Izbori u Francuskoj su dokazali da ništa nije nepovratno, pa ni globalizacija

Bez obzira na pobjedu sintetičkog proizvoda Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj, njihova ostavština pokazuje promjenu u društvu Starog kontinenta, gdje se “moderni proces” globalizacije više ne može percipirati kao nepovratna povijesna činjenica.

Zbog francuskih izbora, više nego bilo kojeg drugog procesa, politička i društvena rasprava o globalizaciji i njezinim učincima nije više tako samouvjerena. Sve do nedavno su pobornici ovog uvjerenja, vodeći eksponenti u korist tog procesa i najpoznatijih ugledni analitičari tradicionalnih medija, smatrali da globalizacija nije samo pozitivna pojava, nego “neizbježan automatizam povijesti”, a svi koji su se tom procesu protivili su se označavali kao “apsolutno zlo” i neizlječivi “nostalgični” protivnici navodnog “progresa” i “modernosti”.

S ove točke gledišta su francuski izbori vrlo simbolični. Na njima se predstavio kandidat, kasnije pobjednik, Emanuel Macron, dečko sjajnog lica, dinamičan, pozitivan, čovjek koji zna kako pobijediti i nikada se ne umara od borbe za viziju “novog”  i “otvorenog” svijeta, onog “modernog”.

Nasuprot njega je stajala Marine Le Pen, proglašena za kandidatkinju “zatvorene” i “zastarjele” Francuske, koja ne zna i ne želi gledati naprijed. Moglo bi se unedogled raspravljati o značenju pojmova “modernog” i “otvorenog”, iako se njima prikriva činjenica da iza običnih riječi na kraju nema nikakvog političkog sadržaja.

Francuski izbori su otkrili da pozivanje na “otvorenost” i “progres” u političkom  programu služe kako bi se jednoj opciji pripisale sve pozitivne osobine, a drugu stranu u predstavilo pojmovima i terminima s jasnim negativnih konotacijama.

Drugim riječima, tradicionalni mediji, ne samo u javnost, koja osobito u provinciji živi samostalan intelektualni život, odvojen od televizije i novina, sve su sveli na usporedba između anđela i vraga, između dobra i zla. Aktualna terminologija je postala konfrontacija između “otvorenog” i “zatvorenog”, “modernog” i “zastarjelog”, “povijesti koja se kreće prema naprijed” i “opasne reakcije u vrijeme krize”.

Nakon svega, ako je globalizacija činjenica, automatski proces koji se ne može i ne bi se trebao zaustaviti, jer bi to značilo “nazadovanje” i pobjeda onih koji u sebi imaju malo ili ništa modernog i apsolutna su opasnost, zašto se javnom mnijenju svim silama htjelo dokazati da je to tako?

Upravo ovdje se otkriva veliko i važno proturječje onih koji podržavaju globalizaciju. Ako su svi novinari, kolumnisti i komentatori s velikim trudom i mukom morali naći opravdanje da podrže kandidaturu Macrona i ideje koje on predstavlja, onda možda ovaj proces globalizacije i nije baš “automatski”, kako ga se želi prikazati. Da je tako, onda bi između prvog i dugog kruga izbora svi oni koji su podržavali Macrona mogli uživati u prvom proljetnom suncu, ostati kod kuće s obiteljima ili gledati nogometne utakmice.

Naime, ako je proces “moderni proces” globalizacije nepovratna povijesna činjenica, zašto je između dva kruga izbora u Francuskoj nastala prava uzbuna? Mediji i njihovi urednici su vrućim telefonskim linijama sa stratezima ovog projekta 24 sata dnevno koordinirali proizvodnju vijesti kojima se na vlast pod svaku cijenu na vlast morao dovesti kandidat koji je po prirodi stvari trebao biti izabran i bez njihove podrške.

Nešto slično se događalo tijekom 2015. i referenduma u Grčkoj, tijekom kampanje za Brexit i predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama, a u nešto blažem obliku i tijekom nedavnih izbora u Nizozemskoj. Sve to otkriva da globalizacija i nije prirodan i nepovratan povijesni proces i da za pobjedu na izborima ili referendumima treba upregnuti sve snage u demoniziranju onih koji su protiv globalizacije i koji tvrde da se ne radi o nezaustavljivom povijesnom procesu, nego o banalnoj ideologiji, čega je svjesna većina Europljana.

Francuski izbori su nam to ostavili kao ostavštinu i sada je, više nego ikada prije, jasno da globalizacija nisu nikakve navodne “moderne” vrijednosti Europske unije i tržišna ekonomija, te da uopće nismo došli na “točku bez povratka” ili da svjedočimo “nepovratnom procesu”, nego je ona produkt ideologije koja, kao takva, nikad neće biti “povijesni automatizam”, nego će se, prije ili kasnije, naći pred sudom iste te povijesti za koju tvrdi da se kreće u samo jednom smjeru.

Tvrditi drugačije je, najblaže rečeno, čin intelektualnog nepoštenja i odlika onih  koji su sve vrijeme do drugog kruga izbora u Francuskoj proveli agitirajući u korist jadnog Macrona, običnu marionetu, izabranu u posljednji trenutak da se još jednom odgodi neodgodivo.

Istina, oni su učinili sve što je bilo moguće kako bi podržali ideje koje propagira novi stanar Elizejske palače ili, bolje rečeno, oni koji su ga izabrali da ga predstave kao kandidata koji stoji iza tih ideja.

Osim toga, danas živimo u svijetu u kojem je u Europi legitimno braniti ovu ili onu ideologiju, ovaj ili onaj svjetonazor, ali je pravo svetogrđe izaći izvan dopuštenih granica, a to se dogodilo tijekom francuske izborne kampanje. Na kraju se otkrilo da su progres i modernost proeuropske i liberalne “Erasmus generacije” ništa drugo nego izdaja pozitivne konotacije koja zagovara jednostavnu ideologiju.

