Hong Kong: Trump je dao do znanja Xi Jinpingu da je ovo Obojena revolucija

Ono što se događa u Hong Kongu, to se mora iščitati u širem kontekstu kineske politike Trumpove administracije i ne radi se o spontanim prosvjedima, već o pokušaju provedbe Obojene revolucije.

Trumpova administracija svoju je vanjsku agendu usmjerila na brojna geopolitička područja na svim kontinentima planete, ali je Narodna Republika Kina nesumnjivo predmet glavnih neprijateljstava u svjetlu svih tih elemenata zbog demografske, ekonomske, vojne, tehnološke, kulturne i druge rastuće nadmoći, što je čini jedinom silom koja je u stanju stvarno izazivati američko carstvo.

Napad na azijskog zmaja najprije se manifestirao trgovinskim ratom temeljenim na carinama i prešutnim embargom koji do sada najviše košta američko poljoprivredno-industrijski sektor, nego bilo koji kineski, a potom pokretanjem onoga što je Vladimir Putin nazvao „ratom tehnologija“, odnosno međunarodnim bojkotom novog giganta telekomunikacija i telekomunikacija Huaweija, te konačno otvaranjem fronta u dvorištu Pekinga: Hong Kongu.

Razlozi protukineske agende Trumpove administracije, ako se promatraju iz perspektive Washingtona, jasni su koliko su i valjani. Inicijativa „Jedan pojas, jedan put“, popularno poznata kao „Novi put svile“, riskira stvaranje transkontinentalnog koridora koji bi povezao gospodarske sustave i infrastrukture više od 80 zemalja, od Pekinga preko Islamabada, Moskve, i Taškenta do Rotterdama, u političko-ekonomsku mrežu s Kinom kao njegovom jezgrom.

Nadalje, Kina pokušava skokovima i ograničenjima smanjiti svoju ovisnost o stranim zemljama sa strategijom samoovisnosti koja se temelji na samodostatnoj doktrini poznatoj pod nazivom “Made in China 2025”, što bi, ako se provede, Kinu učinilo gotovo zaštićenom od poremećaja u međunarodnim poslovima i događaja poput trgovinskih ratova.

Hong Kong u tome igra glavnu ulogu. Riječ je o izazivanju nereda na mjestu koje je još osjetljivije od Južnog kineskog mora, jer je to kopneno područje i osjetljivije je na pokušaje kontroliranog kaosa, jer u njemu živi značajan broj ljudi, na desetine tisuća, koji su se pokazali izuzetno korisnim kao peta kolona.

Sve je jasnije da su prosvjednici produžena ruka Sjedinjenih Država, koje Xi Jinpinga žele pritisnuti uza zid i natjerati ga na izbor politike koja će zemlju vratiti u doba maoističkih represija, još oštrijih od Trga Tienanmen.

Navodna slabost za koju se optužuje kineski predsjednik zapravo je strateško odugovlačenje i praćenje razvoja situacije. Komunistička partija na čelu sa Xi Jinpingom želi razumjeti je li se moguće infiltrirati u srce prosvjeda i pomiriti se s onima koji mašu zastavama Sjedinjenih Država tražeći od Trumpa da intervenira.

Peking je odlučio pribjeći sili samo kao krajnje sredstvo, jer bi brutalno nasilje imalo značajan utjecaj na imidž i vjerodostojnost Pekinga u međunarodnim okvirima.

Osim toga, Peking u ekonomskom smislu i ne treba Hong Kong, koji danas čini nešto više od ukupnog udjela u kineskom bruto domaćem proizvodu i može si dozvoliti da čeka i gleda kako se autonomna pokrajina nosi s enormnim gubicima koje uzrokuju neredi i paraliza ključnih prometnica u gradu u kojem je sve smješteno na nekoliko kvadratnih kilometara u centru grada.

