Izrael napadima provocira Siriju jer mu treba čvrst odgovor za rat širih razmjera

“Izrael je jedna od ključnih zemalja u sirijskom sukobu i vjerojatno da će pokušati učiniti sve da bar zadrži trenutni status quo u zemlji, jer židovska država ima najviše koristi od stalnog rata u susjednoj zemlji”, tvrdi politički analitičar Sergej Balmasov, rekavši “kako izraelske borbene misije nisu toliko usmjerene protiv predsjednika Bashar Al-Assada, nego im je cilj spriječiti da kriza bude riješena”.

“Izrael je duboko zainteresiran da traje obračun između sunita i šiita. Tel Aviv želi da oni i dalje ubijaju jedni druge. Izraelu ništa ne predstavlja prijetnju, sve dok je rat u tijeku. Izraelsko ratno zrakoplovstvo pokreće zračne napade protiv šiitskih milicija u Siriji kako bi održalo ravnotežu snaga, čime uvećava šanse da rat ne završi”, rekao je za RT.

Sergej Balmasov, stručnjak za Bliski istok Instituta za međunarodne poslove Vijeća Ruske Federacije, također vjeruje da bi Izrael granične incidente mogao iskoristiti kao izgovor da prebaci svoje snage na teritorij južne Sirije.

“Ne može se isključiti da Izrael neće rasporediti svoje vojnike u južnoj tampon zoni koja graniči s Golanskom visoravni i stvoriti teritorijalni entitet od naselja lokalnih Druza, a kao izgovor će iskoristiti nekakav incident”, rekao je Balmasov.

Izrael se proteklih godina u velikoj mjeri suzdržao od aktivnog sudjelovanja u sirijskom sukobu, ali je povremeno slao svoje borbene zrakoplove za pokretanje zračnih udara na Hezbollah, pokušavajući eliminirati njegove vođe i uništiti mu oružje. Nekoliko takvih misija je provedeno posljednjih dana, što je bio najozbiljniji incident između Tel Aviva i Damaska od 2011. godine, kada je pod inozemnim pokroviteljstvom pobuna u Siriji prerasla u rat velikih razmjera.

Ovaj se incident dogodio u petak, kada je izraelsko ratno zrakoplovstvo provelo zračne napade na nekoliko ciljeva Hezbollaha u blizini sirijskog grada Palmire, neposredno u blizini područja gdje ruski stručnjaci rade na razminiranju grada iz kojeg je nedavno, po drugi put, protjeran ISIL.

Operacija je potaknula izraelsku vojsku da aktivira raketne sustave protuzračne obrane Arrow, koji su presreli i oborili jedan od sirijskih projektila.

Incident je izazvao verbalni rat između visokih dužnosnika obje strane. U nedjelju je izraelski ministar obrane Avigdor Liberman obećao kako će Tel Aviv bez dvoumljenja uništiti sve sirijske sustave protuzračne obrane, samo ako se incident ponovi. Zaprijetio je i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je obećao da će i dalje provoditi zračne napade na konvoje za koje se sumnja da prevoze napredna oružja Hezbollahu.

Predsjednik Bashar Al-Assad je ponovio da Damask ima pravo i dužnost braniti sirijske granice.

“Zašto je Izrael reagirao protiv sirijske arapskog vojske? Izrael smatra da je veza sirijske vojske s Hezbollahom neprihvatljiva. Tel Aviv je zabrinut da ta skupina može ojačati”, rekla je Irina Zvijagelskaja, viša znanstvena suradnica na Instituta za orijentalne studije Ruske akademije znanosti.

Izraelski napad potvrđuje ogroman utjecaj neokonzervativaca u Washingtonu

Gore navedene tvrdnje bi bile pojednostavljena verzija događaja u noći kada su izraelski zrakoplovi napali nekoliko ciljeva u Siriji. Misija je ostvarena, ali su se našli pod vatrom sirijskih sustava S-200. Izraelski sustavi Arrow su presreli jedan projektil i oborili ga, a ostaci su pali na jordanski teritorij.

No, ovo je prvi put da su izraelske snaga potvrdile napade i da su Sirijci odgovorili na njihove kontinuirane upade. Možda su to učinili i da bi stvorili “casus belli” i poslali tisuće vojnika s topništvo na sirijski teritoriji, baš kao što je učinio Erdogan.

Znamo da je turska vojska u Siriju ušla nepozvana, pod izgovorom da želi osvojiti Raqqu i sigurnosnu tampon zonu od Azaza do Jarabulusa i Eufrata, gdje će stalno ostati prisutna.

Izraelci bi slično moglo planirati s Golana, te upasti u područje koje drže njihovi prijatelji iz takozvane “Slobodne sirijske vojske”, što ukazuje da se još nije odustalo od starog plana američkih neokonzervativaca o podijeli Sirije.

Njega je još 1983. najavio Oded Yinon, a definitivno ga potvrdila 2007. tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice. S Trumpom ili bez njega, čini se da je subverzivni kapacitet neokonzervativaca ostao netaknut.

“Naoružavanje ostatka sunitskih pobunjenika” – treći put

Možda bi se kada se spominju neokonzervativci trebalo pisati “obitelj Kagan”, dinastija koja predvodi ovu zločinačku skupinu i koja se može pohvaliti da je pomela ideje utemeljitelja Sjedinjenih Država, kao što su u Moskvi kao trockisti porazili istinske revolucionare.

Među najutjecajnijim neokonzervativcima je Robert Kagan, koautor “Projekta za novo američko stoljeće” (PNAC), koji je još 2000. godine zagovarao “novi Pearl Harbor”. Tu je i njegova supruga Victoria Nuland, koja je skoro do kraja odradila “posao” u Ukrajini, ali se u SAD vratila s niti napola obavljenim poslom.

