I stota obljetnica “Oktobarske revolucije” je dobra prilika za obračun s Moskvom

Rusija obilježava stotu obljetnicu Oktobarske revolucije. Naravno, značaj ovom događaju najviše pridaju članovi Komunističke partije Rusije, dok Vladimir Putin igra pomirbenu ulogu između protivnika i nostalgičara za komunističkom prošlosti, dok dužnosnici za medije daju razne izjave, najviše o tome treba li se tijelo vođe revolucije Vladimira Iljiča Lenjina konačno pokopati ili ne.

“Revolucija uvijek donosi krv, smrt, razaranje i katastrofe, a Rusi znaju koliko vrijedi stabilnost”, rekao je dužnosnik zadužen za organizaciju obilježavanja velike obljetnice Sergej Nariškin, direktor protuobavještajne službe SVR i predsjednik Ruske udruge za povijest.

No, ako pogledamo stavove ruskih političara koje je podržavao ili još uvijek podržava Zapad, svi su veliki protivnici Oktobarske revolucije.

Neprijateljstvo ruske buržoazije prema vođi Oktobarske revolucije je razumljivo, ali su revoluciji mrzili Jeljcin i Jegor Gaidar i Nemcov, potom Novodvorskaja, Sobčak stariji, Jakovljev i cijelo uredništvo časopisa Ogonjok. Revoluciju iz 1917. godine mrze i gospođica predsjednička kandidatkinja Ksenija Sobčak, Aleksej Navalni, Alih Koh, Peter Aven i cijelo uredništvo radija Eho Moskve. Svatko tko želi biti na listi ovih “najboljih ljudi” što je Rusija dala, dovoljno je da kaže: “I ja također mrzim Oktobarsku revoluciju iz 1917.”

Naravno da se u revoluciji uvijek događaju ružne stvari, ali su Rusi još uvijek toliko razumni da ne žele biti u društvu Jeljcina, Navalnog, Ksenije Sobčak i ruske pete kolone.

Osim toga, revoluciju i postrevolucionarno nasilje je u povijesnoj memoriji zasjenila pobjeda u Velikom domovinskom ratu, koji je neupitna svetinja za sve narode Ruske Federacije.

“Današnjem naraštaju Rusa revolucija ne znači mnogo”, kaže profesor Ivan Kurila sa sveučilišta u St. Peterburgu.

Rusija je 1917. još bila u Prvom svjetskom ratu na strani Antante i prošla kroz dvije revolucije. Takozvana Februarska revolucija, koja se po novom kalendaru dogodila u ožujku, srušila je posljednjeg cara Nikolu II, a sedam mjeseci poslije je Oktobarska revolucija dovela na vlast boljševike predvođene Lenjinom, koji su 1922. na ruševinama Ruskog carstva podigli Sovjetski Savez,

Iako je pobjeda u Drugom svjetskom ratu za većinu je ruskih državljana najvažniji događaj 20. stoljeća, na stotu obljetnicu Oktobarske revolucije svi imaju nešto za reći, ali najviše zapadni analitičari.

Dopisnik njemačke kuće Deutsche Welle Miodrag Sorić tvrdi kako Rusija danas nema takvog “moralnog autoriteta” kakvi su bili Aleksandar Solženjicin i Andrej Saharov, koji bi bili bez straha rasvijetlili ono što doista bili “profesionalni revolucionari i Lenjin”. Autor se također nada “da će buduće generacije Rusije naći hrabrosti da povijesnoj istini pogledaju u oči”, premda nije jasno iz kojeg razloga? Boljševika više nema, nema ni jednopartijskog sustava, a povijest se ne može ni prekrojiti, ni prepraviti.

