Imaju li britanski političari srama?

Vlada Velike Britanije razmatra bojkot zimskih olimpijskih igara u Kini koje će se održati u Pekingu. Britanski vanjski ured navodi “međunarodne napore da se Kina pozove na odgovornost za kršenje ljudskih prava u Xinjiangu”.

“Dugogodišnja je politika vlade da odluku o tome je li se genocid dogodio treba donijeti nadležni sud s jurisdikcijom da sudi u takvim slučajevima, a ne vlada ili neko nesudsko tijelo.”

Ostavljajući po strani patetičnu tvrdnju o “kršenju ljudskih prava” (uvelike umanjenoj u odnosu na apsurdnu tvrdnju o genocidu) u Xinjiangu, Britanija bi se trebala pogledati u ogledalo i podnijeti vlastita kršenja ljudskih prava i genocid Međunarodnom kaznenom sudu ili Međunarodnom sudu Pravda. Trebat će mnogo godina jer postoji toliko mnogo zloporaba i genocida za suđenje.

Kako netko misli da je domorodačko stanovništvo bilo pokoreno u kolonijama Australije, Aotearoe (Novi Zeland), Kanade, Sjedinjenih Država, Kariba, Afrike i Azije? Jesu li se autohtoni narodi otkotrljali i rekli molim vas da nas depopulirajte, da biste mogli uzeti zemlju?

Jesu li Nepalci, Butanci, narodi indijskog potkontinenta i Šri Lanke (Cejlon) rekli molim vas, pokorite nas i vladajte nama?

Za britansku agresiju i ratne zločine nema potrebe zaglibiti predaleko u prošlosti. Bilo ih je dosta u 20. i 21. stoljeću.

Godine 1912. Britanija je izvela masakr Jallianwala Bagh u Amritsaru u Pendžabu. 1948. Britanija je okončala palestinski mandat i omogućila židovsko etničko čišćenje Palestinaca. Krajem 1946., britanske postrojbe Škotske garde ubile su 24 Malajca u masakru Batang Kali. 1952. Britanija je izvršila masakr Mau Mau u Keniji.

Nedavno je Guardian objavio članak “Pokolj u Indoneziji: Britanski tajni propagandni rat”, u kojem je opisana uloga Britanije u, prema CIA-i, “jednom od najgorih masovnih ubojstava 20. stoljeća”.

Nije li se britanski premijer Tony Blair urotio s Georgeom W. Bushom kako bi popravio činjenice i obavještajne podatke oko politike koja je dovela do nevjerojatne procjene da je “2,4 milijuna Iračana ubijeno od 2003. kao rezultat ilegalne invazije naše zemlje, uz minimalno od 1,5 milijuna i maksimalno 3,4 milijuna” postavljeno na laž da Irak ima oružje za masovno uništenje (koje Britanija zapravo ima)?

Nisu li Britanci također proglašeni krivima za ratne zločine u Afganistanu? Nisu li Britanci bili uključeni u uništenje Libije i pokolj u Siriji?

To navodi svakoga s blagim uvidom u povijest da se zapita na kojoj moralnoj osnovi Britanci tvrde da imaju pravo prokazati druge zemlje zbog navodnih zločina?

Da, došlo je do nasilnog okršaja između Kine i Indije 2020., ali Kina nije bila u ratu više od 40 godina – 3 tjedna i 6 dana rat s Vijetnamom 1979. Ne smije se zanemariti ratne zločine koje je Britanija počinila protiv Kine. Uostalom, Britanija je vodila opijumske ratove kako bi prisilila Kinu da otvori svoje tržište za opijum sredinom 19. stoljeća. Dinastija Qing je bila slaba i Kina je izgubila. Kao pokoru, Kina je morala ustupiti Hong Kong i Kowloon Britaniji i platiti odštetu.

Je li Britanija ikada otplatila loše stečene odštete s rentom za kolonizaciju Hong Konga?

Što zaključiti o britanskim političarima koji osuđuju Kinu bez nepobitnih dokaza? Jesu li oni nepošteni šarlatani ili su intelektualno nesposobni što se tiče vlastite povijesti?

Bilo koja kršenja ljudskih prava ili ratni zločini koje bi Kina ili bilo koja nacija mogla počiniti moraju se prosuđivati, ne bombaški, već čvrstim dokazima. Takve dokaze moraju predočiti neutralnom sudu, ne rugači, već ugledne zemlje što je moguće više neukaljane i nepristrane velikim zločinima.