Informacijski rat Bloomberga: "Rusija je izdala Iran i odbila mu prodati sustave S-400"

Gotovo svaki dan možemo uzeti neki “ekskluzivnu vijest” i za nekoliko redaka besmislica Bloomberga, Reutersa i kanala CNN, Al-Arabiya ili Al-Jazeere potrošiti sate kako bi dokazali da to ne može biti istina i da je objava dio informacijskog rata u tijeku protiv ključnih neprijatelja Washingtona, Izraela i Saudijske Arabije u ovom konkretnom slučaju.

Prodaja ruskih sustava S-400 već je dovela do problema u odnosima Washingtona i Ankare, a Turskoj se prijeti sankcijama nakon što je jasno stavila do znanja kako će nastaviti s preuzimanjem ruske sustava protuzračne obrane u skladu s ugovorom sklopljenim još 2017.
Sada je Bloomberg, pozivajući se na svoje izvore, naveo kako je Rusija odbila prodati Iranu svoje sustave protuzračne obrane S-400. Prema agenciji, Rusija je svoju odluku objasnila rekavši da bi takav potez eskalirao napetosti u regiji.
Ministarstvo obrane Rusije još nije komentiralo to pitanje, kao ni Teheran, a vjerojatno ni neće.
Zahtjev je odbijen od strane predsjednika Vladimira Putina, rekli su ljudi pod uvjetom anonimnosti, jer nisu ovlašteni davati izjave o tom pitanju, a Teheran je želju navodno izrazio 7. svibnja kada je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif posjetio je Moskvu.
“Rusija i Iran su proteklih godina imali bliske političke i vojne veze, iako postoje naznake da Moskva nastoji postupno smanjiti utjecaj Irana na Bliskom istoku jer nastoji zaštititi svoje odnose s drugim regionalnim silama kao što su Saudijska Arabija i Izrael”, piše Bloomberg.
“Svako stvarno ili imaginarno jačanje Irana može dovesti do eskalacije, a ako je Rusija zaista odbila takav zahtjev od Irana, to bi značilo da Rusija želi nastaviti raditi na odnosima sa Saudijskom Arabijom, Izraelom i zadržati priliku za pregovore s Trumpom. Ako Rusija odluči pružiti Iranu S-400, to će biti izravan izazov Saudijskoj Arabiji i Izraelu, tako da će to biti protiv ruskih nacionalnih interesa”, rekao je za Bloomberg Ruslan Puhov, voditelj Centra za analizu strategija i tehnologija u Moskvi.
Bloomberg podsjeća da je sustav S-400 napredni protuzračni raketni obrambeni sustav namijenjen za presretanje ciljeva na dometu do 400 kilometara, što treba upamtiti, jer ćemo se kasnije osvrnuti na ono što Iran već ima za zaštitu svog zračnog prostora.

Zašto bi Rusija “izdala” Iran i što bi s time dobila, a što izgubila?

