Intervju: Lidija Čulo iz Palestine o Palestini

Lidija Čulo je 27-godišnja sociologinja, voli svoj posao u malom dućanu koji joj omogućuje čitanje, pisanje i povremeni posjet Istoku. Nedavno se vratila iz Palestine gdje je bila mjesec dana i  uglavnom boravila na relaciji Hebron, dva betlehemska izbjeglička kampa (Dheisha i Aida) i Jeruzalem. Ekskluzivni intervju za portal Logično vodio je Orsat Juraj Spajić.

O. J. Spajić: Koliko ste puta bili u Palestini te zašto je posjećujete?

Lidija Čulo: “Ovo mi je bio prvi posjet Palestini, i nakon svega mogu samo reći – definitivno ne i zadnji. Uzevši u obzir dugogodišnji interes za tamošnju situaciju, jezik i kulturu, brojne prijatelje s Bliskog istoka i ljubav prema  putovanju, kad je došlo vrijeme za odluku, nije bilo dvojbe oko odabira destinacije.”

O. J. Spajić: Kako izgleda vaš prosječan dan u Palestini te  što sve tamo radite?

Lidija Čulo: “Svatko tko je posjetio Bliski istok vjerojatno može potvrditi da je pojam vremena tamo drugačiji, pa su tako i moji dani, iako ponekad pomno i dobro isplanirani, često odlazili svojim tokom. Prva dva tjedna sam živjela u Hebronu (tj. Khalilu na arapskom) gdje sam pomagala u nastavi engleskog jezika i ponekad novinarskog pisanja, bilo u osnovnim školama, na fakultetima ili na privatnim satovima. Hebron je grad prilično nabijen tenzijama – to se vidi na svakom koraku i osjeti u zraku. Život nije lak, engleski jezik je uglavnom nepoznanica, neke škole imaju problema s pronalaskom i zadržavanjem učitelja koji ne žele ili teško podnose uvjete rada u učionicama koje su često mete racija izraelskih snaga.

Iduća dva tjedna sam nastavila putovanje po ostatku zemlje sama i tu su se planovi već prilično promrdali: nemoguće je ne sresti ili upoznati nekoga tko te onda neće pozvati doma na kavu, upoznati s obitelji, ponuditi pomoć ili pokazati i objasniti ono što te zanima, tako da je svaki dan bar donekle bio improvizacija puna iznenađenja i neočekivanih situacija. Palestinci imaju reputaciju vrlo gostoljubivih ljudi i često pomišljam kako bi čak i onaj tko tamo padne kao s Marsa, bio zbrinut uz šalicu kave i nekoliko novih prijatelja.”

O. J. Spajić: Kako izgleda prosječan dan  odraslih Palestinaca, a kako djece?

Lidija Čulo: “Normalno, kao i kod nas: ljudi odlaze na posao, rade, djeca su u školama, mladi koji  ne studiraju često pomažu roditeljima u njihovim poslovima… Žene također najnormalnije sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima iako zbog brojnosti njihovih obitelji tj. djece mnoge i dalje odabiru ostati doma i brinuti za kućanstvo.

Sve to uz jednu iznimku, a ta je da život teče puno opuštenije nego u nas, rasporedima opterećenih ”Zapadnjaka”. Iako su danas veći gradovi kao Ramallah, Betlehem i Jeruzalem poslovna i turistička mjesta u kojima život teče malo brže i ”modernije”, obiteljski i prijateljski odnosi su i dalje vrlo važni, a vremena za kavu i druženje se uvijek nađe, pa makar to značilo prekinuti posao usred radnog vremena.”

O. J. Spajić: Kakav je dojam na vas ostavila Palestina u cijelosti?

Lidija Čulo: “Prije puta sam imala osjećaj da imam prilično pristojno znanje o tome što mogu očekivati i kakvo je aktualno političko i društveno stanje tamo, no svejedno sam ostala šokirana prizorima koje sam vidjela i doživjela. Segregacija je vidljiva na svakom koraku na toliko sličan, već viđen način ne tako davno u prošlosti, da ne znam kako bi se itko mogao vratiti doma u sigurnost svoje svakodnevice bez grižnje savjesti, srama ili nemira zbog spoznaje što se to događa već 70 godina pred očima cijelog svijeta.

