Inauguracija Zorana Milanovića pokazuje da za Hrvatsku još ima nade

U srcu Zagreba, održana je jučer inauguracija Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske. Ceremonija, organizirana s pažnjom ostavila je snažan dojam skromnosti, simbolike i jedinstva, odražavajući vrijednosti koje je Milanović istaknuo kao temelj svog mandata.

Inauguracijski program odvijao se u prostorima Predsjedničkog dvora, gdje je svečanost zadržala dostojanstven, ali nepretenciozan karakter. Umjesto raskošnih ukrasa, dominirale su jednostavne hrvatske zastave i cvjetni aranžmani u nacionalnim bojama. Posebno je pažnju privukao odabir kulturnog programa: mješavina klapskih pjesama, tradicijskih plesova iz različitih regija, te jedne interesantne interpretacije mlade Filipinke. Ovaj spoj naglašavao je raznolikost Hrvatske, ali i njezinu nedjeljivost.

Ovaj put nije bilo Woke dekadencije, koju gledamo na Zapadu. Milanović daje prednost obitelji, tradiciji i sigurnosti svih građana Hrvatske, bez obzira na etničku pripadnost. Bili smo zadovoljni time što nismo vidjeli EU zastavu, bar ne u zatvorenim prostorijama.

Pravi način ako uzdignuti Hrvatsku

Svečana inauguracija predsjednika Zorana Milanovića na Pantovčaku bila je obogaćena posebnim kulturnim trenutkom kada je mlada Chriztel Renae Aceveda, četrnaestogodišnjakinja s Filipina, nastupila pred okupljenim političkim dužnosnicima. Odjevena u stoljeće staru međimursku djevojačku nošnju bijele boje, koja sama po sebi predstavlja iznimno kulturno blago, djevojčica je izvela tradicionalnu međimursku pjesmu “Dej mi, Bože, oči sokolove“.

Ovim činom je dokazano kako je moguć suživot svih u Hrvatskoj, pod uvijetom da se voli i respektira Hrvatska. Mlada i talentirana Chriztel Renae Aceveda treba biti uzor svima koji žele živjeti u Hrvatskoj, a Hrvatska se s druge strane mora ponositi osobama kao što su Chriztel.

Inauguracijski govor

U središtu događaja bio je Milanovićev inauguracijski govor, koji je odjeknuo ne samo u Hrvatskoj, već i među međunarodnim promatračima. Predsjednik je istaknuo da svijet stoji pred novim izazovima, spominjući prijetnje ratova i sukoba koji se nadvijaju nad globalnim horizontom. Naglasio je da Hrvatska, kao suverena država, mora biti stijena mira i suradnje, ali i da njezina snaga leži u unutarnjem jedinstvu.

Milanović je istaknuo kako suverenitet nije samo pitanje vanjske politike, već i unutarnje solidarnosti. Pozvao je na jačanje institucija, poštovanje pravne države i borbu protiv svih oblika podjela. Posebno je naglasio ulogu mladih, pozivajući ih da ne dopuste da im netko ukrade budućnost mržnjom ili strahom

Inauguracija je naišla na pohvale poštenih. Predstavnici nacionalnih manjina istaknuli su da su prvi put osjetili da ih predsjednik doživljava kao jednak dio hrvatske.

Milanovićeva inauguracija nije bila samo formalni čin, već i poziv na razmišljanje. U vrijeme kada se svijet suočava s novim nesigurnostima, Hrvatska je svojim primjerom pokazala da su jedinstvo, skromnost i poštovanje različitosti najbolji temelj za izazove budućnosti. Nema hrabrosti bez zajedništva, nema mira bez pravde – a Hrvatska će uvijek biti dom za sve koji je vole, objasnio je Zoran Milanović.

Ostat će pitanje hoće li ovaj duh preživjeti van ceremonije. Za sada, međutim, inauguracija Zorana Milanovića ostaje svjetionik nade u vrijeme kada je svijetu to najpotrebnije.

Iz govora Zorana Milanovića izdvajamo sljedećih 10 ključnih ideja za budućnost Hrvatske:

