Hrvatska za vođu ne treba političara, diplomatu. Hrvatska treba državnika.

Gospodine Plenkoviću, zašto ste Hrvatskom puku namijenili dužničko ropstvo umjesto prosperiteta i blagostanja?

“Ne možemo živjeti u sustavu u kojemu će netko uzeti kredit pa ga neće vraćati. Dakle, mjere olakšavanja – da, a mjere koje bi sve skupa pretvorilo u beskrajni otpis dugova – ne ” (18.10.2020. dnevnik.hr), kaže naš vrli premijer.

Tko je generirao tako veliki broj korisnika kredita, tko je svojim postupcima natjerao narod da hodočasti po bankama i zadužuje se? Europska unija. Vaš nalogodavac. Oni isti ljudi koji su vas ustoličili i dali vam vlast.

U Njoj su se skovali i rodili projekti ili na novohrvatskom jeziku agende; želiš li vladati, moraš pokoriti, suprotstaviti, razjediniti narod, uvesti pomutnju, jer tamo gdje nema sloge caruje slabost, a kad si slab, postaješ žrtvom svakojakih krvoloka.

A počelo je političkim i ekonomskim ulaženjem u sve pore društva; prvo kroz lesu, pa onda kroz kapiju, zatim na mala vrata, a potom na sve veća i veća i, evo ih u svoj svojoj globalističko haračkoj raskoši. Gotovo smo blagonaklono počeli gledati prema EU ne sluteći da nam daju svoj mali prstić da bi potom uzeli cijelu ruku, a onda nas naprosto uništili.

„Postalo mi je jasno kako mali um, u kombinaciji sa neograničenom ambicijom, bez ikakvih skrupula može uništiti zemlju punu pametnih ljudi“

Tko čini srednji stalež odnosno društveni sloj između više i niže klase?

Stanovništvo koje posjeduje neku nekretninu i od mjesečnih primanja može komotno živjeti od 1. do 31., otići na ljetovanje, zimovanje, kulturno se oplemeniti pa čak i uštedjeti koju pinku bez potrebe da od banke traži zajam.

„Dobro uređenje mogu imati one države u kojima postoji brojan srednji stalež, jači od drugih dvaju zajedno“, kaže Aristolel.

Unatrag 15-tak ali i više godina, možda od 1992. kada je naglo, ničim izazvana, započela nesretna pretvorba i privatizacija, počeli su nestajati, obrti, mala pa i srednje velika poduzeća, proizvodnja se topila, ljudi su ostajali bez posla, Velike ribe proždirale su male, korporacije rastu, množe se a sa njima i bogatstvo nedostupno „malom čovjeku“. Prošećite  Rijekom, Splitom, Osijekom, Zagrebom;  ikebana velebnih ostakljenih nebodera i poslovnih zgrada većinom su vlasništvo banaka. Da, novac je prokletstvo koje rađa gramzivost, a čovjeka pretvara u gnjusobu.

I tako nestaje srednji stalež, stup društva, a generira se sve veće siromaštvo.

Bankarski sustav pripremljen čeka na gotovs

Broj ljudi koji se sa mizernim plaćama nedostatnim za normalan život grče na rubu egzistencije sve je veći. I evo nas pred spasonosnim vratima banaka.

No, kako se unutar banaka odvijaju ne odveć časne rabote, neke od njih u sprezi sa vrlim ekonomskim stručnjacima i inim likovima koji su čast i moral spremili u Kir Janjinu kesu te kao direktori odnosno upravitelji posrnulih tvrtki uzeli kredite sa založnim pravom na cjelokupnu imovinu tvrtke, a onda fingirajući nemogućnost otplate anuiteta, predali tvrtku u ruke banaka. I tako radnici s početka odlomka ostadoše na ulici u džepu sa neplaćenim bankarskim ratama kredita.

Da, dragi Vi, to je radila i radi vlast koju smo, ne znajući, birali u interesu velikih i moćnih. Poltronska politika prema EU uništila je naše gospodarstvo i naše banke, a osnažila strane bankarske pijavice.

Resorni Ministri iz vlade g. Milanovića i HNB prokockali 15,5 tona hrvatskog sukcesijskog zlata pa je Hrvatska ostala bez zlatnih rezervi (objavljeno u Jutarnjem listu 21. svibanja 2015.). HNB ulaže novac u likvidnost stranih banaka umjesto da ulaže u hrvatsko gospodarstvo. Da je ta ista HNB više bila prisutna u radu banaka, ne bi se dogodio švicarski franak, a i puno bankarskih malverzacija koje se vazda slome na leđima one već spomenute većine.

Drvlje i kamenje na bivšeg premijera jer je kaže HDZ,  iza njega ostao dug od 70 milijardi kuna. Da, ostao je. A što će ostati iza vas i vaše vladavine, g. Plenkoviću? Prah, ne onaj bijeli za šmrkanje, nego onaj koji je produkt truleži i političke crvotočine.

Ako ništa drugo, g. Milanović je pokrenuo nekog vraga u svezi divljanja tečaja švicarskog franka dok se vaše vladajuće društvance navodno sprema na uobičajenu stanku rada Hrvatskog sabora u trajanju od dva tjedna i covid-19 izolacijama nekih parlamentaraca baš u vrijeme kada 300-tinjak tisuća hrvatskih duša čeka na ovršeničku giljotinu pri uredima Javnih bilježnika.

No, nije sve crno nego sivo i to u tri nijanse. Prva, druga i treća nijansa odnosno etapa. Tako su vas odgovorni za provedbu ovrhe, posložili. Etapno. Plači, voljena zemljo!

Nije pitanje koliko je tko dužan. Da li je dug banci zbog režija, auta, godišnjeg odmora ili pak kuće. Jedino i isključivo pitanje je: zašto je država svojom politikom dozvolila zakonitu pljačku vlastitog naroda?

Saborska stanka, izlika ili bijeg od stvarnosti

Dva i dva su vazda četiri. Jednostavno je, vladajući kupuju vrijeme za prestrojavanje u politički turbulentnim situacijama koje su sami zakuhali svojim političkim djelovanjem i odlukama, a zbog kojih je Hrvatska nam država u balegama do nosa i pitanje može li i kako isplivati iz političke gnojščine.

Jer, sve je to, nažalost, politika. Hrvatska za vođu ne treba političara, diplomatu. Hrvatska treba državnika.

O svemu što nas je snašlo govori Jean Monnet, osnivač EU u pismu prijatelju iz 1952. godine:

„Europske bi nacije trebale biti usmjerene prema superdržavi, a da njihovi ljudi ne razumiju što se događa. To se može postići uzastopnim koracima, svaki prerušenim u ekonomsku svrhu, ali koji će na kraju i nepovratno dovesti do federacije.” Jean Monnet (Otac osnivač EU-a u pismu prijatelju 30. travnja 1952.).).“ (izvor: https://rense.com/general87/nationstates.htm)

Kako smo već stanovito vrijeme skloni podosta informacija imenovati teorijama zavjere, pa može bit i ovakav sadržaj spada u tu kategoriju, ipak, zastanimo malo, ostavimo na tren mobitele i pokušajmo promotriti svijet oko sebe. Dokazi su svuda oko nas, a mi ih ne vidimo. Otuđili smo se od sebe samih, uronili u balone tehnološkog napretka i napustili stvarnost koja će nas uskoro grubo stići bez povratka u „normalne“ znane nam živote.