Huti dobili „Super Jackpot“ – U Jemenu zaratile saudijske milicije protiv milicija UAE

Najnovije snimke i fotografije na internetu pokazuju opseg borbi milicija južnog Jemena, koje podržavaju UAE, protiv snaga koje se bore na strani svrgnutog odbjeglog predsjednika Mansoura Hadija, koje podržava Saudijska Arabija. Osim što su raskinuli koaliciju, nakon što se vojska UAE povukla iz sukoba u Jemenu, sada se opunomoćenici Rijada i Dubaija bore jedni protiv drugih, što je dobra vijest za Huti borce, koji su godinama odolijevali združenim napadima ove dvije frakcije.

Unatoč upornim pokušajima Rijada da postigne sporazum s Emiratima i zaustavi krvava svađa unutar koalicije koja se bori protiv Huti boraca, borbe ne prestaju, osim na glavnom frontu na zapadu Jemena, na kojem se obje strane samo formalno udružene suprotstavljaju Hutima, iako su u biti u sukobu diljem zemlje.

Glavni sukobi vode se u širem području Adena, na istoku i sjeveroistoku od grada, gdje južni separatisti pokušavaju uspostaviti kontrolu nad pokrajinskim središtima kako bi stvorili dovoljno veliki fragment teritorija kojeg bi odvojili od Jemena i proglasili “neovisnim Južnim Jemenom” pod protektoratom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ove ciljeve za „rasplet“ krize u Jemenu nitko posebno i ne skriva.

Sporazum između Saudijske Arabije i UAE ometa režim fantomskog predsjednika Mansoura Hadija, koji podrazumijeva da ako učini ustupke separatistima s juga, da će njegov stvarni utjecaj početi blijediti, jer će se vlast podijeliti u “koalicijskoj vladi” s južnim separatistima. Zbog toga Rijad želi paralizirati sve što može dovesti do  rasta separatističkih snaga, kako u Adenu tako i u cijelom, jugu zemlje.

Stoga, iako Rijad poziva zainteresirane na pregovore u Džedu, kaotični rat u južnom Jemenu se nastavlja, paralelno s ratom protiv glavnih neprijatelja u zemlji, pokreta Ansarullah i Huti milicija.

Saudijske marionete počinju lažno gunđati, nezadovoljne činjenicom da je Rijad spreman žrtvovati svoje interese kako bi se dogovorio s UAE.

U tom pogledu Huti imaju jasan stav, prijeteći ne samo protjerivanjem intervencionista ili nastavljanjem udara na Saudijsku Arabiju, jer je nakon jučerašnje obnove zračnih napada samo pitanje vremena kada će nove rakete i bespilotne letjelice poletjeti na Saudijsku Arabiju, već i okončanjem planova intervencionista koji žele podijeliti Jemen, nazivajući Tarika Saleha, separatiste južnog Jemena i Hadijeve pristaše jadnim marionetama koje će biti ubijene čim ih Saudijci i UAE ostave na cjedilu.

Sve to obećava nastavak rata, gdje Huti, zahvaljujući pomoći iz Irana, zadržavaju ne samo priliku za vođenje uspješne strateške obrane, već i za poduzimanje ofenzivnih akcija, probijajući oslabljene tabore protivnika i pokrećući nevjerojatno uspješne napade na teritorij zemalja agresora. Možda je i to dokaz da pomorski kanal za opskrbu Hutija još uvijek funkcionira.

S obzirom na to, Huti će i dalje dobivati razne tehnološke inovacije, bespilotne letjelice, balističke rakete, navođeno streljivo, ATGM sustave i tako dalje, što im omogućava učinkovit otpor u sukobu protiv brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja.

S velikim stupnjem vjerojatnosti se može pretpostaviti da su Saudijci pobijedili u bitki za luku Al-Hudaydu, napad na saudijsku rafineriju Aramco bi se teško dogodio. Huti bi bili prisiljeni prebaciti se na pasivnu obrambenu strategiju, usmjerenu na uštedu resursa i bez intenzivnih raketnih i udara dronovima. No, kako opskrbi pravac i dalje živi, intenzitet raketnih i udara bespilotnim letjelicama raste, što se posebno vidi u napadima na južne saudijske pokrajine Jizan i Asir.

Za Saudijce je ovo vrlo težak problem, mnogo složeniji nego borbe na pomorskoj magistrali Moka-Al-Hudayda ili oko grada Tiaz.