Naravno da Lenjin i ne zanima Miodraga Sorića i njemu je cilj Vladimir Putin. U svom vrlo lukavo konstruiranom članku on čitatelje vodi od 2017. do danas i valjda su taj “novi Solženjicin i Saharov” Aleksej Navalni ili čelnik opskurne skupine “Topnička priprema” Vjačeslava Maljceva, koji je pobjegao iz Rusije i živi u egzilu u Francuskoj. ”Gospodin revolucionar” Maljcev iz Francuske vodi ekstremistički pokret čijih je preko 300 simpatizera jučer uhićeno na neovlaštenom skupu, a kod mnogih su pronađeni noževi, bokseri, hladno oružje i zapaljive boce. No, čak i takva ”oporba”, ako je protiv Putina, dobra je za propagandu o ”diktatoru i jadnom ruskom narodu”. Otprilike na tom tragu piše i dopisnik njemačke kuće Deutsche Welle Miodrag Sorić.

”U jesen 1917. godine je Lenjin Rusiju osvojio lažima o komunizmu, navodno boljem životu seljaka, radnika i intelektualaca. Naposljetku su sva obećanja bila prazne riječi. Marksizam i lenjinizam su postali je opijum za narod, koji je opravdavao ubojstva, pljačku i bezbroj zločina u ime ideologije. Komunistički su čelnici uništili normalan život mnogih generacija. Ubili su milijune ljudi i proveli najveći progon kršćana u povijesti. Oktobarska revolucija je bila katastrofa koja je ostavila trag u čitavom 20. stoljeću”, piše autor, ne navodeći nikakve podatke o tome kakav su to “normalan život” imali narodi u Ruskom carstvu i gdje su te arene u koje je Lenjin, kao rimski carevi, kršćane bacao lavovima.

Obračune s ideološkim protivnicima nitko ne može poreći, iako oni nisu bili toliko naglašeni za kratko vrijeme Lenjinove vladavine. Kasnije, pod Staljinom, već možemo govoriti o čistkama većih razmjera, ali da su se one “provodile protiv kršćana” je tvrdnja koju nije vrijedno komentirati.

Tada Sorić prelazi na trenutni odnos ruske vlade o ovoj “katastrofi”.

“Kremlj, što ne iznenađuje, ne samo da izgleda bespomoćan, nego djeluje proturječno. Uostalom, Moskva je još uvijek puna obilježja iz sovjetske ere. Odluke donose ljudi koji su odrasli pod komunizmom i na mitovima i lažima crvene propagande”, objašnjava dopisnik Deutsche Wellea.

Prema autoru, Rusi danas nemaju “moralne autoritete kao što su bili Aleksandar Solženjicin i Andrej Saharov, koji bi bez straha rasvijetlili što su zapravo bili Lenjin i profesionalni revolucionari, fanatični, osvetoljubivi kriminalci, lopovi i ubojice.”

“Indikativan je događaj koji će se održati 7. studenog u St. Peterburgu, gdje će se okupiti publika i čitati pjesme i crvenih pjesnika i vjernika bijelom caru. Organizatori žele pokazati da su se tijekom građanskog rata u redovima boljševika i pristaša monarhije borili pravi patrioti. Ruski se predsjednik Vladimir Putin zahvaljujući takvim događajima pojavljuje kao glavni posrednik u pomirenju sukobljenih strana”, napominje autor članka.

Možda bi za mnoge najbolji scenarij bio  da simpatizeri i protivnici Oktobarske revolucije uzmu oružje i da zapucaju jedni na druge i da se Ruska federacija uruši za tjedan dana. Međutim, čini se da će im snovi ostati neostvareni, unatoč aktualnim raspravama kojima je najveći doseg treba li pokopati ili ne Lenjinovo tijelo iz mauzoleja na Crvenom trgu, a i one će utihnuti za nekoliko dana.

“Ispada da 100 godina kasnije Kremlj nastavlja širiti laži o Oktobarskoj revoluciji, jer Lenjin, Trocki i Staljin nisu bili patrioti”, ističe dopisnik njemačkog televizijskog kanala Miodrag Sorić i dodaje “kako se trebamo nadati da će buduće generacije Rusa imati hrabrosti sagledati povijesnu istinu”.

Kad smo kod povijesne istine, a ona njemačku televiziju ionako ne zanima, podsjetimo da je Sorić često u Moskvi i da je imao bezbroj prilika da posjeti ruski Državni arhiv u kojem se mogu naći zanimljive stvari. Naravno, one pobijaju njegove navode i to je možda glavni razlog zašto ga ne zanima povijesna istina.

