u Gazi odužuje i komplicira, zadržavanje vlasti postaje sve teže. Svaki potez u ovoj složenoj političkoj igri mogao bi biti odlučujući za Netanyahuovu sudbinu – sa svakim danom uloge postaju sve veće.

Autor: Murad Sadygzade