Danas “moderan” nije onaj koji je drugačije prošlosti, nego onaj koji se prilagođava i prihvaća ideologiju određenu za većinu i prema tome se nužno mora protiviti svemu “zatvorenom” i “zastarjelom”.

No, imamo Francusku koja je, među radnicima i među mladim ljudima u predgrađima i provincijama, rekla “ne” globaliziranom svijetu. Ovi ljudi nisu zaustavili  povijest, jer je to nemoguće. Samo su potvrdili svoju neovisnost u razmišljanju i izrazili negativan stav prema dominantnoj ideologiji.

Liberalizam je ideologija, kao što je to komunizam, ali i mnogi drugi različiti oblici vizija koje su se u svijetu razvile tijekom posljednja dva stoljeća povijesti u kojima je bilo različitih razdoblja.

Možda je posebno važan bio onaj krajem XX stoljeća i na prijelazu u novi milenij, kada se krivo tvrdilo da ulazimo u svijet bez ideologija i da postoje “univerzalne vrijednosti”, a to su bile one koje su nametnuli pobjednici nakon pada Berlinskog zida.

To je bila najveća laž. Nema univerzalnih vrijednosti i one ne mogu biti predstavljene jednom linijom razmišljanja. Ideologije još uvijek postoje, a ona koju zagovaraju lideri Starog kontinenta je još uvijek dominantna, barem u Europskoj uniji, ali ne i jedina. Skoro 35% glasova nije dovoljno da bi netko pobijedio na predsjedničkim izborima u Francuskoj, ali je više nego dovoljno da se konačno prizna da postoji znatan dio “mase” koja ima drugačiju viziju svijeta, koja nije nužno “retrogradna” ili “zatvorena”.

Preko 10 milijuna Francuza su dokaz da postoje novi argumenti i nove teme koje su u suprotnosti s vizijom svijeta koja se silom htjela nametnuti nakon 1989. i pada Berlinskog zida, a još veći su dokaz da ono što se danas smatra “modernim” nije vječno i nepovratno.

Čak i liberalizam, pa i sama Europska unija, bit će dovedeni u pitanje i možda nije teško predvidjeti kako će proći na sudu posvijesti, jednom kada se suoče s njim, posebice ako uzmemo u obzir trenutne društvene i ekonomske katastrofe u Europi.

Rasprava o kraju globalizacije traje već neko vrijeme, ali se sustavno prešućuje. Posebno se rasplamsala u zadnje vrijeme, nakon Brexita i  pobjede Trumpa, koji je osudio globalizaciju i trijumfirao zahvaljujući glasovima područja opustošenih deindustrijalizacijom.

Da bi do kraja raskrinkali duboko ukorijenjenu ideju da se globalizaciji ne može stati na put i da joj se ne može dati drugačiji sadržaj govore ne samo glasovi preko 10 milijuna francuskih birača, nego istraživanja koja potvrđuju da se 65% Francuza protivi globalizaciji, unatoč prividnoj pobjedi Emmanuela Macrona.

Globalizacija je, kao što znamo, bila moguće krajem prošlog stoljeća i zbog raspada Sovjetskog Saveza. Nakon toga je uslijedilo veliko preseljenje i deindustrijalizacija, što je dovelo do nesigurnosti i nezaposlenosti. Nakon toga je došlo do eksplozije duga, a Sjedinjene Države su, da spriječe katastrofu, izazvale globalnu financijsku krizu od koje se još nismo oporavili.

Zašto globalizacija ne može biti nepovratna povijesna činjenica? Prije svega jer je riječ o globalnoj transformaciji planete u jedno veliko tržište i sve više ljudi je toga svjesno.

Motor ovog procesa leži u ideologiji slobodne trgovine na temelju mita o “samodostatnosti i učinkovitosti tržišta koje regulira samo sebe”. Za implementaciju ovog projekta trebaju nestati granice, koje sprečavaju slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala, što su lažni ljevičari poistovjetili s napretkom i internacionalizmom.

Danas sve više ljudi zagovara financijsku deglobalizaciju, a na gospodarskom planu predlažu preusmjeravanje proizvodnje za izvoz na proizvodnju za lokalna tržišta i traže zabranu preseljenja radnih mjesta, jer se ne žele natjecati s radnicima u zemljama u kojima je rad jeftiniji i ima manje restriktivnih pravila. Traži se približavanje proizvodnje mjestu potrošnje, protekcionizam i jasni propisi u trgovini, vraćanje carina u zemljama s niskim plaćama, nadzor nad financijskim transakcijama zbog prednosti koje imaju multinacionalne korporacije, kapitalne kontrole i postupno ukidanje špekulativnih sektora u financijama. Među zahtjevima je i povratak tradicionalne podjele na investicijske banke i one za štednju, borba protiv prijevara na cijenama transfera i odustajanje od dolara kao svjetske rezervne valute.

Drugim riječima, čak i s pobjedom Emmanuela Macrona je zaustavljen trend uklanjanja svih prepreka, političkih, kulturnih i društvenih, koje samo otežavaju reprodukciju kapitala.

Nakon bipolarnog i unipolarnog svijeta, očito ulazimo u multipolarni svijet. On već postoji, barem geopolitički, još je samo potrebno pričekati da povijest da svoj konačni sud o globalizaciji. Realizam nas obvezuje da kažemo kako smo još uvijek udaljeni od tog trenutka, ali će, bez obzira na potrebno vrijeme, to bez sumnje biti put kojim će se ići, lažnom “modernizmu” i “progresu” usprkos.