Prije “Oktobarske” se dogodila i prešućena “Februarska revolucija”

Ruski bloger Ilja Belous podsjeća na neke povijesne činjenice, koje su prešućene ili krivo interpretirane, te su u zabludu dovele cijele generacije školaraca u Rusiji, koji su danas već odrasli ljudi. Je li trebalo pogubiti rusku carsku obitelj? Tko je svrgnuo cara? Tko je uništio rusku vojsku? Današnje generacije podignute na knjigama Georga Sorosa i Igora Čubaisa su zaboravile istinu o tim događajima. Inače, Igor je stariji brat ruskog političara i oligarha Anatolija Čubaisa, filozof, sociolog, doktor znanosti i veliki protivnik aktualne politike Kremlja. No, bez obzira na njegove radove, Ilja Belous je pokušao objasniti što se dogodilo početkom prošlog stoljeća.

1. Interes ruskog carstva u Prvom svjetskom ratu je bio rješavanje “Istočnog pitanja” i stroga kontrola nad tjesnacem Bospor i Dardanele, što su stare geopolitičke potrebe Rusije.

2. Velika Britanija i Francuska su to obećali Ruskom carstvu, ako zauzvrat protiv Njemačke i Austro-ugarske riješi problem na Istočnom frontu.

3. Rusija je prihvatila ulogu saveznika, ali je Velika Britanija shvatila da će morati održati obećanje i tada donosi odluku da joj više ne trebaju “usluge” Rusije.

4. Velika Britanija je odlučila “izgurati” Rusiju iz rata, što se dogodilo umjetno izazvanim kaosom u St. Peterburgu, a tjedan dana nakon te odluke se autokracija urušila kao kula od karata.

5. Peta kolona u Državnoj Dumi, koju su činili oligarsi i intelektualci saveznici Velike Britanije, pokrenula je “Buržoasku revoluciju” u veljači, po starom kalendaru, prisiljavajući cara Nikolu II Romanova da 14. ožujka 1917. potpiše abdikaciju. Ruska “Buržoaska revolucija” u veljači 1917. se može usporediti s “EuroMaidanom” u Ukrajini. Najvažnija pobjeda Zapada u informacijskom ratu je da milijuni ljudi danas u Rusiji ne razlikuju “Buržoasku revoluciju” u ožujku 1917. godine, od narodne “Oktobarske revolucije” osam mjeseci kasnije. Oni misle da je Lenjin osobno uhitio cara Nikolu II Romanova. Mogu li predočiti ijedan dokaz? Ne, jer su se boljševici vratili u Rusiju dva mjeseca kasnije.

6. Dana 6. travnja 1917. godine Sjedinjene Američke Države preuzimaju mjesto Rusije u savezničkoj koaliciji “Antanti”, koju su do tada činile Francuska, Velika Britanija i Rusija.

7. Odbor “menjševika” u St. Peterburgu, pod pritiskom privremene vlade potpisuje dekret N°1 koji je uveo demokratski izbor časnika i podređenost vojnika komitetima. Tako je peta kolona uništila rusku vojsku.

8. Nakon “Oktobarske revolucije” je Lenjin bio prisiljen hitno zaključiti mir, jer nije imao nikoga i ništa s čim bi se borio. Inzistirao je na izlasku svih stranaka iz rata, bez zadrške.

9. To nije bilo dobro za “Antantu”, koja je pobjeđivala i bila je prisiljena pregovarati s Njemačkom odvojeno od Rusije. Tako je postignut “Mirovni sporazumom Brest-Litovsku” s kojim Rusija izlazi iz Prvog svjetskog rata.

10. “Antanta” sprečava uspostavu mira, a 6. srpnja 1918. socijalistički revolucionar Bljumkin ubija njemačkog veleposlanika Mirbacha.

11. Aleksandra Fjodorovna i kćeri su bile njemačke princeze, a ta je likvidacija bila korisna za Ujedinjeno Kraljevstvo, jer je dovela do pogoršanja odnosa između Rusije i Njemačke.