S jedne strane, struktura rata postaje složenija, jer umjesto vanjsko monolitne koalicije protiv Hutija, koja je na vrhuncu obuhvaćala Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, SAD, Maroko, Egipat, Sudan, ne računajući plaćenike iz Kolumbije, Izraela i tako dalje, Huti se sada bore protiv raznih sukobljenih strana čiji se borci međusobno ubijaju u području Adena.

Naravno, još ne možemo govoriti o vojnoj pobjedi Hutija u ovim uvjetima, ali je puno lakše organizirati obranu i prodirati u neprijateljski teritorij, te provoditi raketne napade na saudijskom i teritoriju UAE.

Glavni korisnik ove priče je, naravno, Iran, koji je od obrane jemenskih šiita od saudijske agresije na kraju došao u poziciju da je stvorio trajno žarište napetosti u blizini Saudijske Arabije, što utječe, između ostalog, na cijene nafte, a sami Huti, kako je zamislio general Qassem Suleimani, pritišću Saudijsku Arabiju, dok Hezbollah igra svoju igru, i to vrlo uspješno, na izraelskoj fronti.

U tim višedimenzionalnim hibridnim ratovima, jasno je da su stratezi iz Teherana okružili protivnike iz Rijada, što je uvelike izravna krivnja prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, koji se tako bezobzirno odlučio organizirati “mali pobjednički rat” i okončati utjecaj šiita u susjednom Jemenu.

Rat je na kraju doveo do katastrofalnih humanitarnih posljedica za Jemen i do strateških posljedica ravnih noćnoj mori za Saudijsku Arabiju. U Jemenu je izbila prava humanitarna katastrofa, a na užas Rijada, iranski utjecaj u Jemenu ne samo da nije oslabio, već je, naprotiv, ojačao.

Konačno, nakon napada na saudijsku rafineriju Aramco je bilo nemoguće zatvoriti oči i Saudijska Arabija sada ima tri opcije.

Mohammad bin Salman može zaustaviti rat i pokušati postići dogovor, što je najmanje vjerojatna opcija, jer će Sjedinjene Države i Izrael biti protiv, a sam mir će za Rijad biti moguć samo uz ogromne ustupke.

Rijad može održavati trenutni status quo. To je najjednostavnija opcija, ali ujedno i najmanje obećavajuća, jer rat postaje sve skuplji, dok mogućnost pobjede nije ni blizu na vidiku.

I konačno, Saudijci mogu odabrati put eskalacije, odnosno održavanje kursa koji bi trebao dovesti do izravnog rata s Iranom. Ova opcija je poželjna među mnogim jastrebovima u Washingtonu, Tel Avivu i Rijadu, ali vrlo rizična za samu Saudijsku Arabiju. Iran je prilično sposoban uništiti izvoz saudijske nafte, a ako u napad protiv saudijskih, američkih i izraelskih ciljeva krenu sve proiranske frakcije u regiji, a njih je mnogo i izuzetno su motivirane za borbu, pitanje je što će biti s američkim vojnicima u Iraku i Siriji ili Izraelcima na sjeveru cionističkog entiteta. Saudijske baze na jugu kraljevstva bi Huti vjerojatno zbrisali s lica zemlje i sukob prebacili na saudijski teritorij.

Dakle, za Rijad je eskalacija najgora opcija, jer SAD u takvim uvjetima brzo mogu evakuirati nekoliko tisuća vojnika iz Iraka i još 2000, koliko ih navodno ima u Siriji. Izrael bi preko svojih posredničkih kanala, ako bi se borbe preselile na teritorij Galileje, hitno tražio prekid neprijateljstava s Hezbollahom, što bi se vjerojatno i dogodilo, a Saudijska Arabija bio stala sama s ratom unutar vlastitih granica, ali sa sukobom u kojem bi se aktivno, ali još uvijek kroz akcije svojih milicija iz raznih zemalja, uključio i Iran. Stoga je Mohammadu bin Salmanu bolje da se ne zanosi čvrstim savezom sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, posebno jer u Americi već vlada uvjerenje da američki vojnici nisu saudijski plaćenici i da nemaju tamo što tražiti braneći među Amerikancima prilično nepopularnog saudijskog krunskog princa.

Čini se da će Saudijci kratkoročno ipak odabrati opciju broj dva, ulažući sve napore kako bi mogli odabrati i treću opciju, ali je njena realizacija u ovom trenutku ravna znanstvenoj fantastici.