Iran i SAD: Detalji koji traže pojašnjenje i neki odgovori na važna pitanja

Kao što smo u više navrata naglasili, SAD su napale šiitske milicije u Iraku i likvidirale generala Qassema Sulejmanija u nespornom činu državnog terorizma i noćas su prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća, takoreći od rata u Vijetnamu, dobile primjereni odgovor zemlje članice Ujedinjenih naroda i velike regionalne vojne sile. Kako se može primijetiti u komentarima, neki vjeruju američkoj propagandi, koja nikada nije objavljivala gubitke u svojim redovima, ili ih je objavljivala sa zakašnjenjem, često od nekoliko godina, i tvrde da je ovo bio napad na „praznu američku bazu“.

Uzmimo čak i da je to istina, ali onda upitajmo tko se ikada igdje usudio napasti američki vojni objekt, da ne govorimo onaj sličan bazi Ain Al-Assad u pokrajini Anbar, koja je bila sve samo ne „prazna“. Koliko je poznato, zadnji takav napad se dogodio na bazu marinaca u Bejrutu 1983., kada je u bombaškom napadu Hezbollaha ubijeno 220 američkih vojnika i 21 pripadnik američkog osoblja u bazi u glavnom gradu Libanona. Ali i tada napad nije provela država priznata u međunarodnoj zajednici, već militantni šiitski pokret koji je tada bio gerila u začetku i nedržavni entitet. Dakle, ovo smo pitanje razjasnili i Islamska Republika je nakon Vijetnama, prva zemlja koja je otvoreno ustala protiv američke agresije.

S druge strane, koji je bio „casus belli“ za pokretanje napada na šiitske milicije i likvidaciju generala Sulejmanija i iračkog zapovjednika Abu Mahdija Al-Muhandisa? „Neznani Amerikanac“ u službi Pentagona, koji se zatekao u bazi K-1 u Kirkuku. Ime? Nema ga. Odakle je i iz koje američke savezne države ili grada? Ni to se ne zna. Ima li obitelj, prijatelje, rodbinu i je li sahranjen? Nitko pojma nema. Dakle, opet „bijela epruveta“ na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom je 5. veljače 2003. mahao Colin Powell pred 15 članica, sugerirajući da je to dokaz da Sadam Hussein posjeduje oružje za masovno razaranje. Ova je slika definitivno ušla u povijest, ako i „neznani junak“ koji je branio američke vrijednosti u bazi K-1 u Kirkuku.

Nažalost, ono što sigurno možemo reći, je da 2020. godina definitivno neće biti dosadna.

Nada, nekoliko dana od kad su američke zračne snage pokrenule raketni napad na bagdadsku zračnu luku, ubivši iranskog generala Sulejmanija, svijet je shvatio da „krvava crvena zastava osvete“ na svetoj šiitskoj džamiji u iranskom gradu Qom nije podignuta bez veze.

Iran je uzvratio raketnim napadom na najmanje dvije američke baze u Iraku

A Donald Trump? Probudili su ga, objavio je kratku poruku na Twitteru, rekavši „kako to nije ništa i da će se obratiti naciji kasnije“. Prilično čudno za američkog predsjednika koji na Twitteru dnevno visi po nekoliko sati i objavljuje nebuloze, koje kasnije demantiraju on ili njegovi suradnici.

Vratimo se nekoliko dana unatrag, kada je likvidiran general Sulejmani i kada se Trump nije odvajao od Twittera, radujući se likvidaciji iranskog vojnog zapovjednika kao malo dijete božićnom poklonu. Čuvši vijesti iz Bagdada, prvo je, uobičajeno, reagirao na Twitteru.

“General Sulejmani je dugo vremena ubijao ili ranio tisuće Amerikanaca, a planirao ih je ubiti još više, ali je zaustavljen! On je izravno ili neizravno umiješan u smrt milijuna ljudi, uključujući značajan broj prosvjednika u samom Iranu. Iako Iran to nikada nije priznao, Sulejmanija su u zemlji mrzili i bojali ga se i trebalo ga je uništiti prije mnogo godina”, napisao je radosni Trump.