12. Prema svjedočenju tri telegrafska operatora u pošti u Jekaterinburgu, Lenjin je u izravnom razgovoru s Berzinom naredio “da se po cijenu života zaštiti cijela kraljevsku obitelj i spriječi bilo kakvo nasilje protiv njih”.

13. Da bi se ublažile oštre reakcije zbog ubojstva veleposlanika Mirbacha, nije bila isključena mogućnost slanja jednog ili više članova kraljevske obitelji u Njemačku.

14. Od svibnja 1918. cijela zemlja od Urala do Vladivostoka više nije bila pod kontrolom boljševičkog vodstva u Moskvi. Tako je bilo sve do 1922. i tim su područjima vladali separatisti i anarhisti koji su se protivili i carskoj vlasti i Lenjinu.

15. Čelnici Urala su na svom teritoriju držali kraljevskom obitelji. Predsjedništvo Regionalnog vijeća Urala je bilo spremno likvidirati Romanove već u travnju 1918. godine, za vrijeme njihovog transfera iz Tobolska u Jekaterinburg.

16. Odluku o likvidaciji Romanova donosi Izvršni odbor Regionalnog vijeća Urala, dok je središnje sovjetsko vodstvo o svemu bilo obaviješteno tek nakon egzekucije. Naime, članovi Regionalnog vijeća Urala, iako boljševici, početkom 1918. godine su toliko ojačali da su se među u njima samo učvrstile regionalističke i separatističke tendencije.

17. Dakle, više službenih sovjetskih i suvremenih povjesničara tvrde kako Vladimir Iljič Lenjin, kao ni Jakov Sverdlov, nemaju nikakve veze s egzekucijom cara Nikole II Romanova i cijele carske obitelji.

To su sadržaji povijesnih dokumenata. To su činjenice. Sve ostalo je revizionizam i liberalna glupost, koja je čak uspjela “pronaći dokaze” u dnevnicima Lava Trockog.

Prema tim “dnevnicima”, po svom povratku s fronta je Lav Trocki s istaknutim boljševikom imao sljedeći dijalog:

– Usput, gdje je car?

– Likvidiran, naravno.

– A gdje je obitelj?

– I obitelj, zajedno s njim.

– Svi?

– Svi. Što ti je na umu?

– Tko je donio odluku?

– Mi. Ovdje smo donijeli odluku. Lenjin je računao da ne trebaju živjeti, jer će ostaviti svoju zastavu za sobom.

Ruski glavni istražitelj Vladimir Solovjev je po završetku istrage 2011. izjavio kako nema nikakvih uvjerljivih dokaza da su Lenjin ili Sverdlov izdali zapovijed.

Međutim, prema zapadnim povjesničarima, kojima proturječi arhivska građa iz tog vremena, istražni sudac u Jekaterinburgu 1918. godine je, navodno, vidio “potpisane telegrafske upute Sverdlova kojima je naredio da se ubije carska obitelj”.

Naravno, tih “potpisanih telegrafskih uputa nema”, a sva postojeća arhiva dokazuje suprotno. Prema svjedočenju tri telegrafska operatora u pošti u Jekaterinburgu, Lenjin je u izravnom razgovoru s Berzinom naredio “da se poštede životi i zaštiti cijela kraljevsku obitelj i spriječi bilo kakvo nasilje protiv njih”.

No, povijesni udžbenici i program u školi kojeg su u Rusiji financirali i nametnuli Soros i Čubais kažu drugačije i generacije su odgajane tako da se kasnije lakše unese razdor u ruskom društvu, koje je jednim dijelom sklono sovjetskom nasljeđu, dok je među dijelom populacije prisutna nostalgija za Ruskim carstvom.

Možda je sad jasnije zašto su Deutsche Welle i zapadni mediji igrali na ovu kartu. Srećom, barem kako se sada čini i ne ulazeći u povijesne prijepore je li Oktobarska revolucija bila dobro ili zlo, čekajući novog Solženjicina ili Saharova Miodrag Sorić čeka Godota.