Hrvatska (p)ostaje mađarska kolonija

Život ne bi smio biti pretjerano kompliciran. Svatko, bio načitan ili ne, obrazovan ili onaj koji je išao oko škole u sebi nosi znanja o dobru i zlu, o tomu što je pošteno, a što lopovski, što je pravedno, a što nepravedno, dokle sežu granice njegove slobode, dokle slobode drugoga.

Rođenjem nalazimo već gotovi svijet, s njegovim moralom, religijom, kulturom, sustavom vrijednosti. Znamo da promijeniti možemo vrlo malo sami te da se promjene događaju tek s rastom svjesnosti kod većine o slobodama i odgovornostima koje uz njih idu. Sve vrijednosti s kojima se diči neko društvo su zapisane u Ustavu, a tumačenja i provedbe tih vrijednosti zapisane su u zakonima, pravilnicima, uredbama, uputama.

Upravo o kvaliteti tih tumačenja i učinkovitosti nadzora  njihovih provedbi ovisi kvaliteta života pojedinca, uspješnost društva i sasvim osobni osjećaj sreće, zadovoljstva životom u pravednoj državi.

Nekad se dogodi da nezadovoljstva narastu u većini, dovoljno za promjenu zakona, a nekad ta nezadovoljstva narastu toliko da imaju snagu promijeniti i sam Ustav.

Kad bi neki srećković na svojoj njivi koju mu je pokojni pradjed volovima orao i ostavio oporukom pronašao neku rijetku rudu znao bi da to ne pripada njemu, nego da pripada državi, a njemu tek nekakvo obeštećenje (uglavnom se to ne događa, već se pronalaze zakopane kosti onih koji su poginuli braneći ovaj komadić Zemlje). Što bi se dogodilo da na svojoj zemlji pronađe naftu?

Ta nafta bi bila državna! Svugdje na svijetu. Osim u Hrvatskoj!

Iako i Hrvatska ima Ustav, i u njemu članak 2 te članak 52 koji kaže: More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.“ –  ta nafta ne bi bila hrvatska, već mađarska.

Nije 21.stoljeće i ne živimo u Republici Hrvatskoj, nego se nalazimo u 19.stoljeću u Austro-Ugarskoj – bio bi logičan nastavak tvrdnje iz prethodnog pasusa.

Kako je došlo do toga da je hrvatska nafta u stvarnosti mađarska nafta?

Znamo ili barem mislimo da znamo kako je SDP-ova vlast 2003. prodala 25% INE mađarskom MOL-u za 505 milijuna američkih dolara. Kako su „dr Sanader i HDZ-ova vlast prodali ostatak do 49,08% vlasništva INE mađarskom MOL-u pri čemu je dr Sanader za mito od 10 milijuna dolara Mađarima predao upravljačka prava“. Dok za ovu „istinu“ u mitu za dr Sanadera još nismo sigurni da je doista istina ili tek laž koju su hrvatskoj javnosti podmetnuli stvarni gospodari INE i njeni upravljači iz sjene, za priču o tomu da je dr Sanader prodao INU Mađarima znamo da nije istinita

I danas u javnosti egzistira laž o prodaji INE – ona da je dr Sanader prodao MOL-u INU. Besprizorna i politikantska laž. Mađarima su INU prodali hrvatski građani. Njih 44 000 koji su kupili dionice INE po 1.690 kuna, 28 000 radnika INE koji su dionice platili 1.366 kuna. Svi oni, uključujući i branitelje iz Braniteljskog fonda (7% dionica) su u listopadu 2008. prodali svoje dionice MOL-u po cijeni od 2.800 kuna. Lako je izračunati koliko su naši domoljubni burzovni veleigrači zaradili na INI.

Vlada RH je u državni proračun inkasirala novac od hrvatskih građana, a ti isti građani su zaradili na preprodaji dionica MOL-u. Vlada RH i određeni broj građana, radnika, branitelja kao jataci u rasprodaji INE!

Ukupno je  u državni proračun RH od prodaje INE sjelo 1,164 milijarde dolara. MOL je svojih 49,08% vlasništva nad INOM ukupno platio 1,5 milijarde dolara.