Ovdje trebamo uzeti u obzir izjavu Bijele kuće od 29. svibnja, dan prije ekskluzivne objave Bloomberga.
“U lipnju će se američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Meir Ben-Shabbat i tajnik ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Nikolaj Patrušev sastati u izraelskom Jeruzalemu kako bi razgovarali o regionalnim sigurnosnim pitanjima”, priopćila je Bijela kuća.
Ovdje čak nije senzacionalizam u dodavanju riječi “izraelski” Jeruzalemu, već činjenica da će Patrušev razgovarati s Meir Ben-Shabbatom, a na sastanku će, valjda kao supervizor, biti Johnom Boltonom, čovjek čije djelovanje u vanjskoj politici vodi do svega samo ne do veće sigurnosti, ni za Sjedinjene Države, ni za ostatak svijeta.
Trojica visokih dužnosnika će, ništa manje, već razgovarati o Iranu, koji je, prema riječima premijera Benjamina Netanyahua, “zajedno sa svojim satelitima najveća prijetnja stabilnosti i sigurnosti regije”.
Međutim, do danas je bilo očigledno stavovi Moskve, s jedne strane, te Tel Aviva i Washingtona s druge, po pitanju Irana dijametralno suprotni.
Kremlj nikada nije smatrao Iran prijetnjom, nego su to tvrdili Izrael i Sjedinjene Države, koje su se povukle iz nuklearnog sporazuma s Teheranom koji je kojem temelji stabilnosti regije. Osim toga, SAD prijete ratom Islamskoj Republici, dok se predsjednici, ministri, generali i obavještajci Rusije i Irana sastaju toliko često da nije jasno jesu li “samo” susjedne zemlje ili strateški saveznici.
Saudijska Arabija i Izrael, koji guraju Sjedinjene Države u ovaj rat, također su prijetnja miru, dok su Iranci u aktivnoj obrani. Angažirani su samo u izgradnji sigurnosnih zona u svojoj sferi utjecaja, u Siriji i Iraku, te u kontranapadu na Saudijsku Arabiju preko svojih jemenskih partnera Huti boraca i možda na Izrael preko Hamasa, iako su veze s ovim pokretom prilično maglovite.
Istovremeno, Iran je spreman odreći se nuklearnog oružja, što je u stvari već učinio pod Obamom, a unatoč glasnim izjavama ipak neće uništiti Izrael, zajedno s milijunima civila. Između ostalog, cionistički entitet ima i nuklearno oružje, koje je uz američku vojnu podršku učinkovito sredstvo odvraćanja. Uostalom, kada je Iran ikada ikoga napao s namjerom da tu zemlju uništi, a populaciju iskorijeni kao da nikada nije postojala? To nisu iranske metode.
Jasno je da takva razlika u stavovima između Moskve i Washingtona pogoršana uzajamnim nepovjerenjem, ne može dovesti do postizanja kompromisa i sastanci kakvog je najavila Bijela kuća su sami po sebi beskorisni. Oni su čak i kontraproduktivni, jer se iranskim kolegama sigurno ne bi svidjelo da Rusija o njima pregovara iza leđa, a posebno u “izraelskom Jeruzalemu”. Osim toga, da je htjela, Moskva bi sudjelovala na anti-iranskom cirkusu ranije ove godine održanom u Varšavi, gdje su ipak došli brojni predstavnici zemalja EU, arapskog svijeta, američko i izraelsko visoko izaslanstvo. No, Rusi su pozivnicu glatko odbili.
Međutim, zapadni tisak proteklih dana gorljivo promiče tezu kako se stav Kremlja tijekom proteklog mjeseca dramatično promijenio. Kako i zašto, nitko ne navodi.
Bloomberg, navodeći “dva izvora”, sada  izvještava da je Rusija odbila prodati S-400 Iranu. Navodno zato što Moskva “ne želi pogoršavati situaciju u Perzijskom zaljevu”.
Čudno, unatoč činjenici da su sustavi S-400 obrambeno oružje i doprinose deeskalaciji situacije u Perzijskom zaljevu, jer povećavaju obrambeni potencijal Irana i smanjuju vjerojatnost početka rata protiv njega, “Moskva te sustave ne želi prodati Iranu da ne eskalira situaciju”. Ništa u nekoliko redaka što je objavio Bloomberg nema smisla, ali idemo dalje.
Niti u Moskvi niti u Teheranu nisu potvrdili tu informaciju. Ali ako je istina, ili čak poluistina da je Moskva možda jednostavno obustavila isporuke zato što  namjerava raspravljati o svojoj budućnosti na zloglasnim pregovorima u Jeruzalemu, onda je takva promjena stava ozbiljna pogreška.
Nemogućnost Irana da plati te sustave gotovinom može biti drugi hipotetski razlog za neuspjeh posla, a svi drugi razlozi nisu vrijedni spomena.
Propaganda ih može promicati nekoliko. Na primjer da su Rusija i Sjedinjene Države ipak napravile “veliki dogovor” prema kojem Rusija pomaže Amerikancima u rješavanju njihovog najvećeg problema, a to je zadržavanje Irana, a kao odgovor će SAD prestati stvarati probleme Rusiji u postsovjetskom prostoru, što je, ma kako nekome zvučalo, za Moskvu mnogo važnije od Bliskog istoka.
Drugo, Moskva se odlučila povući iz američko-iranskog sukoba, koji prijeti da eskalira u veliki rat. Iran službeno nije ruski saveznik, ali jeste važan partner. Točno je da kremlj nema obvezu braniti Irance kao što brani, na primjer, Abhaziju ili Bjelorusiju. Može se reći čak i da sami Iranci nisu učinili ništa kako bi pridobili naklonost Moskve, a dovoljno se sjetiti da je Teheran nakon ukidanja sankcija iz zaključio milijarde vrijednih ugovora ne s ruskim, nego s europskim tvrtkama. No, to je samo djelomično istina, jer je 2015. Rusija sve resurse uložila u reindustrijalizaciju zemlje, odbijanje negativnih učinaka sankcija i supstituciju uvoza i bilo je malo novca za inozemna ulaganja. Ali čak i u tim okolnostima su ruske energetske i druge kompanije dogovorile vrijedne poslove s Islamskom Republikom, a kako zapadne kompanije zbog američkih sankcija sada bježe iz Irana, suradnja je još veća.
Treće, Moskva bi mogla dobiti ponude iz Saudijske Arabije, koja bi ponudila poslove i ugovore za odbijanje snabdijevanja Irana sustavima S-400 i promjenu ruskog stava prema Islamskoj Republici. Za Rijad je to uobičajen način razmišljanja i nije jednom nudio Moskvi razne ugovore pod izgovorim da su međunarodni odnosi samo posao i tu nema ništa osobno. No, koliko je poznato, Rusija nije pristala ni na jednu poslovnu ponudu koja bi imala takvu “tajnu klauzulu”. Barem koliko je poznato i za vrijeme Putinove vladavine.

