Islam i izvorni marksizam protiv neoliberalnog izrabljivanja i ideološkog ludila?

Nedavno je Scott S. Powell za American Thinker „branio“ Donalda Trumpa tvrdnjom kako demokrati, iako su u manjini, zloupotrebljavaju moć i vode SAD na putu “banana republika”, gdje se političke prepirke događaju jedna za drugom i podrivaju demokratske procese u Sjedinjenim Državama. ovdje je u pravu, ali kao što smo naglasili u analizi njegovog infantilnog članka, Powell je demokrate nazvao de facto nepostojećem američkom „krajnjom ljevicom“ koja je usvojila“ proislamske“ i „marksističke“ stavove.

Čak i površnim poznavateljima političkih znanosti, političkog islama i ideologije komunizma, jasno je da se ovdje radi o spajanju dviju prijetnji u jednu, one komunističke, koje s raspadom Sovjetskog Saveza više nema, te političkog islama, kojeg ne podržavaju ni Bernie Sanders, još manje njegova bliska suradnica takozvanom „lijevom“ krilu Demokratske stranke Alexandria Ocasio-Cortez, koja do sada nije pokazala nikakva znanja u ovom području, tako da nije jasno na čega se Powell referira. Možda na povremenu podršku Palestincima, ali u granicama iz 1967., što je ravno priznanju okupacije gotovo cijele povijesne Palestine.

No, tema nisu takozvani „ljevičari“ u Sjedinjenim Državama, niti oni u Europi, jer ih jednostavno nema, a liberale, što su sve socijaldemokratske stranke u EU i spomenuti američki političari, nazivati „ljevičarima“ znači sudjelovati u ovoj dobro osmišljenoj propagandi. Konačno arhineprijatelji „slobode i demokracije“ kakvu nude liberali su komunisti, a nakon sloma SSSR-a islam u cjelini.

No, kada se već otvorilo ovo pitanje, pokušajmo pojasniti pojam „islamo-marksisti“. On u bivšim zemljama socijalističkog tabora nije bio priznat, jer je religija bila strogo odvojena od države. Međutim, u islamskim zemljama oslobođenim od kolonijalnog ropstva su mnoge vođe prihvatile marksističke ideje. Među njima su utemeljitelji stranke Ba’ath u više arapskih zemalja, Muammar Gaddafi u Libiji, Alžir koji je prihvatio model socijalističkog samoupravljanja u onoj mjeri u kojoj je mogao biti primjenjiv u plemenskom društvu i mnogi drugi.

Zapravo, Libija je najbolji primjer praktične primjene ekonomske doktrine Marxa i Engelsa, koja se u mjeri u kojoj neće narušiti tradicije plemenskog društva u zemlji, provodila u Velikoj Socijalističkoj Narodnoj Libijskoj Arapskoj Džamahiriji, kako je bilo puno ime zemlje u vrijeme vladavine pukovnika Gaddafija.

Ali razmišljanja o suradnji u rušenju takozvanog „buržoaskog kapitalizma“, kasnije njegove ekstremne neoliberalne verzije je bilo. Prvo kroz ideju zapadnih komunističkih militantnih skupina, kao što su njemački Baader Meinhoff i talijanske Crvene brigade, da su prirodni saveznici socijalističke revolucije upravo islamske zemlje koje su se oslobodile kolonijalizma. No, sve je ostalo na razini teorije, ako izuzmemo činjenicu da su se njemačke komunističke militantne skupine obučavale u palestinskim kampovima, dok su i Crvene brigade imale kontakte s PLO.

Islam i komunizam – Nemoguća suradnja ili predvidiva konvergencija?

Ova je ideja zaboravljena, ali je opet oživjela proteklih godina, prije svega zbog sve većeg raslojavanja u svijetu i nepravedne raspodjele bogatstva po shemi „1% – 99%“.

Uoči summita u Davosu 2013. je međunarodna organizacija Oxfam objavila rezultate o socijalnom raslojavanju u svijetu. Prema izvješćima Oxfama je u 2009. godini je jedan posto čovječanstva držalo 44% svjetskog bogatstva, a 2014. godine već 48%. Trend raslojavanja se nastavio do danas.

Društveno raslojavanje u svijetu je posebno raslo tijekom druge polovice XX stoljeća, a znamo da je porast jaza između bogatih i siromašnih u izravnoj korelaciji s rastom socijalnih napetosti. Dakle, u bliskoj budućnosti će se čovječanstvo posve sigurno suočiti s niz šokova. Ratovi i revolucije su neizbježna posljedica trenutne politike svjetske oligarhije.

