Iran kao tajno oružje Kine za uništenje hegemonije američkog petrodolara

Primjetna je snažna promjena koja utječe na međunarodnu političku arenu. To je početak revolucije uzrokovane prelaskom iz unipolarnog u multipolarni svjetski poredak.

U praksi smo suočeni s kombinacijom nekoliko faktora, uključujući primjenu američkih carina na kineski izvoz, sankcije Washingtona protiv Irana, američku energetsku samodostatnost, ranjivost saudijskih industrijskih struktura i iranske kapacitete za opiru se američkim napadima, kao i izvozom velikih količina iranskog plina i nafte u Kinu. Sve se konvergira u jednom faktoru, a to je pad američkog dolara kao globalne rezervne valute, dok smo nedavno gotovo svakodnevno bili svjedoci značajnih događaja na Bliskom istoku.

„Napetosti između Washingtona i Teherana potaknute su prije svega potrebom Trumpove administracije da smiri duboku državu u Washingtonu, povezanu s neokonzervativcima, što ide u prilog Trumpovim vehabijskim financijerima iz Saudijske Arabije i Izraelu. Agresivna politika prema Teheranu, koja se sastoji od provokacija i „false flag“ akcija, nedavno je izazvala katastrofu odnosa s javnošću američke  vojne industrije, što sam godinama očekivao da će se dogoditi“, piše Federico Pieraccini za SCF.

Napad jemenskih Hutija pogodio je dva velika naftna postrojenja u kraljevstvu Saudijske Arabije, otkrivši sve nedostatke vrlo skupih američkih sustava protuzračne obrane. Napad je šokirao svjetske političke lidere pokazujući koliko jeftina asimetrična sredstva rata mogu biti djelotvorna i nanijeti štetu u milijardama dolara uz trošak od nekoliko tisuća dolara koliko koštaju dronovi i preinake starih kanibalizirani projektila jemenske vojske.

Stvarni opseg štete uzrokovane napadom Hutija ostaje nepoznat, a Saudi Aramco se bori da da službene podatke. Napad je prekinuo preko 50% proizvodnje nafte, a nepotvrđena izvješća sugeriraju da će Rijad možda trebati uvoziti velike količine nafte iz Iraka. Bagdad odgovara,opet službeno, da nema te količine da ih proda Saudijcima, ali zato ima Iran, koji kroz suradnju s iračkim kompanijama radi na bušotinama s iračke strane granice.

Kao da ovaj scenarij nije dovoljan da zakomplicira saudijske planove za preživljavanje, Izrael i neokonzervativci potiču oružani odgovor protiv Teherana za koji bi Saudijska Arabija snosila većinu troškova. Obitelj Al-Saud u ovoj ionako nestabilnoj situaciji na Bliskom istoku riskira nekontroliranu sukob. Rizici za Saudijce su sasvim jasni, možda i preveliki. Saudijsko kraljevstvo živi u nesigurnim uvjetima, a pod pritiskom je sve manjeg blagostanja u kojem živi stanovništvo.

Ako bi rat izazvao smrt, razaranje i osiromašenje, koliko bi dugo mogla potrajati dinastija Al-Saud prije nego što padne pod ustankom Arapa kojim bi upravljao Washington? Ne zaboravite da je u planu neokonzervativaca i podjela Saudijske Arabije na nekoliko država i smanjenje nacionalnog teritorija ovog formalnog američkog saveznika. No, SAD će Rijad ostaviti za poslasticu i ucjenjivat će vladajuću dinastiju sve dok takav odnos koristi američkoj vojnoj industriji. Saudijska nafta ionako ne treba Amerikancima, koji su od uvoznika postali proizvođači izvoznik crnog zlata.

Važnost Saudijske Arabije treba shvatiti u više područja. Ona ne ovisi toliko o onima koji njome upravljaju, nego o sposobnosti kontrole u kartelu OPEC i nametanju prodaje nafte u američkim dolarima, čime se Washingtonu jamči središnje mjesto u globalnoj ekonomiji, isključivo zahvaljujući konceptu globalnih deviznih rezervi.

Nedavna odluka Pekinga da Iranu odobri zajmove u vrijednosti od 280 do 400 milijardi američkih dolara dio je strategije širokog spektra koja gleda u budućnost, ali ne kratkoročnu.

Iran će sigurno imati koristi od ekonomske pomoći koja će nadoknaditi nedostatak prihoda od američkih sankcija na prodaju nafte. Peking namjerava ući na iransko tržište plina i nafte, pomažući iranskim državnim kompanijama u razvoju naftnih i plinskih polja, postrojenja, logistike, luka i energetskih čvorišta, osiguravajući tako opskrbu naftom i plinom u zemlji sa snažnim ekonomskim i demografskim rastom.