Prije nego što shvatite zašto se u Hong Kongu događa pokušaj Obojene revolucije, potrebno je predvidjeti jedno. Protesti, pobune i neredi kojima se upravlja izvana često se događaju jer počivaju na već postojećem nezadovoljstvu i koje jednostavno iskorištavali čarobnjaci nekonvencionalnih ratova. U Hong Kongu je nezadovoljstvo eksplodiralo prijedlogom zakona kako bi se olakšalo izručenje osumnjičenih za zločine u Pekingu, ali ono je povezano i s problemom visokih životnih troškova, hitnom situacijom u stambenim pitanjima i strahom od konačnog pada pod kinesku nadležnost, koja je planirana 2047. i kada će se okončati trenutno stanje “Jedna Kina, dva sustava”. Za neke stanovnika Hong Konga će to dovesti do kraja slobode i blagostanja, te dolaska diktature.

No, to je više stvar percepcije, nego realnog stanja, jer teška situacija u Hong Kongu zbog visokih cijena, manjka ili vrlo skupih stanova i drugih poteškoća s kojma se suočava kineska autonomna regija nije krivnja Pekinga, već sustava u Hong Kongu koji, kao i svi sustavi slobodnog kapitalističkog tržišta s burzama kao jednim od ključnih sektora ekonomije, prolazi kroz strukturnu krizu, uz popratno raslojavanje stanovništva na bogatu manjinu i sve veći broj ljudi koji padaju iz više u nižu srednju klasu.

Dakle, dijelom i zbog percepcije, ali i  realnog stanja stvari, svi uvjeti za dizanje Obojene revolucije u Hong Kongu postoje i na odgovarajući način su iskorišteni kako bi se uvjerilo tisuće ljudi da izađu na ulice i krenu u demonstracije koje su na kraju dovele do gorkog rezultata, paralizirajući strateška mjesta, komunikacijske arterije i provođenje taktika za sukobe s policijom.

Upravo je iz dublje analize prirode prosvjeda moguće razumjeti na koji način oni detaljno odražavaju model Obojene revolucije kojeg je osmislio poznati američki strateg Gene Sharp, teolog „smjene režima“ u bivšem sovjetskom svijetu, od Kirgistana do Čehoslovačke, sve do Ukrajine.

Prije svega, treba pronaći simbol, jednostavan i vizualan, ali sa snažnim emocionalnim učinkom, što može biti, na primjer, par traperica, kao što se dogodilo u Bjelorusiji 2006. Ovaj simbol će prosvjednici koristiti za identifikaciju, prepoznavanje i predstavljanje u medijima.

U slučaju Hong Konga je simbol pronađen u kišobranima. Tada demonstracije idu ka krajnjem cilju, uvijek s izgovorom koji zapravo uopće nije važan, već je samo prva stepenica ka proširenju liste zahtjeva. U ovom slučaju je to bilo povlačenje zakona o izručenju, tako da se vlasti natjeraju da dijalog s prosvjednicima vide kao kontraproduktivan i da ozbiljno razmotre upotrebu sile.

Nasilje je ključni element, jer služi za postizanje veće globalne vidljivosti i podmazivanje propagandnog stroja, pomažući da se ciljana vlada prikaže kao tiranska i „ubojica sloboda“. No, ovdje imamo poseban slučaj.

U slučaju slabe i izolirane vlade, suzbijanje prosvjeda može djelovati i kao casus belli za izravnu vojnu intervenciju, kao što se dogodilo u Libiji Muammara Gaddafija, ali u slučaju jake vlade, stvari se zakompliciraju. Kako tvrdi i sam Gene Sharp, pa i autoritativni Edward Luttwak u “Strategiji državnog udara”, želja za svrgavanjem suparničke vlade ovakvim revolucijama na kraju dovodi do povećanja njene autoritarne i diktatorske prirode.

To objašnjava zašto je bilo relativno lako srušiti Salvadora Allendea u Čileu i zašto je bilo lako srušiti komunistički blok srednje i istočne Europe, jer su to već bile umiruće „diktature“ i terminalnoj fazi bolesti.