Ta INA je u trenutku prodaje njenog prvog dijela MOL-u od 25% za 505 milijuna dolara bila u posjedu nalazišta nafte u Siriji čija vrijednost se procjenjivala na 23 milijarde dolara. Ta informacija je bila skrivena od hrvatske javnosti, ali ju je najvjerojatnije posjedovala uprava MOL-a koja je iz tog razloga ušla u grčevitu borbu s austrijskim MOL-om za vlasništvo nad INOM.

Polovica vrijednosti nalazišta išla je državi Siriji, a polovica Ini

Od te polovice, od 2003. do početka rata u Siriji, najmanje 25% od te ININE polovice sirijske nafte je išlo Mađarima. Netko dovoljno knjigovodstveno nastrojen  i uporan bi mogao financijskom forenzikom utvrditi koliko je MOL u miraz dobio ININE sirijske nafte koja mu je pala s neba (ili posredstvom povlaštenih informacija, tajnih za hrvatsku javnost). Znamo li da je godinama prije početka sirijskog rata INA crpila sirijsku naftu s mjesečnom zaradom između 60 i 80 milijuna dolara, onda nas ne bi iznenadilo ni da je ukupni mađarski profit iz Sirije dosegao više od milijarde i pol dolara, koliko su ukupno iskeširali za INU.

Ovdje valja spomenuti nešto vrlo bitno: polovica vrijednosti nalazišta išla je državi Siriji, a polovica Ini.

Što se u međuvremenu događalo s naftom u hrvatskom podzemlju? Evo izračuna Goranka Fižulića kojeg do danas nitko nije osporio (https://www.telegram.hr/politika-kriminal/goranko-fizulic-za-telegram-tko-je-pravi-vlasnik-hrvatske-nafte-i-plina/):

„Od kada je MOL stekao prvi udio u INA-i ukupna hrvatska proizvodnja nafte do 2014. iznosila je 59,5 milijuna barela ili 4.6 milijardi dolara u prosječnim godišnjim cijenama. Prema dostupnim podacima lokalni proračuni te proračun RH u istom su razdoblju naplatili na ime koncesijske naknade samo 180 milijuna dolara ili 3,91% vrijednosti proizvedene nafte.

Da je primijenjen model koji je Vlada odredila za jadranska istraživanja ili nova istraživanja u Slavoniji INA bi na ime koncesijske naknade od 2003. do 2014. uplatila u državni proračun, te proračune županija, gradova i općina sveukupno 1,855 milijardi dolara ili deset puta veći iznos od uplaćenog.“

Dakle, Sirija je od svoje nafte prihodovala 50%, a Hrvatska od svoje 3.91% vrijednosti! Komu je išla razlika od 46, 09%? Vlakovima u Mađarsku? Ne, nego preko bankovnih računa u mađarski profit MOL-a.

Ostale države ubiru koncesijsku naknadu, obično 20 %, te udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 55 do 80 %.  U isto vrijeme je MOL platio Mađarskoj koncesijsku naknadu za naftu u pet puta većem iznosu (u postotku), nego li u Hrvatskoj te četiri puta manje nego li Ruskoj Federaciji.

Zbroji li se mađarski profit iz Sirije i ovaj iz Hrvatske, bila bi to brojka blizu 3 milijarde dolara.

Dok je način stjecanja upravljačkih prava MOL-a nad INOM predmet sudskog postupka, razlog neplaćanja koncesijskih naknada MOL-ove INE državi Hrvatskoj ne znamo. Možda bismo ga mogli pronaći u tajnim dogovorima, memorandumima, zakulisnim igrama u kojima točno određeni pojedinci izvlače korist od rudnih bogatstava države koja bi morala pripadati svim građanima.

Na Badnji dan godine 2017. se na tren učinilo kako će premijer Plenković prekinuti taj niz hrvatskih premijera koji nisu u stanju razračunati se s tajnim dogovorima sa strancima oko koncesijskih naknada (u prijevodu – oko pljačke hrvatskih prirodnih resursa). Najavio je reotkup INE od MOL-a. Mrmljao nešto o tomu kako ima razrađeni model. Do danas nismo saznali o kojem modelu je riječ.