Cijena “izdaje”

Međutim, baš zato što je to posao, Rusija vjerojatno ne bi odbila narudžbu sustava S-400 iz Irana i to iz političkih razloga. Prije svega, odbijanjem prodaje obrambenog oružja zemlji koja nije pod sankcijama Ujedinjenih naroda bi Moskva izgubila ugled kao siguran dobavljač oružja.
Rusija je već priznala da je odbijanje isporuka sustava S-300 Iranu 2010. bila velika pogreška i vjerojatno neće ponovno stati na iste grablje. Osim toga, sada kada SAD odbijaju ispuniti svoje ugovore o oružju iz političkih razloga, što je slučaj sa zrakoplovima F-35 za Tursku, potražnja za sigurnim dobavljačima koji pošteno ispunjavaju svoje ugovorne obveze raste širom svijeta. Dakle, Rusi jedva čekaju jednu sličnu narudžbu, samo da potvrde svoj status dobavljača koji ne postavlja pitanja, osim da se posao odradi u skladu s međunarodnim pravom. Ništa više.
Nakon svega, izdaja Irana, jer je nemoguće navesti sigurnosne razloge  navodnog odbijanja isporuke sustava S-400, Moskvi će ozbiljno otežati dovršenje sirijske operacije. Rusija nije bila zadovoljna samo vojnom pobjedom nad teroristima i odlučila je ostvariti i politički trijumf, to jest, pomiriti Assada s oporbom i obnoviti teritorijalni integritet Sirije. Podsjetimo da u ovo pomirenje nisu uključeni sirijska Al-Qaeda i njezini sateliti, koji će, prije ili kasnije, biti uništeni, a ostatak bi se trebao integrirati korištenjem pozitivnih iskustava iz građanskog rata u Alžiru i rata u Čečeniji.
Dividende iz takve pobjede su mnogo veće nego od vojne, a posljedice poraza su također mnogo ozbiljnije i bez učinkovite suradnje s Iranom, koji je glavni vanjski akter u Siriji, Moskva nema nikakvih šansi da u arapskoj republici ostvari političku pobjedu.
Konačno, “izdaja” Irana bi bila pogreška i ako ne postoje jamstva plaćanja. Kongres može blokirati bilo kakve ustupke Rusiji od strane Trumpa u postsovjetskom prostoru, a bilo kakvi unosni ugovori iz Saudijske Arabije se mogu “revidirati” na zahtjev Sjedinjenih Država. U takvim okolnostima, želja za sklapanjem političkog dogovora bi u najboljem slučaju bila dokaz naivnosti, koje u ruskom vodstvu dugo nije primijećeno. Zato je vrlo vjerojatno da su informacije Bloomberga ili ponovljene  glasine, ili namjerna informativna provokacija s ciljem pogoršanja situacije.
Međutim, sve to ne znači da Moskva nije spremna razgovarati o iranskoj situaciji sa samim vragom, čak i gore, s Johnom Boltonom. Rusija se zalaže za mirno i diplomatsko rješenje američko-iranskih proturječja i još uvijek se nada da će SAD odvratiti od eskalacije sukoba s Iranom. Štoviše, Moskva je spremna čak pregovarati o nekim mogućnostima za Siriju koje odgovaraju ruskim interesima. Može to činiti i mimo Teherana, ali neće biti izdaje Irana. Primjerice, Kremlj nije protiv toga da u poslijeratnoj Siriji interese imaju Turska i niz arapskih zemalja, kao što neće podržati ideju da Sirija bude isključiva sfera iranskog utjecaja.
To bi bilo kontraproduktivno za Siriju, gdje tri četvrtine stanovništva čine suniti i takva situacija bi bila tempirana bomba čija bi eksplozija označila početak novog sukoba. Međutim, pitanje je što su SAD spremne ponuditi za to? Rusija u Siriji pozdravlja sve koji žele pridonijeti miru i izgradnji razrušene zemlje, a SAD di sada ne nude ništa. Stoga je malo vjerojatno da će, čaki ako tih pregovora bude, rezultat biti dogovor između Johna Boltona, Meir Bena-Shabbata i Nikolaja Patruševa.

