Hoće li više urana zaista riješiti američku nuklearnu krizu?

Industrija nuklearne energije Sjedinjenih Država već se godinama nalazi u teškoj situaciji. Unatoč činjenici da nuklearna energija ima ogromnu prednost na području iskoristivosti ”čiste energije”, s dobro uspostavljenom industrijom i infrastrukturom, nultom emisijom ugljika i hitnom potrebom za suzbijanjem emisija stakleničkih plinova u cijelom svijetu, američka nuklearna energija jednostavno ne može uspjeti ”uhvatiti priključak”.

Nuklearne energetske elektrane u Sjedinjenim Državama gase se prije svega zbog toga što druge zemlje, prije svega Kina i Rusija, povećavaju svoj sektor nuklearne energije. Iako su Sjedinjene Države zaslužne za gotovo trećinu cjelokupne proizvodnje nuklearne energije u svijetu, zemlja brzo gubi poziciju, dok se nuklearne elektrane bore za ostvarivanje profita. Zbog priliva jeftine nafte i prirodnog plina, industrija nuklearne energije u SAD-u sada se mora suočiti s novim problemom u vidu COVID-19, s time da se ovog puta mnogi se stručnjaci pitaju može li industrija izdržati nadolazeću oluju.

Sada se američko Ministarstvo energetike (DOE) mobilizira kako bi se borilo protiv neuspjeha domaćeg nuklearnog energetskog sektora. “Tajnik za energetiku Dan Brouillette, najviši čelnik DOE-a i onoga što bi se s lakoćom moglo opisati kao postrojenje za nuklearnu energiju, 29. svibnja održao je internetski seminar na kojem je objasnio buduće planove”, objavio je Forbes ovog tjedna. „Granu industrije predstavljala je Maria Krosnick, izvršna ravnateljica Instituta za nuklearnu energiju, dominantnog udruženja za trgovinu nuklearnom energijom, i Clarence ”Bud” Albright, izvršni direktor manjeg američkog Vijeća za nuklearnu industriju”.

Ambiciozni plan oživljavanja američke nuklearne energije zasniva se oko “stvaranja zaliha urana u iznosu od 1,5 milijardi USD, zajedno s pripadajućim postrojenjima za nuklearnu obradu”, izvijestio je Forbes. “Kolektivno, oni su poznati kao prednji segment ciklusa nuklearnog goriva”. Mogućnost izvedivosti ovog plana ima snažne temelje, s obzirom na to da Sjedinjene Države posjeduju dovoljno urana da mogu napajati zemlju stotinama godina.

Prošlog je ljeta Odbor za uran Sjedinjenih Država Odjela za energetske minerale, organizacija koja ima zadatak nadzirati industriju urana i nuklearne energije, objavila svoje godišnje izvješće za 2019., na godišnjem sastanku Američkog udruženja naftnih geologa, koji je održan u San Antoniju. “U izvješću se ocjenjuje da SAD ima više urana nego što bi nam bilo potrebno za poticanje djelatnosti usmjerenih na proizvodnju nuklearne energije u trajanju od više stotina godina, bez obzira na to što je nuklearna energija u SAD-u puno značajniji i važniji izvor energije”, izvijestio je tada Oilprice. “Ovo je sjajna vijest za nuklearne pobornike u Sjedinjenim Državama, iako povijesno država nije iskapala vlastiti uran, već je radioaktivni metal uvozila iz drugih zemalja”.

Ideja DOE-a o stvaranju zaliha urana privlačna je industriji nuklearne energije jer su rudarstvo i prerada urana jako unosni i korisni, što je također vrlo isplativo za industriju, s obzirom na to da gorivo traje godinama. Dakle, ovaj DOE projekt omogućio bi sektoru lakši i učinkovitiji pristup gorivu, ali hoće li to stvarno spasiti nuklearnu industriju, s obzirom na to da uran nikad ni nije bio pravi problem.

Prema riječima ministra energije Brouillettea, ovaj plan za novi “ciklus proizvodnje nuklearnog goriva” odnosi se na to “kako oživjeti domaću industriju, te kako zaštititi nuklearnu mornaricu”, što je parafrazirao i Forbes. “Ali DOE je potkopao vlastiti argument koji tvrdi da je nuklearna mornarica dobro opskrbljena gorivom sve do 2050. godine, dok dodatno skladištenje urana ne bi učinilo ništa osobito za nuklearnu industriju, koja je u padu. To je ekvivalent odlasku kod frizera kako biste izliječili bolove u  želucu”.

Prema Forbesovom izvještaju, ovom novom planu ”nedostaju zubi”, jer se njime ne čini ništa kako bi se identificirala “dva stvarna problema industrije [ proizvodnje nuklearne energije]”, a to su nepostojanje domaćeg tržišta za nove nuklearne reaktore i poteškoće u održavanju operacija na postojećim postrojenjima u zemlji. U stvari, SAD u posljednja tri desetljeća gotovo nisu izgradile niti jedan novi nuklearni reaktor, a oni reaktori koji uspijevaju ostati ”iznad vode” uglavnom to čine zahvaljujući ogromnim državnim subvencijama. A onda slijedi ogroman trošak zbrinjavanja nuklearnog otpada, čiji iznosi padaju na leđa američkim poreznim obveznicima. Forbes zatvaranje funkcionalnih nuklearnih elektrana naziva “tragedijom” i “ekološkim vandalizmom”.

Pa je li nuklearnoj industriji potrebna pomoć? Da. Jesu li potrebne inovacije? Zasigurno. Hoće li zaliha urana pružiti pomoć ili potrebne inovacije? Ne ni na koji značajan način.