Ali Kina se razlikuje od bilo koje druge zemlje u kojoj su Sjedinjene Države pokušale smijeniti vladajući režim. Režim ovdje ne koristimo u pogrdnom obliku, već u izvornom značenju riječi koja dolazi od francuske riječi „régime“, odnosno oblika „upravljanja“.

Kineska središnja vlast je jaka, raširena i cvjeta, dok u političkoj klasi postoji jedinstvo i slijepo prianjanje za nacionalni interes. Ekonomija jednako uspijeva i izdržava udarce trgovinskog rata iznad očekivanja, iako je on krajnje otvoren.

Heterodirektne revolucije izvana također su popraćene intenzivnim medijskim izvještavanjem glasnih blokova referentnog bloka. U ovom slučaju sva velika imena zapadnih tiskanih i digitalnih medija plasiraj informacije o „prodemokratskim prosvjednicima koji se bore protiv diktature“, a upravo usred dezinformacija, propagande i manipuliranja stvarnošću možemo pronaći dokaze zavjere.

U slučaju Hong Konga su brojni slučajevi dokaza tko stoji iza nereda. Razlog je očit, jer Sjedinjene Države i žele da Kina zna tko je pokretač protesta. Ne samo da su to prosvjednici mašu američkim zastavama i drže plakate na kojima pozivaju Trumpa da ih oslobodi, nego i sami voditelji prosvjeda, poput Joshue Wonga, ne kriju svoju pripadnost.

Nedavno se Wong sastao s čelnikom Bijelih kaciga Raedom Al-Salehom, a Reuters je scenu ovjekovječio i objavio preko cijele internetske stranice agencije.

Također je utvrđeno da su mnogi sudionici odbora protiv Pekinga bili studenti koji su prošli obuku za mobilizaciju u zemljama u kojima se govori engleski jezik, posebno u Sjedinjenim Državama.

Upravo im se tamo nudio povratak kući kako bi organizirali prosvjedne akcije. To uzrokuje posebnu nelagodu za Kinu, budući da se slanje studenata u na sveučilišta u inozemstvo često koristi kao sredstvo za stjecanje znanja i informacija o nekoj zemlji i za uspostavljanje korisnih veza s tom državom. U slučaju Hong Konga, ispostavilo se da je slanje studenata u SAD bio dvosijekli mač.

Važno je uzeti u obzir i drugu točku, a to je sposobnost demonstranata da paraliziraju glavne komunikacijske arterije i da se suoče s policijom. To je konstanta svake umjetne revolucije, a sam Gene Sharp u svojim knjigama objašnjava kako to učiniti. Čak se i u Hong Kongu vidjela nevjerojatna paralizirajuća sposobnost prosvjednika, koji su vješti u borbama na ograničenim mjestima i korištenju asimetričnih taktika za dezorijentiranje policije.

Jasno je da u svaki ovdje predstavljeni element dokazuje kako nije riječ o istinski lokalnom i spontanom protestu i da u prosvjedima nisu ljudi koji nisu prošli nikakvu vrstu obuke, nemaju izvore financiranja i naoružanje, iako su osuđeni na iscrpljenost do postignute svrhe.

Kina se opire napadima „Novog američkog stoljeća“, ali ako hongkonška opcija ne uspije, opravdano je očekivati otvaranje novog fronta ili pooštravanje onih koji već postoje.

Iran se možda može zaustaviti i dijalogom, iako prije ukidanjem sankcija, baš kao što se s Rusijom može postići kompromis, opet ukidanjem sankcija i neslužbenim priznanjem Krima.  Venezuela i Sjeverna Koreja svoje veličine i kapaciteta za SAD nisu pravi problem zbog, ali Kina je danas ono što je u prošlom stoljeću bio SSSR i želi okončati američku hegemoniju pod svaku cijenu.

Ako Xi Jinping “kineski san” želi pretvoriti u stvarnost, morat će pokazati da je dobro razumio da se uhvatio u koštac sa šampionom svrgavanja režima, a u Hong Kongu se tek igra prvo poluvrijeme.