S druge strane, spram svih onih predrasuda stvorenih propagandom i portretiranjem Palestinaca kao fanatičnih samoubojica i terorista, Palestinci su, kako kaže njihov pjesnik Mahmoud Darwish, stvarno narod koji je zaljubljen u život. I upravo iz te osobne perspektive, zbog gostoljubivosti koju sam doživjela, radoznalosti i volje za učenjem među mladima, iskustva da su sa mnom dijelili sve što su imali, još više boli vidjeti nepravdu koja ih je zadesila.”

O. J. Spajić: Koliko je vidljiva diskriminacija i ugnjetavanje Palestinaca od strane Cionista te na kakve sve probleme Palestinci nailaze u vlastitoj zemlji?

Lidija Čulo: “Vidljiva je od trenutka kada pogledate geografsku kartu Palestine. Na terenu je vidljiva u izbjegličkim kampovima, konstantnim checkpointovima između gradova i u samim centrima gradova, u izraelskim naseljima podignutim usprkos osudama UN-a gdje vojska, zidovi, žice i kontrolni tornjevi za skupe pare čuvaju stanovnike novcima poreznih obveznika, u posebnim cestama za one sa žutim (izraelskim) i zeleno-bijelim (palestinskim) tablicama, zabranama kretanja određenim zonama, maltretiranju na granici, grabeži boljih dijelova zemlje koji uključuju nacionalne parkove, iznimnu prirodu, arheološka nalazišta, ali i izvore vode…

Za Palestince to znači prepreku u svakodnevnim aktivnostima kao što su odlazak na posao, doktoru, džamiji, drugom gradu jer se izgradnjom settlementsa prekidaju veze između većih gradova itd., nemogućnost odlaska u Jeruzalem i Izrael bez ishođenja dozvole izraelskih vlasti koju često bez objašnjenja ne dobiju, život u začaranom krugu oskudice i progona, iseljavanje mladih i sposobnih ljudi itd.”

O. J. Spajić: Imate li namjeru posjetiti pojas Gaze i kakve su opće mogućnosti za to?

Lidija Čulo: “Ako bi to jednog dana bilo moguće, tj. barem lakše izvedivo nego sada, možda bih i otišla. U Gazu je kao stranac teško ući osim ako nemate posebnu dozvolu ako ste novinar ili djelatnik neke humanitarne organizacije – što ni tada nije garancija. Za Palestince sa Zapadne obale to je nemoguća misija, a tim slamanjem veza i doticaja Palestinaca sa Zapadne Obale i Gaze slama se i njihovo jedinstvo: njihova međusobna poznanstva i prijateljstva moguća su samo preko društvenih mreža, a različiti životni uvjeti usmjeravaju ih u različite političke opcije.”

O. J. Spajić: Kako stojite s arapskim i koliko ga je teško ili lako naučiti i jesu li Palestinci dobri poznavatelji engleskog jezika?

Lidija Čulo: “Arapski je užasno bogat i slojevit jezik, prekrasan ali težak za naučiti. Ja ga znam onoliko koliko je dovoljno za nešto pristojne komunikacije, i to standardnog arapskog kojeg svi Arapi razumiju što omogućava prevladavanje problema s različitim dijalektima. Često čujem u startu obeshrabrene komentare zbog učenja pisma, no pismo je vrlo lako naučiti. Zainteresiranima za arapski  koji se još dvoume bih definitivno savjetovala da se upuste u tu avanturu.

Ne bih mogla dati neku procjenu znanja engleskog među mladim Palestincima jer to prilično varira od mjesta do mjesta: od Hebrona u kojem je teže uspostaviti komunikaciju na engleskom do Betlehema i Jeruzalema, turističkih gradova u kojima je engleski samo jedan od jezika kojim se barata.”

O. J. Spajić: Koja je razlika u životu  između Betlehema i Hebrona?

Lidija Čulo: “Razlika je vidljiva već na prvi pogled na ulice: Hebron je grad u koji ljudi dolaze zbog posla, prilično glasan, kaotičan, još uvijek konzervativan iako se to polako počinje mijenjati. Tu je povijest krvavih sukoba lokalnog stanovništva s izraelskim doseljenicima učinila svoje i političke opcije su malo radikalnije – dovoljno da te svi Izraelci s kojima stupiš u kontakt začuđeno pogledaju kad im kažeš da si bio ili ideš u Hebron (a bome i neki Palestinci).

Betlehem s druge strane, lijep gradić, otvoreniji strancima i stranci njemu, liberalniji, osjeća se mir suživota muslimana i kršćana… Doduše i tu su u okolici tri izbjeglička kampa koja su od šatora izrasla u cijele kvartove sa školama, dućanima, svime što omogućava donekle život koji je prestao 1948. i kasnije.

