Izbori u Finskoj: Žele li Finci plaćati NATO i sukob s Rusijom?

U Finskoj će se 28. siječnja održati predsjednički izbori i rasprave među kandidatima su već počele. Trenutno ima sedam važnijih kandidata, koji predstavljaju širok spektar političkih stranaka i pokreta, od “Istinskih Finaca” do švedskih centrista. Na popisu je i jedan nezavisni euroskeptik. Ovi izbori su važni zato što Finska desetljećima ljubomorno čuva svoju neutralnost, još od vremena Hladnog rata, kada je svojom ulogom na sjeveru kontinenta imala koristi kako od zapadne Europe, tkao i od Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika.

Aktualna situacija na Baltiku, Poljskoj i sjeverozapadu Rusije izbore skandinavskoj “zemlju tisuća jezera” čini posebno važnim, jer je na kocki budućnost zemlje, posebno ako se birače uvjeri u opasnost od ruske agresije i zemlja konačno pristane ući u NATO pakt, što je uvijek odbijala.

Nije slučajno sredinom prosinca finski list Helsingin Sanomat objavio veliki članak pod naslovom “Tajno mjesto Finske” i podatke o obavještajnom institutu u gradu Tikkakoski u središnjem dijelu zemlje iz kojeg se nadziru ruske oružane snage na području bivše Lenjingradske vojne oblasti.

Sauli Niinistö, predsjednik Finske, izrazio je zabrinutost zbog curenja podataka i smatra da je “objavljivanje tajnih dokumenata kritično sa stajališta državne sigurnosti i uzrokuje veliku štetu”, Središnja kriminalistička policija u Finskoj je pokrenula istragu, a na objavljivanje tajnih podataka je reagirao i ministar obrane.

Uzevši u obzir nadolazeće izbore, tko je mogao biti naručitelj ili tko stoji iza dokumenata koje je objavio Helsingin Sanomat? I zašto je to uopće napravljeno?

Ruska strana to sigurno nije učinila,  jer u Moskvi savršeno znaju tko i iz kojeg ih mjesta prati. Ako bolje promislimo, naručitelj ove priče ne može biti ni Washington, jer je dobro poznato da su američke obavještajne službe u Finskoj, gdje su već dugo vremena i odvojeno provode svoje aktivnosti.

Vjerojatno je se cijela ova priča može objasniti tako da je napravljena s ciljem da se uzdrma položaj aktualnog predsjednika Saulia Niinistöa, koji, prema anketama, na predstojećim izborima ima uvjerljivu prednost.

Naime, ankete govore da će Sauli Niinistö dobiti izbore sa 70 posto glasova. Dakle, zbog skandala se nije dogodilo ništa senzacionalno. Jedna vojska prati drugu, pa što? Teško je tvrditi da će se ponoviti 1937. godina, kada se pucalo, ne samo na južnoj obali Baltičkog mora prema Litvi i Latviji, nego i na sjeveru. Ipak je finska demokracija 2018. stabilna, ali su trendovi ipak uznemirujući.

Odnos prema Rusiji također neće odrediti rezultate predstojećih izbora. Za razliku od mnogih drugih zemalja, glavna stvar za Fince su rasprave o novim ili usavršavanju aktualnog modela razvoja zemlje, koja je prošla vrlo teška vremena pod trenutnim predsjednikom. Iako Sauli Niinistö uživa popularnost, tijekom njegova predsjedanja je BDP pao, nezaposlenost raste i provode se promjene u socijalnoj politici zemlje, na što su Finci posebno osjetljivi.

Dakle, rezultati izbora u Finskoj ne bi trebali utjecati na kvalitetu odnosa s Rusijom. I ti iz nekoliko razloga. Prvi, Finska je parlamentarna republika, a predsjedništvo u toj zemlji nije isto što i predsjedništvo u Francuskoj, Sjedinjenim Državama ili Rusiji. Predsjednik u Finskoj otprilike nalikuje predsjedniku u Njemačkoj i nema veliku moć.  Zato Finci s posebnom pozornošću prate i izlaze na izbore za nacionalni parlament. Drugo, Finska je sjeverna zemlja, a većina tih zemalja vodi politiku koja se desetljećima ne odriče temeljnih odrednica.

Ipak, čak je i u Finskoj primjetna evolucija političkog kursa, kada za put iz jednog modela u drugi trebaju godine, pa čak i desetljeća. Bez sumnje, Finska se, kao i mnoge druge zemlje, trenutno priprema za neke promjene, ali te promjene nisu povezane s predsjedničkim izborima.

Nedavno je nekoliko finskih političara izašli pred javnost tražeći ulazak ove zemlje u NATO pakt. Primjerice, na predstojećim izborima ulazak u NATO aktivno zagovara kandidat Švedske narodne stranke u Finskoj Nils Torvalds.

Ovakvi osjećaji u Finskoj postoje i oni rastu duže vrijeme. “Švedske stranke” i društveni pokreti Finske u većini žele da zemlja uđe u NATO. No, ovdje imamo paradoks, jer takozvane “švedske stranke” u Finskoj žele da zemlja uđe u NATO, a sama Švedska nije članica Sjevernoatlantskog saveza i nema konsenzusa o ovom pitanju.

Sve ovo podsjeća na politiku bivšeg premijera Poljske, sada predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, koji došao u Vilnius kako bi Litvi čestitao uvođenje eura, dok se Poljska ne želi odreći nacionalne valute, poljske zlote.