1. Jačanje institucija za mir i sigurnost – Državne institucije moraju osigurati ne samo fizičku sigurnost, već i socijalnu zaštitu, kako bi teška vremena bila podnošljiva, a prosperitet pravedno raspoređen.
2. Zaštita najslabijih društvenih skupina – Osigurati da ekonomske krize i nejednakost ne pogode najranjivije, te da korupcija ne narušava društvenu koheziju.
3. Samokritičnost i jedinstvo kao društvena snaga – Prihvaćanje vlastitih slabosti i izbjegavanje mržnje, šovinizma i podjela kako bi se očuvala solidarnost i socijalna povezanost.
4. Održavanje nacionalnog suvereniteta i samopouzdanja – Hrvatska mora računati prvenstveno na vlastite snage, bez iluzija da će drugi riješiti njezine izazove.
5. Reforma ključnih sustava: obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe – Nezavisne, profesionalne i odgovorne institucije temelj su stabilnosti i demokratskog poretka.
6. Podrška hrvatskoj zajednici u Bosni i Hercegovini – Zauzimanje za politička prava i konstitutivni status Hrvata u BiH kao moralna i povijesna obveza.
7. Promicanje mira i diplomatskih rješenja – Izbjegavanje ratova i političkog avanturizma, s naglaskom na dijalogu i dobrosusjedskim odnosima, u skladu s Kennedyjevim: Nikad se ne smijemo pregovarati iz straha, ali nikad ne smijemo strahovati od pregovora.
8. Uravnotežena ulaganja u obranu i druge sektore – Ojačati vojnu sposobnost, ali ne zanemarivati ulaganja u znanost, kulturu, tehnologiju i druge oblasti koje čine društvo prosperitetnim.
9. Jačanje lokalne proizvodnje i industrije – Stimulirati domaću pamet i resurse kako bi se smanjila ovisnost o uvozu, uključujući vojnu opremu.
10. Obnova društvenih veza i solidarnosti – Suprotstavljanje negativnim efektima individualizma kroz jačanje obiteljskih, susjedskih i zajedničkih veza kao zaštite od socijalne isključenosti.

Zašto smo objavili vijest o inauguraciji Zorana Milanovića?

Zorana Milanovića smo kritizirali zbog njegove promocije cjepiva i suprugine veze s farmaceutskom mafijom za vrijeme Covid krize. To mu nije svijetla točka u karijeri. Svatko ima pravo na grešku, pa tako i Zoran Milanović. Međutim…

Zoran Milanović učinio nekoliko poteza koje rijetko tko smije učiniti danas:

1. Otvoreno se suprostavio slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu, unatoč pritisku stranih i domaćih političara i medija. Rekao je jasno ne, za što mu skidamo kapu.
2. Nikada svoju politički karijeru nije temeljio na etničkom sukobu, kao što to čine većina idiota u Saboru.
3. Javno je stao na stranu Palestinaca i etiketirao izraelsku vlast zločinačkom, a potporu nije imao čak niti od jednog člana SDP-a. Sjetite se kako je Katarina Peović, pometena s političke scene kada je osudila Izrael. Za takvo što treba imati muda, a Milanović ih ima.

Inauguracijski govor predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića 18. veljače 2025.

Dragi hrvatski građani,

Hrvatice i Hrvati,

Dragi gosti i uzvanici,

U životu nacije ili države, kao i u životu pojedinca, neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću da život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja: ona je čvrsto jamstvo uspravnosti i pribranosti, bez obzira na smjer i bez obzira na jačinu vjetrova i valova.

Osnovni zadatak državnih institucija je sačuvati mir i sigurnost građana, pri čemu ne mislim samo na mir i sigurnost u onom najelementarnijem – tjelesnom – smislu. Drugi, gotovo jednako važan cilj je da teška vremena ne budu ujedno i dramatična vremena. Također, da se ne prelome najviše preko leđa najslabijih i najmanje zaštićenih, a da od dobrih godina ne profitiraju samo oni koji su najbliže centrima moć, najagresivniji, najkompetitivniji. Nejednakost i korupcija podmuklo nagrizaju socijalnu strukturu poput opake bolesti.

Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i društvene mehanizme koji će donijeti i doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno ni duhom, a da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir s čvrstim tlom.

Posljednjih godina često sam ponavljao da je samo nama, i nikome osim nas, stvarno stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam mislio i osjećao. Druge države i nacije, u pravilu, ne žele nam zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, kad do takvog izbora dođe, uvijek će se odlučiti za svoje interese. Pa i naši prijatelji i saveznici.

Ovo nije ni žalopojka, ni kritika, ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo. Ovo je poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kada nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno: nikad nije i nikad neće.

Ništa nam nikada nije darovano. Sve što je Hrvatska postigla zasluga je samo naših ljudi. Prije svega onih koji su dali svoj život i svoje zdravlje u obrani naše slobode. Njima ćemo zauvijek biti dužni i koliko god se trudili – a prisežem da ćemo se truditi! – taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti. Jedino je nama, ponavljam, i nikome osim nas, stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom.

Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava rata, ni trijumfalizam, ni naslada nad nesrećom drugih, poraženih. To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali.

Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda. Jedino se nas tiče kako živi naš narod. I unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti pa i povećanju kreditnog rejtinga, preveliki broj naših ljudi danas živi na rubu dostojanstva ili trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu ili pošteno zarađenoj mirovini. Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne, profesionalne i odgovorne, kao i mediji, ili kako to boje zvuči, novinarstvo. To je, uz ostalo, preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnopravnog poretka i našeg demokratskog sustava. To je jednostavnim jezikom štit od samovolje i tiranije.

Kome su, osim nama, važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i za obranu njihova konstitutivnog statusa? Nitko se umjesto nas neće prihvatiti tog nezahvalnog posla, koji je naša povijesna, ustavna i prije svega, moralna obaveza.

