Irak dobio novu vladu – Moqtada Al-Sadr: „Prosvjedi sada moraju stati, milom ili silom“

Glavne trgove u Iraku i dalje okupiraju prosvjednici koji od listopada traže bolje životne uvjete i političke promjene koje bi dovele do prestanka ovisnosti zemlje o Sjedinjenim Državama i Iranu, ali i prevladavanje sektaškog sustava vlasti koji je na snazi u Iraku od 2003. godine.

Protesti su u studenom 2019. godine doveli do ostavke premijera Mahdija, optuženog da je previše blizak Iranu i da predstavlja politički sustav protiv kojeg su građani izašli na ulice. Nakon višemjesečnih razgovora, glavne iračke stranke uspjele su pronaći zajedničkog kandidata za mjesto premijera, ali njihov izbor nije ispunio očekivanja prosvjednika, koji su odlučili nastaviti demonstrirati.

U stvari, za premijera je izabran Mohammed Tawfiq Allawi, bivši ministar komunikacija 2006. i 2010. godine, povezan krvnim vezama i s Moqtadom Al-Sadrom i bivšim premijerom Mahdijem. Allawi je obećao da će provesti reforme koje traži stanovništvo, počevši od borbe protiv korupcije, ali teško će moći održati svoju riječ. Njegovo imenovanje je rezultat tajnog sporazuma između Moqtada Al-Sadra i Hadija Al-Amirija, vođe bloka Fatah, što znači da je imenovan upravo zato da osigura da se u Iraku ništa ne promijeni.

Ipak, treba napomenuti da je politički sustav u Iraku, kako god izgledao nefunkcionalan, trenutno jedini moguć, jer svaki drugi vodi u sektaške sukobe. Iluzija da se u arapskim zemljama na brzinu može izgraditi parlamentarna demokracija zapadnog tipa, sa strankama ljevice desnice i centra, svugdje je dovela do krvoprolića, a ako su se poštovali kanoni „demokracije“, onda su na vlast došle radikalne islamističke stranke povezane s Muslimanskim bratstvom, kao što je bio slučaj u Egiptu ili Tunisu.

Kako prenosi Middle East Eye, Prema Amiri i Sadr, vođe i šiitskog bloka kojeg čine Fatah i milicije Badr, odlučili su ime novog premijera. Dogovor između njih dvojice postignut je nakon osmotjednih pregovora u svetom gradu Qomu u Iranu, čime je poslana poruka o utjecaju Irana u susjednoj zemlji, prije svega na Moqtada Al-Sadra, koji je balansirao između arapskog nacionalizma i šiitskog jedinstva, a jezičac na vagi je bila likvidacija iranskog generala Sulejmanija, ubijenog u činu državnog terorizma od strane Sjedinjenih Američkih Država 3. siječnja u Bagdadu. Ovaj događaj je Sadra još jednom vratio bližim vezama s Teheranom, nego s „arapskom braćom“, mahom vazala Washingtona, protiv kojeg je Moqtada Al-Sadr već vodio pobunu u vrijeme prvih dana okupacije Iraka.

Sadr i Amiri su se također dogovorili koji će biti zadaci koje će novi premijer stvarno morati izvršiti. Prvo, mora vratiti ugled države, ponovno učiniti zemlju sigurnom, stvoriti uvjete za nove izbore u roku od godinu dana i integrirati šiitske milicije u iračku vojsku.

Kao što je za Middle East Eye potvrđeno iz izvora koji su sudjelovali u pregovorima, Allawi “ne može otvoriti nijedan dosje o borbi protiv korupcije niti donositi strateške odluke poput uklanjanja stranih trupa iz zemlje”. Na popisu zadaća koje će Allawi morati ispuniti nedostaju sve one reforme koje su prosvjednici tražili mjesecima i nije slučajno što prosvjedi još uvijek nisu prestali. Konačno, prosvjedi i nisu spontani, čak i ako su u početku bili, niti više imaju veze s korupcijom, tako da dvojica ključnih političara u Iraku ne vide problem u njihovom nasilnom suzbijanju.

Upravo s tom zadaćom na scenu stupa Moqtada Al-Sadr, koji je u početku stajao na čelu prosvjeda. No, sada se situacija mijenja i njegove milicije imaju zadatak uspostaviti red u zemlji i prisiliti prosvjednike da se vrate svakodnevnom životu. Zapravo, tjednima stižu vijesti o napadima na glavnim trgovima Iraka protiv onih koji još uvijek prosvjeduju protiv vlade, a provode ih pristaše Moqtada Al-Sadra, ne šiitske Hashd Al-Shaabi milicije, kako se mislilo.

Sadrov stav prema prosvjednicima je s vremenom pretrpio značajne promjene. U početku je šiitski vođa izrazio potporu prosvjedima. I sam je osuđivao irački politički sustav i zalagao se za borbu protiv korupcije. U siječnju se, međutim, nešto mijenja. Sadr povlači podršku demonstrantima, prisiljavajući svoje pristaše da odustanu od prosvjeda. To je učinio po povratku iz Irana, gdje je bio na pogrebu iranskog generala Sulejmanija, gdje se u obiteljskom domu ubijenog zapovjednika Quds snaga čak sastao s bivšim predsjednikom Ahmadinedžadom, što je ranije bilo nezamislivo.

Ovo povlačenje podrške traje tek nekoliko tjedana, nakon čega je Sadr od svojih ljudi tražio ne samo da više ne prosvjeduju, već da se vrate i oslobode trgove od onih koji prosvjeduju protiv vlade u Bagdadu.

S imenovanjem Allawija za premijera, Sadrov se položaj mijenja. Prosvjednici odbacuju kandidaturu bivšeg ministra komunikacija, a šiitski vođa poziva svoje ljude da i oni krenu u akciju. Milicije pod njegovim zapovjedništvom počinju rastjerivati prosvjednike i uništavati šatore i prepreke koje su podigli na trgovima i ulicama.

Ovo je ključno za budućnost Iraka, kratkoročno za politiku vlade i određivanje prioriteta, a oni su poznati, dugoročno za stjecanje punog suvereniteta, koji je ugrožen iz Washingtona, koji je tijekom okupacije financije i ekonomiju Iraka čvrsto vezao za američke korporacije i financijske divove, što otežava put Sadru i Amiriju na putu ispunjenja zadanih ciljeva. No, to su teškoće za koje su dvojica političara znala da će se s njima morati suočiti, a sad je vrijeme da pokažu svoje političke i diplomatske vještine, jer će im inozemna pomoć itekako trebati.