Treba li Iranu uopće S-400?

Naravno da treba, obzirom na prijetnje i trenutnu situaciju u regiji. Ali se ovdje moramo vratiti na priču sa sustavima S-300, koje je Iran dobio od Rusije.
Kajem 2000-ih, usred rastućih prijetnji SAD-a i njihovih saveznika izravnom vojnom intervencijom, iranske oružane snage naručile su ruski napredni raketni sustav S-300 da ojačaju svoju protuzračnu obranu. Shvaćajući važnost zračne nadmoći za zapadnu vojnu doktrinu, kao što su pokazali brojni sukobi, od rata u Koreji do Zaljevskog rata, iransko vojno vodstvo shvatilo je važnost ulaganja u sustave koji su sposobni zaštititi zračni prostor zemlje od zapadnih borbenih zrakoplova i bombardera. Ti sustavi bi imali i učinak odvraćanja zapadne vojne agresije, a ako bi došlo do rata, omogućili bi Iranu da se bolje zaštiti i učinkovitije vodi obrambeni rat.
Ugovor o isporuci više baterija, vrijednosti od oko 800 milijuna dolara, otkazan je 2010. godine, a isporuke raketnog sustava je blokirao tadašnji ruski predsjednik Dimitrij Medvedev. Administracija predsjednika Medvedeva, koja se razlikovala od uprave njegovog prethodnika Vladimira Putina, tražila je pomirenje sa zapadnim blokom i pokazala se mnogo spremnijom prihvatiti američke i europske zahtjeve u pogledu strateških interesa Zapada, od kojih je zamrzavanje ugovora s Iranom za isporuke sustava S-300 bio značajan primjer.
Kao odgovor na zamrzavanje ugovora od strane Rusije, Iran je nastojao pokrenuti sudski postupak protiv Moskve kako bi dobio naknadu za nezakonito kršenje ugovora. Naknada nikada nije isplaćena, ali je ugovor obnovljen nakon povratka predsjednika Putina u ured 2012. Osim toga, Rusija je također pružila Iranu pomoć u nadogradnji svih njegovih starijih sustava protuzračne obrane.
U travnju 2016. je Rusija počela isporuku sustava S-300 Iranu, a isporuka je potvrđena od obje strane i dovršena je u listopadu iste godine. Ono što je bilo značajno kod isporuke je da je Iran dobio znatno moderniziranu varijantu raketnog sustava s nepoznatim karakteristikama.
Kada su Rusija i Iran potvrdili ispunjenje ugovora o isporuci sustava S-300 nisu dali dodatne detalji o modelu kojeg je Iran stekao ili sposobnostima sustava.
Ono što je kao S-300 isporučeno Iranu moglo je imati sposobnosti usporedive s naprednijim sustavom S-400, možda u svim aspektima, osim imena. Takva isporuka bi poslužila i strateškim interesima i Irana i Rusije.

Kako se to moglo postići? Odgovor daje analiza S-400 i razlike ovog sustava u odnosu na S-300

