“How dare you?”- Iran će obnoviti Siriju uprkos sankcijama protiv građevinskog sektora

“How dare you?”, ovaj zanimljivi poklič “ekorevolucionara” predvođenih Gretom Pipi Duga Čarapa Tutunberg, Tuborg, Thunberg, kako li se već zove, mogli bi zaurlati američki dužnosnici da se čuje sve do Teherana.

Naime, Teheran i Damask potpisali su preliminarni sporazum o obnovi sirijske elektroenergetske mreže na velikoj stručnoj izložbi, koja se čisto slučajno dogodila u Iranu baš kada je Washington sankcionirao građevinski sektor Islamske Republike.

Sporazum predviđa ne samo obnovu razorene električne mreže u zemlji i izgradnju dodatnih jedinica za proizvodnju električne energije, uključujući solarne i one na vjetar, već i prebacivanje iranske proizvodnje električne opreme u Siriju.

Iako je malo toga otkriveno, memorandum o razumijevanju kojeg su u subotu potpisali državni ministri energetike također navodi potencijalnu trosmjerno povezivanje između energetskih mreža Sirije, Irana i Iraka kako bi se ojačala regionalna energetska stabilnost. Ovaj je dio posebno važan za Irak, gdje su u tijeku masovne demonstracije, između ostalog i zbog čestih prekida napajanja električnom energijom južnih pokrajina bogatih naftom.

Sirijska vladina delegacija gostovala je i na 19. međunarodnoj izložbi električne energije u Iranu, na kojoj su bili predstavljeni proizvodi više od 450 tvrtki iz Irana, Kine i Rusije, te je tamo potpisala niz dodatnih ugovora.

Ta izložba je, bilo ironičnom slučajnošću ili ne, započela je istog dana kad je Washington iznenada otkrio da cijeli građevinski sektor u Iranu kontroliraju „teroristi“. Dobro, budimo iskreno, naći se na listi terorističkih organizacija Washingtona ili ne, biti tamo pa odjednom postati „borci za slobodu“ i nije neka novost, što dokazuje povijest raznih islamističkih skupina, albanske OVK ili iranske fundamentalističke pseudomarksističke matrijarhalne sekte Mujahedin-e Khalq, koji je s popisa terorističkih organizacija skinula bivša državna tajnica Hillary Clinton.

Izdajući naizgled namjerno nejasan pamflet, američki State Department pustio je glavnim medijima da popunjavaju praznine između zlokobnih iranskih „strateških materijala“, „nuklearnih i balističkih“ programa i „elemenata osjetljivih na nuklearnu proliferaciju“.

Stvarni popis sankcioniranih „strateških materijala“, prikladno uvijenih u celofan propagande, uključuje takve stvari kao antikorozivne lemne folije, nehrđajući čelik vrhunske klase, pa čak i čelične cijevi. Baš kao Sadamove “aluminijske cijevi za masovno uništenje”.

Ali Iran kao da prkosi Sjedinjenim Državama, što je otvoreno pokazao s tankerom punim dva milijuna barela nafte koji je na kraju ipak istovaren u sirijskoj luci Baniyas, gdje se nalaze „Assadove rafinerije“.

Više puta smo naglasili da je šteta što se malo pozornosti posvećuje ekonomskoj rubrici iranskih medija. Da je to slučaj, čuli biste da je iranska industrija čelika ostvarila rast produktivnosti od 35% i ne zaustavlja se. Igrom slučaja, baš kada su SAD uvele carine na čelik i aluminij cijelom svijetu. Da Iran izvozi čelik najbolje kvalitete, to je valjda jasno svima. Kojim kanalima? To znaju u Teheranu i njegovi kupci. Podsjetimo da je cijela metalurgija Irana, ne samo proizvodnja čelika, također pod sankcijama, jer je kontroliraju „teroristi“ Iranske revolucionarne garde. Tako imamo „teroriste“ IRGC koji se, kako tvrdi Washington, bave izgradnjom elektrana, energetske infrastrukture, proizvodnjom čelika, aluminija i građevinom, dok „borci za slobodu i demokraciju“ u Afganistanu bilježe rekorde  u proizvodnji opijuma ili u Latinskoj Americi u proizvodnji kokaina. No, to su ionako poznate stvari, ali uvijek vrijedi podsjetiti tko što čini i gdje.

Ali „drskost“ Iranaca ne prestaje sa željom da Sirijcima, koji više od rata trpe učinke sankcija EU i Sjedinjenih Država, daju električnu energiju u svakom kutku njihove domovine, već se tehranske mule usuđuju potpisati ugovor o izgradnji željezničkog koridora od Kine do Europe. Gotovo istovremeno s ugovorom sa Sirijom, Iran je s Kazahstanom, Uzbekistanom, Turkmenistanom i Turskom potpisao dokument o suradnji duž glavnog željezničkog koridora od Kine do Europe.

Naravno da se Iran suočava s problemima i svim silama nastoji uravnotežiti svoj proračun, ali reći da „stenje pod američkim sankcijama“ je pretjerano. Prije svega zato što je to narod koji radi, ali u doslovnom smislu te riječi. Radi bilo gdje i sve što može dati zaradu i ekonomsku sigurnost.

Nekome će zvučati smiješno, ali je iz iranske provincije Razavi Horasan u šest mjeseci izvezeno preko 117 tona šafrana. Ako uzmemo u obzir da je 10 grama šafrana početkom ove godine na svjetskom tržištu koštao čak 42 dolara, ne čudi da ga zovu i „crveno zlato“. Maloprodajne cijene nećemo ni spominjati, jer se gram ovog začina u europskim zemljama prodaje za nekoliko desetaka eura, ovisno o kojoj zemlji govorimo. Jedan cvijet daje svega tri niti ovog začina, a potrebno je ubrati 25 kilograma cvijeta šafrana kako bi se dobilo pola kilograma začina, što objašnjava njegovu visoku cijenu.

Do kraja godine u Iranu će biti otvoreno 10 novih brana. Iran je prošle godine smanjio uvoz 22 posto.  Do kraja godine u Iranu će započeti projekti proizvodnje minerala vrijedni 4,5 milijarde dolara. Iran planira povećati godišnju proizvodnju čelika za tri milijuna tona do kraja godine, i tako dalje unedogled.

Uz sve probleme oko tečaja, problema sa zaobilaženjem sankcija i druge probleme, vijesti iz iranske ekonomije mogli nabrajati u beskraj. Točne podatke i pokazatelje o izvozu i uvozu nemamo, jer je zemlja pod sankcijama i brojne se transakcije pripisuju trećim entitetima ili državama, a neke su i tajne, prije svega one s Rusijom i Kinom.

Izgleda da je sve što američki dužnosnici mogu učiniti zaurlati da se čuje sve do Teherana, baš poput Grete: Kako se usuđujete!, što možda ljepše zvuči u originalu: How dare You!