No, saznali smo za tajni Memorandum o razumijevanju između INE i JANAF-a. kojeg je potpisao kao svjedok Plenkovićev ministar Ćorić (onaj koji se javo hvalio sa svojim saznanjima o internoj novinarskoj komunikaciji u zatvorenim grupama) već 2018. godine. Po tom memorandumu će “Ina, kao članica MOL Grupe, uložiti maksimalne napore da poveća količinu transportirane sirove nafte od Janafova Terminala Omišalj prema Mađarskoj i Slovačkoj Republici, posebice za rafinerije MOL Grupe”.

Dok Vlada RH javno govori o otkupu INE, o očuvanju rafinerije Sisak i modernizaciji riječke rafinerije, u tajnosti potpisuje memorandum koji će postati preduvjetom za transport sirove hrvatske nafte u Mađarsku.

Tako u 2019, umjesto dvije modernizirane rafinerije nafte, Hrvatska ima onu sisačku ugašenu i riječku koja je u ‘procesu modernizacije’. U tom procesu se redovito događaju ‘slučajne’ havarije na srcu rafinerije – postrojenju za hidrokreking i hidrodesulfurizaciju. Naravno, zbog ‘nestručnosti i lošeg održavanja te ljudskog faktora’. U jednom trenutku je INA uslijed ‘havarija’ dospjela do situacije da nije u stanju isporučiti na početku turističke sezone naftu na tržište pa je morala posegnuti, opet tajno za državnim robnim rezervama. Ta intervencija i snalaženje oko isporuke robe za tržište je nazvano ‘zanavljanjem robnih rezervi’ (https://www.nacional.hr/mol-salje-hrvatsku-naftu-u-madarsku-a-plenkovic-suti/)

Dok je riječka rafinerija ‘zanavljala robne rezerve, MOL je, demonstrirajući svoju moć prema hrvatskoj Vladi, hrvatsku sirovu naftu prevozio željezničkim kompozicijama u Mađarsku. JANAF je užurbano prespajao cijevi oko Siska kako bi mogao svojim naftovodom transportirati hrvatsku sirovu naftu u mađarsku rafineriju.

Hrvatska, tj. INA je tako bila prisiljena kupovati skuplju stranu naftu za svoju jedinu rafineriju u Rijeci, a vlastitu sirovu naftu (ukupno 247 000 tona) izvoziti naftovodom u Mađarsku, pritom ostajući bez rafinerijske zarade, prethodno ostajući bez koncesijske zarade.

U takvim okolnostima, pred kraj te iste 2019. godine u Hrvatsku dolazi slavodobitno Viktor Orban u Slavoniju. Dočekuje ga snishodljivo premijer Plenković i šuti dok Orban govori: Prije 100 godina Slavonija u Hrvatskoj i Baranja u Mađarskoj bili su najbogatiji krajevi naše države. Moramo se opet povezati.

Plenković je odšutio i kartu ispod koje se svako malo Orban slika u svom uredu, onu Velike Mađarske koja uključuje dijelove Slavonije i Baranje.

Sve to upućuje na stvarnu ili izmaštanu scenu iz mafijaških filmova: Plenković se bahati s kupnjom Ine, a onda ga pozivaju u tamnu sobu na razgovor nakon kojeg on šalje svog poslušnog ministra na potpisivanje tajnih memoranduma o isporuci sirove nafte Mađarima.

Očito ni Plenkoviću nije dopušteno mijenjati kolonijalni status kojeg Hrvatska ima u odnosu na Mađarsku preko posrednika INE i MOL-a.

Ono s čim se bavi jesu dnevna prepucavanja, držanja ljestava vjernom Jandrokoviću u njegovom niskom startu prema Raspudiću. Obojica ga prozivaju za licemjerstvo, zaboravljajući onu velebnu feštu njihovog ministra špic papka i vjenčanja u najskupljem istarskom hotelu. Dok hrvatska nafta teče prema Mađarskoj, ‘stručnjaci’ će nam objašnjavati kako je izvoz sirovine jednako isplativ kao i izvoz gotovog proizvoda, kako i dalje trebamo izvoziti trupce u Italiju, a uvoziti namještaj.

Kad se jednom pogazi i izigra Ustav, onda je svako slijedeće gaženje lakše. Pogažen je s odnosom izvršne vlasti prema rudnom bogatstvu, kasnije je bilo lako gaziti ga zbog ‘epidemije’.