Hong Kong – „Budućnost“ koju mu nude Joshua Wong i prozapadni „demokrati“

Bilo je trenutaka kada su se prosvjedi u  Hong Kongu mogli zaustaviti. Zapravo, bilo ih je više. Na primjer, kada je sporni zakon o izručenju izbačen iz procedure. Neki tvrde i da je Peking proteklih dvadeset godina trebao pokazati dobru volju da će sporazum “jedna zemlja, dva sustava” opstati i nakon 2047. godine, čime bi smirio duhove, ostvarujući održivi suživot između „autoritarnog“ Pekinga i „demokratskog“ Hong Konga.

Lako je reći, ali bi to značilo da je Pekingom spreman na ustupke i da pokazuje slabost koja bi ga skupo koštala u drugim regijama u kojima žive klice separatizma, osjećaji ne toliko jaki da bi ugrozili današnju Kinu, koja sustavno provodi kampanju obrazovanja u duhu patriotizma u Konfucijanskih vrijednosti, a sve bi došlo pod znak pitanja popuštanjem skupinama vandala, mahom studenata i mladih povezanih sa zapadnim nevladinim udrugama i konzularnim predstavništvima.

Zapadna naracija je da se Hong Kong ne želi integrirati i nastavlja tražiti jamstva za sve postojeće privilegije, optužujući politike Pekinga kao uplitanje u „njegove unutarnje poslove“ i dolijevanje ulja na vatru.

Shema je dobro poznata. Prosvjednici u Hong Kongu insistiraju na sukobu, iako to ne daje željeni učinak i Peking ne nameće veću kontrolu nad autonomnom regijom od one koju ima. Sve probleme neka rješavaju gradske vlasti, a ako bude potrebno, integritet Kine će se braniti svim sredstvima. U međuvremenu Hong Kong tone u kaos i recesiju.

Međutim, pobuna nije počela prije nekoliko mjeseci. Prvi put se to dogodilo  2011. zbog pokušaja izmjene školskog programa uvođenjem vrijednosti kontinentalne Kine. Nakon toga je 2014. Joshua Wong, isti onaj koji je pokrenuo i aktualnu pobunu, htio više „demokracije“.

Wong je sa svojim mentorima tada predstavio plan za opće izborno pravo i postao vođa krovnog pokreta „Occupy Central“. 2014. pobunjenici nisu imali sreće, a njihovi čelnici su izgubili pravo na sudjelovanje u političkom životu grada, što je, obzirom na razmjere tadašnje pobune, bila prilično blaga kazna. Da su suđeni u Madridu ili Parizu, kao katalonski separatisti ili „žuti prsluci“, neki od njih bi tek sada bili pred kraj izdržavanja kazne zatvora.

Tada su prosvjednici ultimativno tražili neposredan izbor čelnika u Hong Kongu, gradu od 7 000 000 ljudi, umjesto modela prema kojem kandidate moraju potvrditi središnje vlasti u Pekingu. U lipnju je održan 10-dnevni referendum na internetu na kojem je u 0 dana glasalo 800 tisuća ljudi. Nitko nije ni provjeravao glasove i jesu li to zaista građani Hong Kong,a ,ali i da su bili, to je još uvijek nešto više od 10% stanovništva, za Joshuu Wonga i njegove mentore je to bilo dovoljno kao „zeleno svjetlo“ za pobunu pokreta „Occupy Central“. Po modelu „nenasilnog otpora“, već viđenog u brojnim prosvjedima diljem svijeta u režiji američke Zaklade za razvoj demokracije (NED) , CANVAS-a i njima odanih lokalnih nevladinih udruga, blokirali su poslovni centar grada i pokušali provaliti u zgrade gradske uprave i vladine urede.

Jedno vrijeme je trajao kaos, a kada je u Sjedinjenim Državama izbila pobuna u Fergusonu, koja je ugušena represijom, Peking je savjetovao lokalnoj upravi da je pravi trenutak da učine isto, ali s “malo manje represije” od američke policije i Nacionalne garde, čime je Kina pokazala da prosvjede može smiriti uz manju upotrebu sile od „kolega“ u Washingtonu.