Od prvog uvođenja sustava u pogon 1978. godine je Rusija proizvela više od 20 njegovih varijanti. One su podijeljene u tri glavne kategorije, obitelj S-300P konvencionalnih sustava na kopnu, obitelj S-300F koja je razvijena za pomorsku uporabu i obitelj S-300V koja ima poboljšane mogućnosti protiv balističkih raketa i veću mobilnost.
Iako je poznato da je Iran nabavio raketni sustav iz obitelji S-300P, koji su gotovo jednaki u svom vanjskom izgledu, koji sustav dobio je i dalje misterija.
S-300PMU-2 je ušao u službu 1997. godine i bio je najnaprednija varijanta raketnog sustava u to vrijeme, a određeno je da ga 2007. zamijeni S-300PMU-3. Međutim, kako bi se poboljšala izvozna varijanta sustava i kako bi se razlikovao od prethodne varijante, PMU-3 varijanta S-300 je dobila oznaku S-400. Tako je S-400 zapravo napredniji član obitelji sustava S-300PMU, a ako je Rusija prodala Iranu raketni sustav nazvan “S-300PMU-2 Advanced” ili “S-300PMU-3”, njegove mogućnosti su vrlo slične onima S-400.
Rusija bi na taj način mogla pružiti iranskim oružanim snagama sustav protuzračne obrane s daleko sofisticiranijim mogućnostima od osnovnog dizajna S-300PMU-2, za kojeg se sumnja da je prebačen.
Jedan od dokaza su izvješća da su iranske obrambene protuzračne baterije opremljene površine projektilima dometa 250 kilometara 48N6DM / 48N6E3, iako je osnovna verzija S-300PMU-2 obično ograničena na 200 kilometara dometa. Naime, projektili nešto kraćeg dometa 48N6E2 i 48N6E3 su dugo bili korišteni u sustavima S-400, sve dok kasnije nisu uvedeni težih 40N6E s 400 km dometa.

Sama činjenica da je iranski prilagođeni sustav S-300 opremljen s tim raketama je snažan pokazatelj sposobnosti puno većih od  standardnih sustava S-300PMU-2.
Rusija se uvijek snažno protivila vojnim akcijama Zapada protiv niza svojih partnera, ali ranije nije angažirala svoje protuzračne snage za pokrivanje teritorija tih država. No, to je pravilo prekršeno u Siriji. Osim toga, najučinkovitije sredstvo za Rusiju da spriječi zapadne napade je da naoruža svoje partnere sustavima za zabranu pristupa njihovim područjima.
Naoružavanje Irana, države kojoj se vječno prijeti napadima, sa svojim najsposobnijim sustavima protuzračne obrane je u potpunosti u skladu s ruskim sigurnosnim interesima, posebice s obzirom na relativnu slabost iranskih zrakoplovnih snaga čiji zrakoplovi nisu imali moderno oružje zrak-zrak, raketu R-77.
Stoga je za Moskvu važno da Iran opremi najnovijim sustavom protuzračne obrane, ne starim sustavima S-300, ali i da poriče da je prodala takve sustave svom bliskoistočnom partneru kako bi izbjegla pogoršanje odnosa s Izraelom i Saudijskom Arabijom ili daljnji pritisak zapadnog bloka.
Činjenica da Iran nije ni tražio ime sustava S-400, unatoč potencijalu za prodaju  tih sustava u Saudijsku Arabiju , Katar i Bahrein, govori da je Teheran možda već bio opremljen sličnim sustavom naoružanja.

Djelovanje takvog naprednog sustava zračne obrane Irana, sposobnog za ciljanje zrakoplova i raketa u ekstremnim područjima i opremljenog nekim od najnovijih i najučinkovitijih anti-stealth sustava u svijetu, ima ozbiljne posljedice za ravnotežu snaga u Perzijskom zaljevu i za potencijal Sjedinjenih Država i njihovih saveznika da uspješno pokrenu bilo koji oblik vojne akcije. U konačnici, ono što je točno isporučeno 2016. ostaje nepoznato trećim stranama i može se samo nagađati, ali je i dalje najvjerojatnija opcija da su Rusija i Iran organizirali isporuku sustava s naprednim anti-stealth sposobnostima, naprednijim od oznake S-300 ili S-300PMU-2.
Američko vojno i civilno vodstvo je nakon isporuke S-300 Iranu naglasilo da bi njihova sposobnost raspoređivanja naprednih letjelica, uključujući bombardere B-2 Spirit i zrakoplove F-22 Raptor, omogućilo američkom zrakoplovstvu da neutralizira iransku protuzračnu obranu, ako je potrebno. Međutim, ako Iran ima tako sofisticirani sustav kao što je S-400 s naprednim anti-stealth sustavima, takvu bi operaciju bilo znatno teže provesti, jer s verzijom S-300 koju ima Iran učinkovito može zatvoriti svoj zračni prostor za zapadne vojne zrakoplove i prisiliti SAD na skupe napadima.
S Trumpovom administracijom i njegovim saudijskim i izraelskim partnerima je primjetan sve veći pritisak na Iran, ali će tak ako krenu u vojnu akciju saznati ima li Iran stare sustave S-300 ili nove modernizirane verzije koje su samo po imenu S-300, a imaju gotovo sve karakteristike sustava S-400.
Bloomberg / White House