Proširimo li obrazloženje kineskih namjera i povežemo ga s interesima na Bliskom istoku i odnosima Kine sa Sjedinjenim Državama, pojavit će se zanimljiva slika koju je treba pažljivo procijeniti.

Poznato je da se Washington hvali da je postigao energetsku samodostatnost energijom iz škriljca, postajući neto izvoznik. Iako i postoje dvojbe u trajnosti tih bušotina, činjenica je da trenutno SAD mnogo manje ovise o saudijskoj i bliskoistočnoj nafti kako bi zadovoljile domaću potražnju. Zbog toga mnogi kreatori politika Washingtona, uključujući generale Dunforda i Mattisa, koje je nedavno intervjuiralo američko Vijeće za inozemne odnose, objasnili su kako promjena nacionalne obrambene strategije potvrđuje da se fokus pomaknuo iz poznatog okvira 4 + 1, neprijatelje koje predstavljaju Kina, Rusija, Iran, Sjeverna Koreja + islamski terorizam do terorizma do bolje uravnoteženog modela 2 + 3, Kina, Rusija + Sjeverna Koreja, Iran i terorizam, što potvrđuje povratak politici velikih sila.

U geografskom smislu, to podrazumijeva buduće uklanjanje vojnih snaga iz Perzijskog zaljeva, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike do Dalekog istoka. To znači da treba suzdržati i okružiti, vojno, ekonomski i tehnološki, glavnog konkurenta Washingtona, Kinu.

Peking, kao odgovor na ovo okruženje, ima asa u rukavu. Možda će pokušati zamijeniti status deviznih rezervi u američkim dolarima, a ne samo pomoći Iranu, iako je stabilizacija Islamske Republike ključna za inicijativu „Jedan pojas, jedan put“.

U kasnijoj fazi Kina može prisiliti Saudijsku Arabiju i OPEC da odustanu od prodaje nafte samo u američkim dolarima. Moskva, razvojem novog kartela OPEC+, može pomoći kineskom savezniku i formirati tržište LNG-a s cijenama u valutama koje nisu američki dolar.

Trenutno Kinezi imaju na umu dobro isplaniranu operaciju koja bi mogla promijeniti ekonomski krajolik svijeta, ne samo Azije ili pojedinih regija. Kina će prvenstveno pomoći Iranu u razvoju izvoza, a istodobno će jamčiti buduće isporuke, omogućujući objema državama da se zaštite od američkog ekonomskog terorizma.

Naravno, prodaja nafte iz Irana u Kinu se odvija izvan sustava SWIFT, dakle izvan američkog petrodolarskog žrvnja. Ovim potezom Peking pokušava jamčiti buduću prodaju ugljikovodika za ogromno brzorastuće gospodarstvo, jamčiti kontinuirani razvoj zemlje, integrirajući već investirana ulaganja u sjevernu Afriku u minerale i sirovine i poljoprivredu i istočnoj Rusiji.

Realna opasnost za američku ekonomsku hegemoniju koju predstavlja Kina leži u Saudijskoj Arabiji. Ako se Washington i dalje bude sve manje oslanjao na Saudijce za uvoz nafte, preusmjeravajući pozornost na jugoistočnu Aziju, tada će biti i manje razloga da Sjedinjene Države opstruiraju uspon Irana kao regionalnog hegemona.

Rijad će zbog toga biti prisiljen preispitivati svoje mjesto u regiji. Noćna mora Rijada je takozvani „šiitski polumjesec“, koji se proteže od Sredozemlja do Perzijskog zaljeva. Kina je glavni trgovački partner tog „polumjeseca“, a Rusija vojni.

Sve to se događa bez da SAD kao saudijski „saveznik“ nude razumnu protutežu regiji.

Kineska strategija s Iranom je gurnuti Saudijsku Arabiju da razmotri prodaju nafte u valutama koje nisu američki dolar. Trenutno Peking uvozi velike količine sirove nafte iz Saudijske Arabije. To bi se moglo promijeniti ako se Kina prebaci na uvoz iranske nafte, plaćajući je u drugim valutama, a ne u dolarima. Možda čak u juanu? Ako bi se ta „zaraza“ proširila na Katar, iranskog gospodarskog partnera od temeljnog značaja za razvoj plinskog polja Južni Pars, te na druge zaljevske zemlje, Saudijska Arabija bi mogla zaboraviti na statu sile koja izvozi plin i naftu s obećavajućim programima kao „Saudi Vision 2030“, jer ne bi imala čime sve to financirati.

Peking želi uvoziti primarnu robu, uključujući plin i naftu, u valutama koje nisu dolari, možda putem košarice valuta koje bolje predstavljaju postojeći multipolarni kontekst. To bi mogla biti košarica po uzoru na MMF, ali s manjim udjelom američkih dolara, ili možda bez američka valute uopće. Time bi se ograničio utjecaj privatnih vladara Federalnih rezervi na inozemna tržišta i financije pojedinih zemalja.