Dopustite mi da pokušam povući paralelu i vi recite je li istina ono što tvrdi „narančasti predsjednik“ ili sljedeće: “Trump je odgovoran za ubojstva i ranjavanje tisuća nenaoružanih Amerikanaca od strane američke policije. Ali on ih planira ubiti još više, a Washington je izravno ili neizravno umiješan u smrt milijuna ljudi u Iranu, Afganistanu, Libiji, Siriji, itd., uključujući prosvjednike unutar Sjedinjenih Država. Iako SAD to nikada nisu priznale, milijuni Amerikanaca mrze i boje se Trumpa i trebao je biti uništen prije mnogo godina.”

Sviđa li vam se? I, što je najvažnije, što je istina? Dakle, prema logici američkog predsjednika, civilizirane i poštene neovisne nacije imaju sve razloge da Trumpa raznesu raketnim udarom. Naravno, ovu bi ideju sigurno podržala jednako zločinačka Demokratska stranka, ali to uopće nije važno.

Usput, pitam se, je li Sulejmani ikada “ubio nekog Amerikanca”? Možda kada je organizirao operaciju spašavanja ruskog pilota i uputio Hezbollah da hitno intervenira u brdima Latakije? Ili kad se poslije iračkog rata nemilosrdno borio protiv trgovine drogom iz Afganistana? Mogu li Trumpove riječi biti zabilježene u protokolu optužbi kao priznanje?

Trump je svojim terorističkim činom podržao drugog kriminalca, Bibija Netanyahua. Čudan čovjek izraelski premijer, koji 20. ožujka sjedi na klupi pod optužbom za hrpu kaznenih djela, ali tamo nije zato što podržava međunarodni terorizam, već zbog „korupcije“. Da,… korupcije, koja je vjekovima bila i još je uvijek nerazdvojni dio židovskog poslovanja i poslovnih običaja, od dinastija Rothschild do Rockefellera, od Sorosa do Paula Singera stoljećima se osjeti smrdljivi trag korupcije u svim sferama, političkoj, ekonomskoj, vojnoj ili obavještajnoj, ali sada ima novo ime – lobiranje.

Usput, Deutsche Welle je začudo napisao krajnje istinit naslov vijesti: „SAD su preuzele odgovornost za raketni napad!“. Tko „preuzima odgovornost“ za bilo koji napad? Ovim se terminom služe samo terorističke skupine i nitko više.

Ali su se ubrzo Amerikanci tradicionalno počeli „povlačiti“, što nije šala, jer su sve njihove trupe u regiji bile su u stanju pripravnosti.
Prvo je u medijima krenuo narativ da je atentat na Sulejmanija “slučajna nuspojava operacije uklanjanja Al-Muhandisa”. Odnosno, „sjajna operacija uklanjanja“ se lukavo pretvara u izjave: „Nismo htjeli, ali se tako dogodilo.

A Trump je već nagovijestio „kako želi pregovarati“, ali je Teheran odbio bilo kakvu mogućnost da sjedne za pregovarački stol s teroristima.

“Iran nikada nije pobijedio u ratovima, ali nikad nije izgubio pregovore”, dodao je Trump.

Sada se probajte sjetiti kada su to SAD pobijedile u ratovima? U Drugom svjetskom ratu je pobijedio SSSR, a ne Sjedinjene Države, koje su se uključile u borbe kada je Hitleru ostalo nekoliko divizija, a ostatak trupa su činili mobilizirani starci preko 50 godina i dječaci manji od puške, koji su „stali u obranu Berlina i voljenog vođe“. Jesu li SAD pobijedile u Koreji? Vijetnamu? Iraku? Afganistanu? Možda u iskrcavanju u Zaljevu svinja na Kubi?

Istina, ni pregovori im u posljednje vrijeme ne idu od ruke, ali to možemo pripisati rastrojenosti ili nama neznanim psihopatologijama američkih predsjednika i najviših državnih dužnosnika. Ovdje možemo spomenuti pokojnog senatora Johna McCaina, koji je pred smrt došao dati presudan glas za neki zakon u Senatu, iako je imao zloćudni tumor na mozgu i bio je „nafilovan“ morfijem. U kojoj normalnoj zemlji takav zastupnik može dati prevagu na važnom glasanju? Samo u Americi, nigdje drugdje.

Sjedinjene Države su bez sumnje počinile teroristički čin. Ubile su visokog iranskog vojnog zapovjednika i to na teritoriju treće zemlje.

Na Zapadu je diktat svim dnevnim listovima i televizijskim kanalima da se Sulejmani opiše kao “terorist” ili barem “negativac”.