Stoga, želja Šveđana koji žive u Finskoj da uguraju svoju zemlju u NATO podsjeća na priču kad netko drugu osobu želi gurnuti iz vlaka i vidjeti što će se dogoditi.

Neki strani mediji ukazuju na to da i sami Finci od svojih predsjedničkih kandidata traže jasan odgovor na pitanje hoće li se Finska u budućnosti pridružiti NATO paktu.

Ipak se čini da je ovo važna tema, ali isključivo zbog činjenice što svaki građanin Finske smatra da u finskoj demokraciji o ovom pitanju birači trebaju čuti mišljenje političara i obrnuto.

Finski narod ne podržava ulazak u NATO

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da sami Finci sami ne podržavaju ideju ulaska u NATO, jer su svjesni da to može dovesti do nestabilnosti, rasta vojnih troškova i da će obični ljudi platiti sva suvremena naoružanja i tehniku, a ne Donald Trump i Sjedinjene Američke Države.

Ipak, sociolozi tvrde kako svaki peti Finac, njih samo oko 22%, želi da njihova zemlja postane članica NATO pakta.

Ali ovdje nije sve tako jednostavno. Na primjer, ako pitate Finca: “Želite li ući u NATO?” i on, recimo, odgovori: “Da, naravno!”, što dalje? Ako ga odmah pitate je li se spreman zbog toga odreći trećine plaće, čak i manje, vrlo teško bi itko dao pozitivan odgovor.

Stoga, ali ne samo u ovom slučaju, jedna su stvar podaci iz anketa, a sasvim druga tvarni život. Upravo zbog toga se u zemljama i ne provode javne rasprave i referendumi o ulasku u NATO, osim ako ne govorimo o Ukrajini, koja priprema referendum o ulasku u Sjevernoatlantski savez, iako postoje minimalne ili nikakve šanse da bude primljena. Prije svega zbog neriješenih granica, da ne govorimo o ostalom.

U stvarnom životu Finci najvjerojatnije nisu spremni za takve velike žrtve kakve su dale Litve, Latvije i Estonija. Stoga, ako Finska jednom i postane članica NATO pakta, treba govoriti o jako dugom roku.

Ipak je većina Finaca još uvijek sklona ekonomskom pragmatizmu i “prijateljstvu” s Rusijom. Možda je riječ “prijateljstvo” pretjerana i mogla se koristiti kasnih ’70-ih i ranih ’80-ih godina. Sada dvije zemlje više pažnje pridaju poštivanju interesa i prioritet Finske u bilateralnim odnosima s Rusijom je ekonomija.

Na primjer, Finci će teško reći da je istočno tržište vrlo rizično i da nije lako raditi s Rusima, jer su se proteklih desetljeća naučili prilagoditi ruskom tržištu i Rusiji i uvijek ostvarivali veću dobit nego u poslovanju sa Švedskom, Njemačkom, Francuskom i drugim zemljama. Osim toga, zar bi na stotu obljetnicu stjecanja neovisnosti za Fince bilo pametno organizirati sukob s Moskvom?

Sada je jedino pitanje može li se na predstojećim predsjedničkim izborima dogoditi da se ide u drugi krug i da se , uz aktualnog predsjednika Saulia Niinistöa drugo kruga dokopa, na primjer, Laura Huhtasaari, koja vodi stranku “Istinski Finci” ili netko drugi? Nijedan od finskih analitičara ne vidi mogućnost razvoja ovakvog scenarija.

Po stabilnosti, neki poziciju aktualnog predsjednika Finske uspoređuju s onom kakvu ima Putin u Rusiji. Osim toga, Finskom vladaju tradicionalne stranke. Klasični socijaldemokrati, koji nemaju puno veze s kolegama iz ostataka Europe, dominiraju oko sto godina, a kao sjenke ih prate nejasne frakcije.

Nacionalisti Laura Huhtasaari će prema prognozama dobiti najviše 5% glasova. Što se tiče novih stranaka, “Zelena liga” bi mogla biti druga i njezin kandidat  Pekka Haavisto, opet prema anketama, dobiva oko 11 posto. U Finskoj je praksa da stranke uđu u parlament, prežive jedan ili dva izborna ciklusa, a zatim odlaze u povijest. No, kada govorimo u Finskoj, sa “Zelenom ligom” bi se mogao dogoditi presedan i da postane etablirana stranka, jer su problemi zaštite okoliša u Finskoj vrlo popularni.

Dakle, tijekom novog šestogodišnjeg mandata vladavine Saulia Niinistöa u Finskoj će teško biti ozbiljnih promjena. Međutim, nakon odlaska ovog autoritativnog političara se nešto može promijeniti, uključujući i stav finskog društva o ulasku zemlje u NATO.

To bi bilo loše za Europu, posebno za Finsku i Rusiju, koji su od završetka Drugog svjetskog rata živjeli u savršenom miru. Nakon što ode Sauli Niinistö, ako se pojave novi političari iz NATO inkubatora, uz medijsku kampanju i antirusku histeriju, Finci bi zbog straha mogli reagirati iracionalno i postupiti baš kao Litva, Latvija i Estonija, bez obzira na to što bi time ugrozili sigurnost zemlje i imali velike financijske troškove za održavanje nepotrebne vojne sile. No, Rusija također ima šest godina vremena da se pripremi i da smiri napetosti u tom dijelu Europe, uvijek ako NATO pakt to dozvoli.

Antiruska histerija – Psihopatologija ili pitanje inteligencije

Finska neće dopustiti da NATO trupe u Estoniju idu preko njenog teritorija

Finska: Objavljeni tajni podaci o radu vojno-obavještajne službe protiv Rusije