Prije pet godina se ruski analitičar Andrej Ivanov pitao pod kojim parolama će se čovječanstvo boriti za pravedniji svijet? Naglasio je kako u prvoj polovici XX stoljeća mase diljem svijeta prigrlile komunističku ideologiju, ali ona sada nema značajnu podršku čak ni u mnogim postsovjetskim državama. Razlog je i taj što stranački lideri „ljevice“, koji su još uvijek značajni u globalnom političkom procesu, promoviraju ideologiju koja ničim ne podsjeća na ono što su pisali Marx i Lenjin. Želja da se živi u skladu s pravilima marksizma postoji u Sjevernoj Koreji, na Kubi i u Venezueli, dok je Kina danas zemlja s jakim državnim kapitalizmom, uz manja popuštanju s decentralizacijom i samoupravljanjem, ali više u ruralnim sredinama. No, osim Kine, ako ćemo će uzeti kao deklarativno „komunističku silu“, Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela i treba dodati Nikaragvu, ne utječu na globalnu agendu.

Kako mnogi znanstvenici tvrde, marksizam se transformirao, što je bilo i logično, a izvorne socijalističke ideje, iako ih na Zapadu nitko ne promiče, i dalje imaju brojne obožavatelje u različitim dijelovima svijeta.

Neki su kao primjer „socijalističkih“ zemalja čak naveli prilično kapitalističku i neoliberalnu Švedsku i Norvešku. Netko je skrenuo pozornost na brzorastuću Kinu i da je tamo ipak na vlasti Komunistička partija.

Ovdje vrijedi napomenuti da u isto vrijeme u svijetu rastu pokreti koji koriste marksistički pristup u proučavanju društva i zalažu za socijalnu pravdu, ali su zapravo nacionalističke stranke, kao škotski SNP, dok imamo i one koje odbacuju marksizam, ali teže istom pravednom cilju, a to je politički islam. Naravno, ne onaj kojeg promiče Muslimansko bratstvo, iako čak i ova fundamentalistička organizacija naglasak daje da „socijalnu pravdu“, ali samo za muslimane, dok je za „ostale“, kao za egipatske Kopte, koji čine oko 10% stanovništva u najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji, za vrijeme Mursija bio rezerviran pogrom. Bilo gdje, bilo kojom prilikom i sa što više žrtava je moguće.

Zbog potrebe nove globalne preraspodjele bogatstva na temelju novih načela, uzimajući u obzir interese stotina milijuna siromašnih, vrstu političkog islama koji nije šovinistički promoviraju lideri Irana.

Istina to radi i Saudijska Arabija, uz čiju pomoć većina radikalnih islamističkih pokreta na Bliskom istoku i Sjevernom Kavkazu svojim pristašama obećavaju izgradnju pravednijeg društva, odnosno “globalni kalifat” u kojem će se živjeti po božjim zakonima. No, kod njih su, za razliku od Irana, koji priznaje sve manjine, uključujući Židove i kršćane, „oni drugi kafiri koji zaslužuju smrt, u najboljem slučaju progonstvo“.

Zato praksa nekih radikalnih pokreta u izgradnji države izgleda puno manje privlačnija od iskustava čak iz vremena Staljinovog Sovjetskog  Saveza. Malo je vjerojatno da bi bilo tko iz jugoistočne Azije i Latinske Amerike, a osobito među siromašnima u Europi i Sjevernoj Americi želio živjeti pod vlašću talibana ili fanatika “Islamske države”.

Naravno, može se očekivati i “treći put”, koji bi predstavnike 1% superbogatih prisilio da se predomisle i odluče podijeliti svoje bogatstvo s ostatkom svijeta. Koja je najvjerojatnija opcija prema kojoj će se razvijati globalna zbivanja? O ovome su razgovarali priznati politolozi i poznavatelji islama u Rusiji.

Predsjednik Islamskog vijeća Rusije i član Koordinacijskog vijeća “Lijevog fronta“, Gajdar Džemali, vjeruje da se moderna globalna klasna borba može voditi  samo pod zastavom islama.