U grad je poslano nekoliko tisuća policajaca. Prilikom čišćenja barikada koje su pobunjenici podigli u četvrti Mong Kok u Hong Kongu policija je uhitila više od stotinu ljudi, uključujući i lidere pobune i pokreta „Occupy Central“, Joshuu Wonga i Lestera Shuma.

Službe sigurnosti i policija u Hong Kongu došli na mjesto gdje su prosvjednici takozvane „Revolucije kišobrana“, odnosno aktivisti pokreta „Occupy Central“ podigli drvene i metalne barikade kako bi proveli odluku suda o njihovom uklanjanju. Za uklanjanje barikada u ulici Nathan Road je angažirano oko 7000 policajaca.

Odluku o uklanjanju barikada je donio Vrhovni sud Hong Konga, a ne Peking, i to na zahtjev jedne transportne tvrtke i dvije taksi kompanije, koji su se žalili da su zbog demonstracija pretrpjeli znatne gubitke. Tijekom uklanjanja barikada je uhićeno 116 ljudi i zatočeni su zbog nepoštivanja odluke suda, ilegalnih prosvjednih aktivnosti i posjedovanja oružja.

Bez obzira na brojne dokaze o povezanost mladoga Joshue Wonga s američkim neokonzervativcima i činjenicu da su Martin Lee, Jimmy Lai i Joseph Zen potvrdili da su lideri pokreta „Occupy Central“ primali novac od američkih zaklada i surađivali s američkom vladom, mediji su ostali pri tvrdnji kako se radilo o „studentskom pokretu kojem je jedini cilj „demokratizacija Hong Konga i kineskog društva”.

Tadašnjom akcijom je Peking ujedno poslao jasnu poruku Washingtonu kako neće tolerirati nikakve „Obojene revolucije” na svom teritoriju, ali u to vrijeme je Barack Obama imao problema s rasizmom i kršenjem ljudskih prava u vlastitoj zemlji i problem u Fergusonu je rješavao tako što je na ulice poslao oklopna vozila i vojsku.

VIDEO: Metode Baracka Obame u suzbijanju nasilnih prosvjeda u Fergusonu 2014.

Danas, pet godina kasnije, Peking sigurno neće popustiti i Carrie Lam se susrela s predsjednikom Xi Jinpingom koji joj je dao punu podršku u rješavanju problema u gradu. U međuvremenu je Peking usvojio deklaraciju koja Pekingu može jamčiti veću kontrole nad teritorijem. Ovaj val reformi prati programom građanskog obrazovanja i patriotizma usmjeren na studente i državne dužnosnike. Očito su neki desetljećima živjeli s malim privilegijama pod britanskom upravom i ne mogu se riješiti podaničkog mentaliteta, bolje rečeno psihološke podčinjenosti zapadnim gazdama, čak i ako više nisu fizički prisutni u Hong Kongu.

Kakva je budućnost Hong Konga? Izuzetno je malo vjerojatno da će Peking pristati na kompromis, a nema i nikakvog razloga za to. Hong Kong je uvijek bio privilegirana gospodarska platforma i Peking je ranije sve činio da to ne izgubi. Sada se sukob može nastaviti sve do propasti Hong Konga kao geospodarski važnog subjekta, jer je za prebacivanje aktivnost sve već pripremljeno u Shenzenu.

Čak i bez intervencije policije, pobunjenici ne mogu nastaviti sukob unedogled, jer Peking se može odupirati i dugoročno. Kada Peking ponovno preuzme kontrolu nad gradom, vidjet ćemo što će od njega ostati.

Način na koji će se Peking odnositi prema Hong Kongu može i ne mora utjecati na buduće odnose s Tajvanom. „Grad država“ je bio referentni model moguće integracije pobunjeničke pokrajine u Narodnu Republiku Kinu, jer je Honk Kong bio jamstvo da je suživot Pekinškog jednopartijskog sustava i lokalne demokratske samouprave moguć. Iz tog razloga središnje vlasti čak mogu i ostaviti u životu model zemlje s dva sustava, ali bez separatizma i aktera poput Joshue Wonga i njegovih istomišljenika.

Međutim, čak i ako za ponovno ujedinjenje s Tajvanom ostane slaba nada za budućnost, ako bude morao, Peking će odabrati Hong Kong. Srednjoročno, naravno, jer svi važni kineski planovi se dizajniraju najmanje za stoljeće unaprijed.