Ne mogu da ne spomenem zabrinutost za sigurnost koju su mnogi moji prijatelji izrazili kad sam rekla da putujem sama u Palestinu: upravo sam se u Hebronu i Betlehemu osjećala najsigurnije, za razliku od primjerice Jeruzalema koji je već svjetski grad, puno toga prolazi, stanovništvo je heterogenije, društvene norme su fleksibilnije pa je moguće i doživjeti luđe scenarije.”

Koja bi ste mjesta preporučili drugima da posjete u Palestini?

Lidija Čulo: “Palestina je vrlo malena zemlja tako da, čak i ako je u pitanju kratki posjet, moguće je vidjeti puno toga: Jeruzalem, Jerihon, Mrtvo more, Nablus, Betlehem, Hebron… Javni prijevoz je jeftin i taksi-kombijima koje dijeli više ljudi može se stići na sve istaknutije lokacije za više nego pristojne cijene.

Mana i prednost koncentriranosti turizma u Jeruzalem i Betlehem za ostatak Palestine je taj što je i dalje moguće doživjeti onu nekomercijalniziranu i autentičnu palestinsku kulturu i život.”

Kakva je hrana u Palestini i opišite malo njihovu kuhinju?

Lidija Čulo: “Hrana je fantastična i jeftina, porcije na razini švedskog stola, i nije teška: sadrži puno riže juhe, povrća… Ujutro počinje čajem od nane ili kavom s kardamom ili šafranom, a doručkuje se arapski kruh koji se umače u humus ili u maslinovo ulje pa potom u mješavinu začina.

Nešto što se dobro pogodilo s mojim boravkom je sezona sazrijevanja zelenog badema, koja nastupa u proljeće i traje vrlo kratko zbog čega je i cijena veća. Još jedna zanimljivost su plodovi kaktusa, poznatiji i kao ”voće strpljenja”. Tu su naravno nezaobilazni mansaf –  jordansko nacionalno jelo od riže i janjetine, maqluba ili ”naopako jelo” jer se tako poslužuje a također se sastoji od riže, povrća i mesa, zatim shawarma, falafel, od slastica baklava, kanafeh…”

O. J. Spajić: Koliko je bitan otpor za Palestince i kako se oni nose s okupacijom vlastite zemlje?

Lidija Čulo: “Za mnoge Palestince s kojima sam razgovarala otpor je već samo njihovo postojanje – to exist is to resist. Upoznala sam jednog vlasnika hostela koji je kao dječak izgubio tri prsta na ruci nakon što je na igralištu pronašao tenisku lopticu u koju je bio podmetnut eksploziv – imao je čistu sreću da je ostao samo bez prstiju. Kasnije su mu se pružila prilika da odseli u Europu i ostvari normalniji život, no kad sam ga pitala bi li otišao, rekao je: ”Da je Palestina slobodna zemlja, ne bih uopće dvoumio. Ali budući da nije, ja ostajem ovdje iz principa”.

Isto tako, mnoge obitelji iz izbjegličkih kampova imaju mogućnost odseliti u bolja naselja, no to bi predstavljalo neku vrstu poraza, prihvaćanja milosti i kasnije s generacijama – zaboravljanje nepravde. Oni koji još žive u svojim kućama na periferijama opustošenih palestinskih naselja prepuštenih izraelskim doseljenicima odbijaju dobre cifre s njihove strane iako im život postaje sve teži, dok istovremeno svoje nekretnine ne mogu prodati Palestincima jer ih nitko ne može ili ne želi kupiti.

Naravno, mnoge od njih su godine sukoba iscrpile i uvidjevši besmislenost konstantnog ratovanja te potrebu za pronalaženjem drugih sredstava, na pitanje o dvije-države ili jedna-država rješenju, uzdišu: nije bitno, samo neka je bilo kakvo rješenje.”

O. J. Spajić: Razgovarajući s  Palestincima koja je poruka koju bi oni htjeli prenijeti svijetu?

Lidija Čulo: Poruka koju sam čula u betlehemskom izbjegličkom kampu, a koja toliko lijepo sumira gostoljubivost i dobrodošlicu, tugu i ljepotu Palestine jest: ”Mi ne možemo putovati i vidjeti svijet, pa pozivamo svijet da dođe k nama.”