„Prvo, mislim da su izvješća organizacije Oxfam jako podcijenjena. Konkretno, američki stručnjaci su 1970. govorili da 1% čovječanstva u vlasništvu drži 40% svjetskog bogatstva, a danas već možemo reći da je oko 80% bogatstva koncentrirano u njihovim rukama. Drugo, u kratkom razdoblju tijekom ’90-ih i početkom 2000-ih na Zapadu je postojao društveni fenomen pod nazivom “srednja klasa”. Vladajući krugovi su tada uspjeli uvjeriti mase ljudi da prihvate ideju da cijelo društvo ima iste ciljeve, kao  što su poboljšanje uvjeta života siromašnih i beskućnika, što je posebno promovirao George Soros. Međutim, danas ta srednja klasa odlazi u zaborav, stoga se baza za tu naivnu ideologiju počinje raspadati. Mi se vraćamo u novu fazu klasnih sukoba. Treće, klasna borba se uvijek vodila pod vjerskim sloganima. Samo u kratkom razdoblju prosvjetiteljstva se u Francuskoj borilo za socijalizam. Tada je integriranjem raznih struja marksizma iz socijalne borbe uklonjen vjerski segment, a najavljena je borba pod zastavom pravedne preraspodjele dobara. Međutim, sada borba na temelju pravedne preraspodjele jenjava i vraća se klasna borba pod vjerskim sloganima, kao što je bilo u srednjem vijeku i antici. Središte ove borbe je uvijek bilo monoteistička abrahamska tradicija. Judaizam ne dozvoljava izazov uspostavljenom svjetskom poretku, a kršćanstvo je religija pravde i vjera slabih. Islam u samom svom početku najavljuje borbu protiv sustava. Danas, umjesto marksizma imamo politički islam, koji je sebi postavio zadaću da zdrobi globalni sustav koji kontrolira planetu u ime apsolutnog zla, svijeta otuđenja i dehumanizacije čovječanstva“, kaže Gajdar Džemali.

Slobodni Tisak: Može li politički islam obuhvatiti veliki dio čovječanstva, jer je Zapad ipak kršćanski, dok Kina i Indija imaju svoje kulture?

Gajdar Džemali: Muslimani su danas samo četvrtina čovječanstva. No, treba uzeti u obzir da je Zapad prestao biti kršćanski. On je danas već postkršćanski, čak i ako govorimo o konzervativnim i aristokratskim krugovima. Dakle, zapadno kršćanstvo sa sigurnošću možemo otpisati kao silu koja će voditi milijune ljudi. U Kini i Indiji živi ogromno stanovništvo. No, oni su politički i ideološki još uvijek periferija čovječanstva. Dakle, glavni sukob se odvija između liberalizma, kojem su sjedište Sjedinjene Države, i političkog islama, koji nasuprot liberalizmu promovira radikalni nauk pravednosti. Tu imamo dva pola – Zapad i „Veliki Bliski Istok“, ali su tu i muslimani u Kini i Indiji, kojih ima više od 300 milijuna. Dakle, više nego u bilo kojoj muslimanskoj zemlji. Postoje muslimani među Francuzima, Britancima i Nijemcima. Oni su neka vrsta univerzalne globalne dijaspore. Oni se razlikuju od liberala, koji su sa svojom demagogijom uspjeli dovesti do toga da 1% čovječanstva posjeduje 80% svjetskog bogatstva. Da, tu su Kinezi i Indijci. No, oni imaju snagu otprilike kao radnička klasa u Tajvanu i Indoneziji. Dakle, ne rješavaju ništa. Čak i hipotetska radnička revolucija na Tajvanu ne bi promijenila povijest svijeta, kao što je to bilo moguće u XIX stoljeću. Mnoge zemlje u svijetu daju puno toga, ali u duhovnom smislu, one ne sudjeluju u aktualnoj glavnoj konfrontaciji. Danas s jedne strane imamo nereligiozni i cinični liberalizam, a s druge strane politički islam koji kao da dolazi zamijeniti marksizam.

Slobodni Tisak: Ako hipotetski zamislimo da će politički islam širiti svoj utjecaj, kakva će biti budućnost svijeta? Postoje strahovi da će se ženama ograničiti mnoge slobode.