Postoji li ijedna presuda suda da je Sulejmani zločinac? Postoji li odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom je proglašen teroristom i koja zemljama u svijetu daje odriješene ruke da ga likvidiraju? Je li general bio pripadnik priznate terorističke organizacije? Da li ga traži Interpol? Odgovor na sva ova pitanja je nedvosmislen: Ne!

Dakle, američke zračne snage su uz znanje i dopuštenje predsjednika Sjedinjenih Država, o čemu postoje relevantne izjave, primjerice, ministra obrane Marka Espera, kriminalnim terorističkim činom ubile najuglednijeg iranskog državljanima na teritoriju treće zemlje. Namjerno i po prethodnom dogovoru.

Sada, gospodo komentatori, za vas jednostavno pitanje: Nije li ovo dovoljno za međunarodni kazneni sud u Haagu?

Putin i Macron su osudili napad. Kina, Irak, Sirija i Malezija, koja je pozvala na ujedinjenje muslimanskih zemalja, također. Zar ovo ne bi trebalo razmotriti na Vijeću sigurnosti?

Ali čak i zemlje čije političko vodstvo ima ispravan stav o ovom pitanju imaju svoje „stručnjake za međunarodno pravo“, uglavnom liberale bliske američkim vladinim i nevladinim organizacijama i udrugama i dežurna piskarala, koji su podržali stvarne teroriste, što nije čudo, jer ih podržavaju od Čečenije do Ukrajine, od Sirije do Xinjianga i Hong Konga. Često su se znali osramotiti kada nisu mogli razlikovati Iran od Iraka, Austriju od Australije, Švedsku od Švicarske i tako dalje. Možda se uskoro oglase i kažu da prosvjeduju protiv ulaska turskih trupa u Boliviju.

Ali vratimo se našim američkim „biserima“. Doslovno u prvim danima nove godine Sjedinjene Države ponovno su svijet gurnule na rub rata.

Međutim, kineska mornarica je visoko pripravna, a brodovi njihove flote plove prema Hormuškom tjesnacu. Svijet se promijenio i Washington više neće moći nesmetano i nekažnjeno napadati druge zemlje.

A iračka vlada, koja bi trebala biti marionetska vlada postavljena od strane SAD-a, službeno je osudila američki napad i donijela odluku o protjerivanju američke vojske iz zemlje.

Iračani su rekli da im je dosta kršenja njihovog suvereniteta. Irački premijer je izjavio da ubojstva koja su počinile SAD “krše uvjete prema kojima američka vojska može biti u Iraku”. Nakon toga je parlament zemlje donio hitnu odluku o raskidu sigurnosnog ugovora Washington-Bagdad, te “poduzeo hitne mjere za vraćanje suvereniteta Iraka”.

Svaka čast, gospodine Trump. Ono na čemu je general Sulejmani radio godinama, vi ste uspjeli učiniti jednim telefonskim pozivom CentComu i trupama na Biskom istoku. Da je znao do čega će to dovesti, možda bi se general Sulejmani sam žrtvovao ranije, organizirajući vlastitu likvidaciju s američkim zrakoplovima.

Nakon svega, Iranu ne treba objava rata od strane Sjedinjenih Država, jer je ubojstvo visokog vojnog zapovjednika, naravno, casus belli.

Iran ima gomilu vojnih struktura u regiji koje imaju veliko iskustvo u gerilskim i drugim hibridnim ratovima. U regiji postoji dovoljno američkih vojnih baza koje se mogu napasti, a da Iran „nema nikakve veze s tim“. No, Iran je odlučio stati u prve redove, a iračka Hashd Al-Shaabi armija, libanonski Hezbollah, jemenski Ansarullah, afganistanska „Brigada Fatemiyoun“ i drugi su „zamoljeni“ da budu drugi ešalon.

Sada, ako se Washington odluči odgovoriti, morat će računati da će javnosti trebati objasniti zašto američki vojnici umiru 20 000 kilometara od svog doma.

Čini se da kao da Trump marljivo gura sve zemlje regije pod ruski kišobran. Konačno, ono što se dogodilo najbolja je reklama za proizvođače protuzračne obrane i ministarstvo obrane: “Ako kupite S-400, onda vam se to neće dogoditi, da ne govorimo ako je naša baza na vašem teritoriju kako bi lakše suzbili zajedničku terorističku prijetnju.”

Ali općenito, izazvati rat s regionalnom silom poput Irana, uz proces opoziva kod kuće, može samo Donald Trump.