Čini se da je strategija Pekinga zamišljena da napreduje u fazama, modulirajući se prema reakcijama Sjedinjenih Država, agresivnim ili blagim, svojevrsna „capoeira“, afro-brazilska umjetnička forma koja uključuje elemente borilačkih vještina, igre, glazbe i plesa u kojoj nikada ne udaraš protivnika, čak i kada možeš.

Međutim, dugoročni cilj ovog plesa je potkopati osnovni izvor prihoda i moći Sjedinjenih Država, a to je američki dolar i njegov status svjetske pričuvne valute. Da je to njihov cilj, Kinezi nikada nisu ni skrivali.

Prva faza ove strategije fokusirana je na Iran i trenutnu ekonomsku situaciju u kojoj se zemlja nalazi, uglavnom zbog američkih sankcija. U ovoj prvoj fazi će kredit Pekinga poslužiti održavanju Irana u životu dok se brani od američkog ekonomskog terorizma. Druga će faza vjerojatno uključivati iransku zakonodavnu promjenu koja će kineskim državnim kompanijama omogućiti da zajedno s iranskima rade na naftnim i plinskim poljima. Treća će faza vjerojatno uključiti Katar u razvoj najvećeg plinskog polja na svijetu, kojeg dijele Doha i Teheran.

U međuvremenu će se nastaviti širiti „Novi put svile“, premještajući se na periferiju Irana zemlje i na putu će uključiti mnoge zemlje jugoistočne Azije, na taj način proširujući trgovinu između različitih dijelova svijeta.

Dok se uvjerava da sve teče po planu, Kina nastoji zaštititi pomorske putove u slučaju rata. To se vidi po nedavnim akcijama Kine u vodama Pacifika, jer Peking zna koliko je neophodno imati snažne pomorske kapacitete i zato puno ulaže u mornaricu i razvoj umjetnih otoka koji postaju vojne utvrde Kine.

U ovom je geopolitičkom kontekstu teško zamisliti da će se Saudijska Arabija i dalje bezrezervno prilagođavati američkim interesima, prodavati naftu samo u američkim dolarima, a da u zamjenu ne dobije dovoljno vojne zaštite ili ekonomske koristi. Washington je u ovom slučaju ozbiljno pogriješio u izračunu ako misli da može zadržati američki dolar kao globalnu rezervnu valutu, a da pritom nastavlja ekonomski destabilizirati svijet i ignorirati vojnu zaštitu svojih regionalnih saveznika,

Tijekom Obame i Trumpa se dogodilo Arapsko proljeće, prijetili su i pokrenuti ratovi, neprijatelje iz spomenutih formata „4+1“ ili „2+3“, isključujući teroriste koji su američka rezervna vojska, se ekonomski destabilizira, financijski terorizira, prijeti se saveznicima, prodaje zastarjeli vojni materijal, a promjena prethodnih strategija u “Prodor u Aziju” je posljedica prelaska iz unipolarnog poretka u multipolarni.

U takvom svijetu koji se mijenja, američki će dolar neizbježno biti zamijenjen „košaricom valuta“, što će zauzvrat uništiti neograničenu potrošnju koja je omogućila Washingtonu da postane supersila.

Peking je mehanizam razradio prije mnogo godina i sada Iran vidi kao katalizator promjene. Iran je koristan ne samo zato što „Novi put svile“ prolazi kroz njegov teritorij, već i zato što nudi ekonomski test hegemonije američkog petrodolara. Teheran je pristao biti partner koji će sa šahovskim potezom  Saudijsku Arabiju uvesti u multipolarni  svijet. Oštru retorika između Rijada i Teherana vrlo lako mogu zamijeniti pomirljivi tonovi, a neke naznake vidimo proteklih dana, kada je Iran ponudio ruku pomirenja i stvaranje sigurnosnog saveza zemalja Perzijskog zaljeva, što je inicijativa koju je odmah podržala Rusija.

Ekonomski i drugi pokušaji Pekinga u Rijadu će sigurno naići na probleme, a Sjedinjene Države, znajući važnost Saudijske Arabije u potpori hegemoniji petrodolara, prirodno će se svemu suprotstaviti. Rusija doprinosi ovoj geopolitičkoj tranziciji nudeći obrambeno oružje Rijadu i podupirući Iran u svim inicijativama, obzirom da nijedna nije agresivne prirode.

Napori Obame i Trumpa da potkopaju uspon Pekinga prijetnjama i ucjenama su samo potkopali sposobnosti Washingtona da održi američki dolar kao globalnu rezervnu valutu, otvarajući manevarski prostor Kini da uništi ovaj povlašteni i neprirodni „konsenzus“.

SCF