Gajdar Džemali: Znamo da su tu horor priče. U Iranu, alii drugim zemljama kojima se na Zapadu plaše mala djeca, žene studiraju i rade, i općenito se osjećaju vrlo ugodno. Ne smije se miješati politički izazov islama i život pod okriljem islama u ratnim uvjetima u mjestima gdje su islamski fundamentalisti preuzeli kontrolu nad situacijom. Uostalom, to vam je kao govoriti o socijalizmu u Sovjetskom Savezu i uzeti primjer ratnu 1942. godinu. Islam ne želi pobjedu „proletarijata“ i izgradnju besklasnog društva, kao marksizam. Islam je vjerska doktrina koja polazi od konačnosti svijeta. Tu je i povijesna priča koja će završiti s dolaskom Mesije i Posljednjim sudom, ali će se do te točke nastaviti borba između dvije svjetske sile – svjetske vlade i alternativne toj vladi koja se protivi svjetskoj oligarhiji. Dakle, povijest svijeta, u skladu s načelima istinskog islama, treba gledati kao na dramu svjetskog građanskog rata, a ne kao konačnu pobjedu jedne strane.

Slobodni Tisak: Je li moguće izgraditi pravedniji svijet bez drame svjetskog rata i razaranja različitih kultura?

Gajdar Džemali: Danas se mijenja ne samo politički kontekst konfrontacije, nego se mijenja i sama vladajuća klasa. Oni postaju cinični, ne djeluju civilizirano, barem ne u svjetskim razmjerima. Potrebno je pogledati kako se ponašaju vladari. Svjetski lideri su postali “švicarski globalisti“. Čak su uspostavili svoj zajednički “klub” na štetu vlastitih naroda. Oni se sada sastaju u Davosu i dogovaraju kako još više kontrolirati situaciju. Ne možemo više razmišljati u smislu civilizacija. Civilizacije postaju maske iza kojih se skriva distribucija bogatstva u zonama kontrole, a svakoj od tih zona je dodijeljen drugačiji “izgled”. U ovom sustavu se ni o kakvoj socijalnoj pravdi ne može govoriti. Rusija je uspjela povećati uključenost masa, ali pomoću oštrih mjera. Gotovo 150 milijuna nepismenih seljaka, koji u svoje vrijeme nisu imali gotovo ništa, za 20 godina su postali građani razvijene zemlje, koja je imala obvezno obrazovanje i zajedništvo. Za to je bilo potrebno da se sva sredstva od seljaka i zemljoposjednika uključe u „sovjetski super-projekt“. Ali danas nitko neće uzeti ove milijarde ljudi da bi oni za 20 godina postali „zlatne milijarde“. Za današnju svjetsku elitu su te milijarde ljudi samo teret. Dakle, zadaća globalista je slegnuti ramenima na oko 6 milijardi ljudi, jer ih sprečavaju da kontroliraju povijest. Islam će se boriti protiv toga da se ovih 6 milijardi ljudi isključi iz povijesti ida sve ostane na 1% superbogatih i na „zlatnoj milijardi“ koja živi u takozvanom „kolektivnom Zapadu“.

Voditelj Istraživačkog centra BBP i istaknuti ruski analitičar Said Gafurov, iako islamskog porijekla, vjeruje da se čovječanstvo može boriti za pravedniji svijet i pod parolom socijalizma.

Said Gafurov: Socijalizam se danas dinamično razvija u većini dijelova svijeta. Socijalističke ideje, ma što govorio, dominiraju u Kini, a malo ljudi zna da su napisane i u ustavu Indije. Ne mislim da su podaci Oxfama točni. Stvarnost je još gora. Da, službeno se povećava jaz između bogatih i siromašnih. U Europi su zbog krize siromašni sve siromašniji, jer su bili prisiljeni platiti svu štetu koju su izazvali bogati. Politika “washingtonskog konsenzusa” i dalje funkcionira, pogotovo u vremenima krize. Rezultat je povećanja socijalnog raslojavanja. No, u isto vrijeme je tijeku proces koji uključuje ljude svjetskih gospodarstva. To je teško zamisliti, ali se svake godine oko 50 milijuna kineskih seljaka, koji su prethodno bili odsječeni od globalnog gospodarstva, počinju uzdizati na društvenoj ljestvici. Otprilike isti broj ljudi se uključuje u Indiji. Ugroženi su ušli u utrku. To je osobito vidljivo u regijama oko Mediterana, od Španjolske i Grčke i arapskih zemalja. Siromašni se ne slažu sa svojim položajem i nemojte ih podcjenjivati. Usput, oživjeli su i marksizam, koji je na Zapadu postao groteska. On je svladao krizu povezanu s krajem razdoblja vladavine Brežnjeva i raspada SSSR-a. Marksizam ponovo počinje dominirati u Kini, Vijetnamu, mjesta gdje se razvija prava ekonomija. Marksizam je preporođen u različitim oblicima. Ne možete više ignorirati moć siromašnih i gladnih. Mislim da će oni u budućnosti pojačati borbu za svoje pravo da žive u dostojanstvu. Ishod te borbe je teško predvidjeti, ali je malo vjerojatno da će smanjenje jaza u bogatstvu biti bezbolno za vladajuću klasu.