Ključno je da budemo samokritični i kao pojedinci, i kao vlast, i kao društvo. Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i u priznavanju vlastitih stranputica. A gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svih ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji, trenutno ili stalno slabiji. Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima.

Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja, ikome, na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.

Dame i gospodo, dragi prijatelji, dragi građani, današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na svijet otprije 40 ili 50 godina kada sam ja i mnogi od nas stasali i formirali se, on je u stvari neprepoznatljiv u odnosu na svijest od samo prije pet, najviše deset godina. Mijena traje i u ovom času. Iščezava jedno, a na horizontu se javlja nešto drugo što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa. Zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba, iz kineske kletve.

Čini se da su se pojavili i očito se javljaju novi gravitacijski centri globalne moći, koje se ne može ignorirati u oblikovanju slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, u novom kontekstu, u novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati nikakvih, ili barem ne previše predrasuda i dogmi. Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtva ničijih privatnih ambicija ili fiksacija.

Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, koje vrlo često ne razumijemo, ne zbog manjka pameti nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba znali su Hrvate u prošlosti stajati.

Naša je obaveza prema hrvatskoj povijesti i hrvatskoj budućnosti, prema našim precima i našoj djeci, da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, za dobrosusjedsku povezanost i za diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima. To nije naivnost, to nije iznevjera zapadnih političkih i vojnih saveza, kojima pripadamo i kojima ćemo pripadati, i to je bila dobra odluka. To je naprosto borba za vlastite interese. To pogotovo nije iznevjera zapadnih ili europskih vrijednosti, koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih zastupa.

Rat je najdublji i najotrovniji mogući društveni poremećaj, goreg nema. Ne kaže se zaludu da je pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu. Citirat ću riječi predsjednika Kennedyja: „Nikad ne smijemo pregovarati iz straha. Ali nikad, baš nikad strahovati od pregovora.“

Mirotvorstvo i miroljubivost nisu sinonimi za naivnost. Nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu. Hrvatska vojska mora biti sposobna zaustaviti napad na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj „sigurnost nema cijenu“. Ta je teza praktični neodrživa i u svojoj biti nejasna.

Vojska i suvremena oružja, pa i ne ona baš najsuvremenija, iziskuju vrtoglave troškove, sve vrtoglavije na koje mi ne možemo utjecati, a naši resursi su ograničeni. Ne bi trebali dopustiti da obrambeni izdaci progutaju novac za sve ostalo što naš život čini smislenim i ispunjenim. Hoćemo li se zbog nabave oružja odreći javnih ulaganja u znanost, u kulturu i umjetničko stvaralaštvo, u sport, u nove tehnologije? Što ćemo, zapravo, braniti oružjem, koje je uvijek ograničeno, treba ga imati, ako zapustimo ono što je proslavilo i još uvijek slavi hrvatsko ime u svijetu, ono što nas čini modernom i samosvjesnom, malom, ali nacijom, povijesnom nacijom?

Želim da budemo pronicljivi i proračunati. Zdrava skepsa, ništa manje i ništa više. Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovor sve najodgovornije ljude i najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti, pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični: to nikad nisu dobri saveznici, nikada u odlučivanju, a naročito ne u zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojima sudjelujemo. Upregnimo i stimulirajmo hrvatsku pamet i industriju, pa da ne uvozimo ono što, objektivno, možemo sami proizvesti, možda toga nema puno, ali postoji. I to se ne odnosi samo na oružje i vojnu opremu.

Dame i gospodo, tijekom 19. i 20. stoljeća individualizam se etablirao kao jedno od glavnih obilježja, motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa onda, naravno, i našeg društva u zadnjih najmanje 35 godina. Moje je duboko uvjerenje da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na nekoj prisilnoj varijanti kolektivizma, jer je slobodnije, demokratskije, znatiželjnije, prosperitetnije. No postoji i naličje i vrlo dobro znamo koje je to naličje. Individualizam neizbježno dovodi do kidanja ili slabljenja naših društvenih veza, a bez toga nema aktivne solidarnosti. Društvene mreže, ne da nisu dostojna zamjena nego su u mnogo čemu opasnost.

Važno je da budemo povezani s obitelji, prijateljima, rodbinom, sa susjedima, kolegama, sa zajednicom u kojoj živimo. Od toga se sastoji najžilavija brana socijalnoj isključenosti i letargiji, bezvoljnosti i bezdušnosti. Dobrobit naše zemlje u velikoj mjeri ovisi o spremnosti da brinemo jedni o drugima, neovisno o razlikama i neslaganjima koje postoje, ali koje u svojoj biti i nisu prevelike. Dajmo do znanja bližnjima i bliskima da se imaju na koga osloniti. Nevolje će proći bezbolnije uz spoznaju da nismo prepušteni sami sebi, da nismo zaboravljeni na nekoj hladnoj vjetrometini. To je najučinkovitije sredstvo za rastjerivanje straha od nepredvidive sutrašnjice, od jeze bezličnosti.

S tom vjerom, s vjerom da nećemo ostaviti jedni druge u presudnim trenucima – živjeli, i živjela naša Hrvatska!

Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske