Irački premijer dao ostavku dok se tiha sjenka generala Suleimanija kreće po Bagdadu

Irački premijer Adel Abdul Mahdi druga je politička “žrtva” protesta posljednjih mjeseci u arapskom svijetu, odmah nakon takozvane „ostavke“ prošlog mjeseca libanonskog premijera Saada Haririja. Jučer poslijepodne su stigle vijesti o ostavci iračkog premijera Mahdija, a sve je uslijedilo nakon novog vala protesta posljednjih dana, zbog kojeg je Mahdi izgubio podršku ajatolaha Alija Sistanija, jednog od najutjecajnijih iračkih vjerskih autoriteta, puno većeg od klerika Moqtada Al-Sadra, iako se javnost želi uvjeriti u suprotno.

Irak potresaju demonstracije i sukobima od rujna ove godine. Šiitsko stanovništvo, koje predstavlja većinu zemlje, izašlo je na ulice. U stvari, gradovi koji su najviše pogođeni valom protesta su oni na jugu, od Basre do Najafa i od Nassiriye do Karbale, uglavnom šiitskih centara koji su bili poprište desetaka velikih prosvjeda.

Prosvjedi koji su stigli i u Bagdad. I upravo su u tom trenutku brojke mrtvih rasle diljem zemlje. Sigurnosne snage su u nekoliko navrata otvorile vatru, ostavivši za sobom svaki put desetine žrtava, uključujući i pripadnike policije. Zastrašujuća klima potaknuta je prije svega nesigurnim ekonomskim uvjetima u kojima živi velik dio stanovništva u točkama poput južnog Iraka, koji nije izravno pogođen nedavnim ratom protiv terorista „Islamske države“. Nedostatak najosnovnijih usluga, nedostatak mogućnosti zaposlenja i ekstremno loši životni uvjeti su natjerali stanovništvo na oštre proteste, posebno protiv vlade.

Premijer Mahdi je na dužnosti godinu dana i sada je žrtva situacije. Postavljen u ulogu premijera zahvaljujući sporazumu dviju glavnih šiitskih stranaka u parlamentu, frakcije Sairoon Moqtada Al-Sadra i Fataha koji je blizak Iranu. Ta su dva glavna bloka postigla kompromis „ni sa Sjedinjenim Državama, ni s Iranom“. Samo dugo političko iskustvo čelnika obje frakcije je moglo jamčiti održavanje ovog sporazuma, ali su ga protesti neminovno preplavili. Blok je morao preuzeti odgovornost za represiju, kao i situaciju koja se sada općenito smatra kompromitiranom.

Neki od prosvjednika posljednjih dana nisu bili za nikakav dogovor i odbili su Mahdija koji je želio pokazati spremnost za susret s grupama. U stvari, situacija je u posljednjim satima eskalirala kada su je Najafu skupina prosvjednika zapalila iranski konzulat, što je vrlo ozbiljna gesta, posebno u regiji sa šiitskom većinom.

U isto vrijeme je u Nassiriyi još jedan prosvjed završio ubojstvom najmanje 10 ljudi. Nastala je situacija u kojoj je ajatolah Ali Sistani, najviši šiitski vjerski autoritet u Iraku, zatražio od parlamenta da smjeni Mahdija.

A prije nego što je parlament to činio, sada bivši premijer im je odlučio uštedjeti vrijeme i zastupnicima sam predao ostavku.

Adel Abdul Mahdi je na vlast došao nakon višemjesečnih pregovora različitih političkih snaga. Stoga vjerovati da bi Irak za kratko vrijeme mogao dobiti novog premijera i novu vladu izgleda pomalo iluzorno.

Postoje dva scenarija u narednim tjednima. Prvi je vrlo sličan onome trenutno u Libanonu. Naime, to bi značilo de facto “zamrzavanje” ostavke premijera i vlade, dok ulica čeka da se proglasi novi vođa zemlje.

U Bejrutu, kao i u Bagdadu, potrebno je računati s podjelom moći između različitih etno-religijskih skupina zemlje i zato nije lako u malo vremena okupiti frakcije i uspjeti postići kompromis. Iako loš, ovaj je model uprave jedini moguć, jer svaki drugi vodi u rat i krvoproliće, čega su svjesni svi, uključujući Kurde na sjeveru, koji su samo pokušaj promjene granica autonomnih regija platili egzodusom ih Kirkuka.

S druge strane, drugi bi scenarij mogao uključivati zeleno svjetlo za nove izbore. To bi bila želja Moqtada Al Sadra, koji je od prvog dana podržao zahtjeve prosvjednika i pozvao na prijevremeno raspuštanje zakonodavne vlasti rođene izborima prošle godine, ali se s tim nije složila frakcija Fatah bliska Iranu.

Teheran ove sate budno motri što se događa u susjednoj zemlji, ključnoj za takozvani „šiitski koridor do Damaska i Bejruta. Naime, čak i unutar šiitskog tabora, za kojeg se pogrešno misli da je u potpunosti odan Iranu, javljaju se anti-iranski osjećaju u skupina koje veći naglasak daju na nacionalno i arapsku pripadnost, nego na pripadnost šiitskoj zajednici.

Nevidljiva sjenka generala Suleimanija u Iraku

No tu dolazimo, kako se čini, do ponavljanja scenarija iz prošle godine u kojem je jedan čovjek odigrao maestralnu ulogu u sastavljanju vlasti u Bagdadu. Naime, kako bi se spriječila pojava anti-iranske vlade u Bagdadu, posljednjih dana se „pričalo“ o prisutnosti iranskog generala Suleimanija ne samo u Bagdadu, već i na putovanju po ruralnom Iraku gdje se sastajao s plemenskim vođama, koji su stvarni vladari u svojim zajednicama.

U vijestima od 14 studenog i o prosvjedima koji potresaju Bliski  istok, što bi moglo dovesti di poremećaja krhke ravnoteže koja bi mogla ugroziti regiju.

Prije svega treba reći da je glavni cilj ovih prosvjeda ukloniti s vlasti proiransku frakciju u Bagdadu i Hezbollah iz struktura vlasti u Libanonu, iako ove frakcije u obje zemlje imaju toliki broj zastupnika u parlamentu da je bez njih nemoguće sastaviti vladu. Uopće ne čudi da su iz Teherana vrlo pažljivo tjednima gledali što se događa u Iraku, a vojni manevri sredinom mjeseca, koji se prije svega odnose na Irak, ne mogu se klasificirati kao iznenađenje.

General Qassem Suleimani u Bagdadu?

U glavnom gradu Iraka, tijekom najžešćih demonstracija, kako je naveo Associated Press, pojavio se čak i general Qassem Suleimani. To uopće nije čudo, jer je general Suleimani osobni prijatelj s vođom Fataha, Hadijem Al-Amerijem, te glavnim zapovjednikom Hashd Al-Shaabi snaga koje čine milicije ove stranke, Abu Mahdi Al-Muhandis. Čak i ako AP nagađa, bilo bi čudno da se Suleimani u ovim okolnostima s njima nije sastao, i to ne jednom, nego više puta.

Osim toga, iranski general ne predstavlja samo vojnu figuru, već i političku, od primarne važnosti u iranskom diplomatskom kontekstu. Zapravo, upravo on drži ključeve pozicija Teherana na Bliskom istoku, a dobio ih je od ajatolaha Alija Hamneija osobno.

“U Iranu se znamo nositi s ovom vrstom prosvjeda. Dogodilo se i mi smo situaciju stavili pod kontrolu”, rekli su su za Associated Press svjedoci sastanka Suleimanija s vodstvom iračkih sigurnosnih snaga tijekom sastanka koji je održan u Bagdadu.

Ove riječi treba provjeriti, ali je sigurno da je nalog za zaštitu krhke iračke institucionalne ravnoteže iz Teherana ipak stigao. Suleimanijeva prisutnost u Bagdadu bi potvrdila iransku budnost, jer, kao što je spomenuto, general u svojim rukama drži sve glavne dosjee Bliskog istoka koji zanimaju Teheran. Njegova uloga nije samo vojna, što je također vrlo važno s obzirom na to da je on na čelu Quds brigade, jedne od najvažnijih unutarnjih brigada IRGC. Suleimani predstavlja cijenjenu figuru i na političkoj razini, koja je sposobna iranske vlasti predstaviti na najbolji mogući način.

General Qassem Suleimani je klasični lik kojeg se boje i poštuju ga, vole i mrze istovremeno. Neki ga, posebno u Siriji, smatraju herojem i često su ga, kao podršku sirijskoj vojsci, viđali na terenu tijekom najtežih godina borbe protiv „kalifata“.

U ratu u Siriji je od 2011. godine poginulo najmanje tisuću Iranaca, što pokazuje doprinos Teherana u sirijskoj borbi protiv terorizma i Basharu Al-Assadu. Ali postoje i oni na Bliskom istoku koji ga smatraju neprijateljem, na prvom mjestu Izrael i Saudijska Arabija.

Ali Qassem Suleimani, general uvijek viđen na najtežim bojištima i osjetljivijim poljima, dobro poznaje i svoje obožavatelje i negativce. Na primjer, odmah nakon pada Sadama Husseina u Iraku su Sjedinjene Države, koje su snagama generala nedavno nametnule sankcije, zatražile njegovo posredovanje u Iraku da zaustavi napredovanje milicija „Armije Mahdi“ koju je tada vodio Moqtada Al-Sadrom, danas neslužbeni vladar šiitske liste u parlamentu.

Isto tako, Suleimani je zamoljen od Washingtona da mu pruži pomoć na afganistanskom frontu, odmah nakon izbijanja rata 2001. Koliko je ta razina „suradnje“ bila velika, to ne znamo, ali je postojala, preko posrednika, naravno, jer je general Suleimani prvo ime na listi za odstrel Mossada i CIA-e. Za State Department i Pentagon ovo nije ništa čudno i jednostavno su se obratili najmoćnijem čovjeku regije da u najmanju ruku dobiju jamstva za svoje trupe na zapadnim granicama Afganistana.

Osim toga, general Suleimani je izgradio jaku mreži poznanstava s utjecajnim plemenskim vođa, a ne samo šiitima, već i sunitima, koje su mu potrebne da bude u središtu najosjetljivijih situacija. Njegova prisutnost u Bagdadu, što će se teško službeno potvrditi, daje dobru predodžbu o tome što je to u pitanju u iračkom scenariju.

I za kraj podsjetimo da je ova parlamentarna koalicija i vlada Adela Abdula Mahdija bila plod pregovaračkih napora generala Suleimanija. Vjerovati da je ajatolah Ali Sistani pozvao premijera na ostavku i da ju je premijer Mahdi dao prije glasanja u parlamentu, a da u Iraku nije bilo nevidljive sjenke general Suleimanija je krajnje naivno. Kako će se stvari dalje razvijati, ostaje nam da pričekamo, jer je za očekivati pojačane aktivnosti CIA-e u cijelom Iraku i zajedno Amerikanaca i Mossada među Kurdima. No, najteže zadaće su one koje su za iranskog generala uvijek i najveći izazov, stoga borbu za iračke institucije, iako bi to trebala biti isključivo unutarnja stvar Iraka, ipak treba gledati i iz tog ugla.

Irački klerik Moqtada Al-Sadr iz Teherana „poslao poruku“ i šokirao zaljevske monarhe

Ekskluzivni intervju s generalom Quds snaga Qassemom Suleimanijem

E. J. Magnier otkriva detalje najteže bitke generala Suleimanija i kako je Irak oteo SAD-u