Slobodni Tisak:  Može li se globalna borba za socijalnu pravdu voditi pod zastavom islama?

Said Gafurov: Islam je raznolik. On ima apsolutno monstruozne oblike koji  bi trebali biti tretirani kao fašizam. No, tu su sasvim prihvatljivi oblici političkog islama, poput, recimo, Irana. Tamo imate i lijevo krilo koje predstavlja, na primjer, Husein-Ali Montazeri. Općenito, u borbi za socijalnu pravdu pod vjerskim sloganima nisu nužne vjerske dogme. Vidimo katoličanstvo koje djeluje kao saveznik pokreta siromašnih u Meksiku i Boliviji. Socijalnu pravdu ne zahtijeva samo islam. U Grčkoj su za pravdu pravoslavci, a u Italiji i Španjolskoj katolici. U političkom islamu se također stvaraju krila. Ja sam kategorički protiv da se islamu da samo jedna boja.  Uzmite, recimo, Al-Qaedu koju su stvorili bogati.

Slobodni Tisak: Postoji li način da svijet u svom evolucijskom putu ka harmoniji prođe bez ratova i revolucija?

Said Gafurov: Sklon sam mišljenju da će budućnost biti alarmantna. Plaši me što se vladajuća klasa kao sredstvo rješavanja svog nepovoljnog položaja po pravilu koristi ratom. Oni vjeruju da je gladne mase potrebno poslati na front. Tako se već dogodilo tijekom dva svjetska rata. Ne isključujem da bi se veći iracionalni dio vladajuće klase usudio pokrenuti globalni rat u kojem će umrijeti milijuni ljudi. Ali postoji i vjerojatnost globalnog društvenog kompromisa. Postoje slučajevi kada su bogati bili spremni žrtvovati svoje bogatstvo. Tako je bilo u drugoj polovici XIX stoljeća u Engleskoj i tijekom ’60-ih u cijeloj Europi. Dakle, društveni kompromis je moguć. Slabljenje socijalnih država u Europi je sada samo dokaz slabosti sindikata. No u teškoj oskudici će se oni opet mogu početi boriti za svoja prava. 20 milijuna Europljana je bilo na skupu u Bruxellesu sa sloganom “Mi ne želimo plaćati vašu krizu”. Problem je u tome što EU postoji kao birokratska tvorevina. Međutim, ako se ne uspije ukrotiti volja mase, onda je moguće prisiliti bogate da podijele bogatstvo.

Doktor povijesnih znanosti, profesor Juozas Ermalavičjus, siguran je da se prevladavanje globalne nepravde može temeljiti samo na znanstvenom pristupu.

„Jačanje nejednakosti u svijetu je sasvim prirodno, ali u skladu sa zakonima Karla Marxa, vladajući krugovi u svijetu ne žele shvatiti posljedice svojih djela i dalje se zabavljaju s iluzijama. No, trenutni svjetski poredak ne može postojati još dugo vremena. On je jednostavno osuđen na propast“, kaže profesor Juozas Ermalavičjus.

Slobodni Tisak: Može li se početak borbe za socijalnu pravdu pokrenuti pod zastavom islama?

Juozas Ermalavičjus: Globalni moćnici su posezalo za raznim sredstvima protiv revolucionarnih metoda borbe čovjeka za vlastitu budućnost. Konkretno, dogodila se politizacija religije. Vidjeli smo kako je njemački nacizam pokušao staviti u službu katolicizam. Sada ćemo vidjeti kako politizacija islama ide ruku pod ruku s procvatom međunarodnog terorizma. Mnogi svjetski teroristi se povezuju s islamom, iako islam sam po sebi s tim nema nikakve veze. Tu se ne radi o religiji, nego o vjerskim ratovima koji koriste vladajućim krugovima. Teško je očekivati ​​da će pobijediti socijalna pravda i da će mnoge slabe zemlje poboljšati svoju sudbinu pod vjerskim sloganima. Izlaz iz planetarne krize, koja je pogodila cjelokupno čovječanstvo, može se temeljiti samo na znanstvenom pristupu, svjetskom znanstvenom i tehnološkom revolucijom i pojavom znanosti kao glavnom pokretačkom snagom u društvu. Samo znanstveni pristup razvoju zajednice može pomoći da se prevladava kriza. Nijedna vjerska ili filozofska doktrina nije za to sposobna. Od svih vjerskih, filozofskih, političkih i ekonomskih doktrina samo dijalektički materijalizam promiče razumijevanje uzroka krize i upućuje na način kako izaći iz nje. No, kao što povijest govori, iz krize nastaju revolucije i do sada je to bio jedini način. Sada se približavamo socijalističkim revolucijama u mnogim zemljama, ali oni koji imaju globalni odgovor također ne spavaju, tako da će izlazak iz krize bit će vrlo bolan i dug. Reakcija može izazvati rat na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Dakle, potreban je samo znanstveni pristup.

Slobodni Tisak: Iako svake godine socijalno raslojavanje raste, socijalističke revolucije ipak nema.

Juozas Ermalavičjus: Globalni financijski kapital, koji je fikcija, dovesti će do kolapsa čitave materijalne proizvodnje. Tu će biti kolaps života općenito. Situacija će prisiliti narode da se sami brinu o svojoj sudbini. Poanta nije u nečijim dobrim namjerama. Nikada se revolucije nisu dogodile po nekim teorijama, nego kao objektivna povijesna nužnost sila koje djeluju kada pod znak pitanja dođe sam opstanak.

Slobodni Tisak: Pod kojim idejom se mogu boriti stotine milijuna siromašnih, a često i neukih ljudi?

Juozas Ermalavičjus: Mislim pod idejama humanizma. San čovjeka je da bude čovjek, a ne atraktivna roba. Islamski fundamentalisti želi dovesti čovječanstvo u srednji vijek. No, pobjedničke su ideje napretka i kolektivizma. Epoha Oktobarske revolucije je u doba tranzicije iz kapitalizma u socijalizam otvorila put novoj eri – kolektivističkih načela organizacije čovječanstva. Naši praunuci će se čuditi što su njihovi bake i djedovi pristali na politizaciju islama ili bilo koje druge religije, jer se izlaz iz krize može temeljiti samo na znanstvenom pristupu.

Za kraj naglasimo da u ovom „politološkom kutku“ želimo skrenuti pozornost čitatelja da se po svijet važni procesi prilagođavanja, konvergencije i prilagodbe XXI stoljeću raznih ideologija i religija događaju i izvan granica kolektivnog Zapada, koji nema „ljevicu“ dostojnu tog imena, dok su europski muslimani žrtve radikalizacije koja je Stari kontinent kao plima preplavila počevši još od ’70-ih, sve do danas.

U tom kontekstu vrijedi reći da je zatrovan i nama blizak hanefijski islam u BiH, koji kao da sve više ovisi o novcu Turske i zaljevskih šeika izato postaje sve radikalniji. Iran je iz BiH praktički „protjeran“ i šiitska zajednica ne živi ništa bolje od drugih koji nisu „po volji“ vehabijskim i selafijskim propovjednicima „čistog islama“.

I ovdje se vraćamo na teoriju iz ’70-ih prema kojoj politički islam i istinski marksisti mogu stvoriti zajedničku frontu protiv neoliberalizma kao ideologije, svih ne samo ekonomske doktrine. Kao što smo rekli, ova ideja nije nova i ona se još sedamdesetih pojavila kod radikalnih lijevih militantnih skupina u Europi, kada su naglašavali važnost „crveno-zelene koalicije“. Međutim, tadašnja europska „ljevica“, koja je odavno odbacila bilo kakav oblik borbe izvan institucija, ovakvu ideju niti je prihvatila, niti je o njoj htjela razmišljati. Europski „socijalistički“ čelnici su se svrstali na stranu liberala u progonu svega što ima dodirnih točaka s religijom, te tako isključili iz svojih redova ogromne mase potlačenih i nezadovoljnih. Rezultat desetljeća suživota „ljevice“ i liberala u Europi je očigledan. Vidimo urušavanje socijalne države, opće osiromašenje, podržavanje ratova i prevrata u zemljama diljem svijeta, što je uzrokovalo patnje milijuna ljudi, a da se Europa sama pri tome nije uspjela spasiti.

SVP / American Thinker: Demokratski islamo-marksisti SAD vode u društvo „banana republika“