Deset dana prije napada izraelske vojske u Siriji, 7. ožujka, Robert Kagan je napisao uvodnik u Washington Postu u kojem je kritizirao republikance jer ne mrze dovoljno Rusiju, koja je slavodobitno manipulirala američkim izborima.

Dana 15. ožujka The Wall Street Journal citira dva člana dinastije, Fredericka i Kimberley Kagan, koji su otvoreno naglasili potrebu za novom invazijom ili subverzijom na Siriju.

Frederick Kagan je trenutno poznat u think-tanku “American Enterprise Institute”, gdje Ledeen, Wolfowitz i kompanija vode program pod nazivom “Projekt kritičnih prijetnji” ili, bolje rečeno, kako ih stvoriti. Kimberley Kagan, njegova supruga, osnovala je svoj think-tank, Institut za proučavanje rata, koji ima istu svrhu kao PNAC i “American Enterprise Institute”, planirati i proizvoditi ratove u korist Izraela.

U članku dva nova člana dinastije, Frederick i Kimberley Kagan, tvrde “kako se SAD u novoj strategiji protiv ISIL-a i Al-Qaide previše oslanjaju na šiite i Kurde, a treba njegovati veze sa sunitskim partnerima”.

U praksi, to bi bila naredba klana Kagan Bijeloj kući da napusti Kurde i da ne surađuje s Rusima i Irancima. Po njihovom mišljenju, treba se osloniti na nove sunitske milicije koje će se boriti proti ISIL-a i Al-Qaide, ali, naravno, također i protiv sirijske vladine vojske.

“Američki vojnici koji se bore uz ove partnere trenutno gube povjerenje sunita, saveznika Sjedinjenih Američkih Država”, tvrdi klan Kagan.

Koliko često Kaganovi predlažu, a Washington provodi isti recept? Naoružati sunitske ekstremiste protiv Assada znači pomagati entitetima kao što su Al-Qaida, koja je kasnije preimenovana u Al-Nusra Front i ISIL.

Dakle, Kaganovi predlažu da se radi isto što se radilo i dosad. Posljednji ili predzadnji put, Pentagon je potrošio desetke milijuna dolara da obuči islamističke militante, a sada se oni bore protiv Assadove vojske. Jednostavno napuste teren i pridruže se Al-Nusra Frontu, kojem usput predaju potpuno novo američko oružje.

Ali koga briga? Dinastija Kagan će pokušati još jednom, pa još jednom i tko zna koliko puta, ako bude trebalo. Ako i postoje sunitski militanti koji nisu u stanju obaviti ovu zadaću, lako je stvoriti nove. Saudijska Arabija, najveći iskreni saveznik Izraela, spremna im je dati plaće, oružje i lijekove i počinje novi val rata za sirijski narod. Zašto ne?

“Konstantno ratovanje je obiteljski posao Kaganovih”, napisao je profesor Robert Parry, ugledni arabist, koji govori o snazi ove obitelji, koja, bez obzira na Trumpa u Washingtonu, usko surađuje s demokratima, republikancima, medijima i Pentagonom.

To se posebno vidjelo u Ukrajini, kada su neokonzervativci tražili izgovor za rat s Rusijom, kojeg su djelomično izgubili, ali i dalje nastavljaju sa subverzijama u području u kojem je djelovala Victoria Nuland, supruga Roberta Kagana, kada je bila u State Departmentu s Hillary i Obamom.

Za Kagane je veliki udarac bio Sporazum iz Minska, koji je zamrznuo pravi rat i koji je trebao dovesti do uređenja federalne Ukrajine. Dvije ruske govorne republike, Donjeck i Lugansk, ostat će u Ukrajini kao dio federalne cjeline, ali sa širokom autonomijom.

To je projekt kojeg su Putin i Lavrov strpljivo gradili, unatoč svim oružanim provokacijama Kijeva, iznenadnim napadima, ciljanim likvidacijama lidera Donbasa i unatoč idiotskim optužbama “da je Putin je poslao vojnike u Donbas”, jer da ih je poslao, onda bi istina bila suprotno i Donbas ne bi ostao i savezu s Ukrajinom, ma kako on labav bio.

Iako Kijev nikada nije prekinuo gospodarske veze s Donbasom, gotovo istovremeno s izraelskim napadom na Siriju vlati u Kijevu donose odluku o službenom uvođenju blokade Narodnih Republika i najavljuje zatvaranje svih cesta i željeznica koji ostatak zemlje povezuju s Donbasom. Ukrajinske filijale Sberbanke su napadnute od strane ekstremista, a Putin je ovlastio Sberbank da usluge pruža samo klijentima koji imaju samo osobnu iskaznicu izdanu od dvije odcjepljenje republike Donbasa, koje nisu međunarodno priznate. Mjera je uvedena “iz humanitarnih razloga”.

Ali, dvije regije, Donjeck i Lugansk, ne mogu opstati samostalno, uskoro će Putin morati donijeti odluku koju želi izbjeći pod svaku cijenu i ekonomski i politički priznati nezavisnost dvije pokrajine. Nema sumnje da će, ako ovo napravi, cijeli “slobodni svijet” i njegovi “slobodni” mediji vrištati kako je “Putin prekršio Sporazum iz Minska i oduzeo još jedan komad svetog ukrajinskoj teritorija”.

Projekt Victorije Nuland je ometen prekidom primirja, koje je dogovoreno tijekom pregovora u Minsku u veljači 2015. godine, jer su Merkel i Hollande shvatili da će State Department otvoriti pravu frontu protiv Rusije gotovo na njemačkoj granici.

Sjetimo se samo nastojanja generala Philipa Breedlovea i senatora McCaina i Lindseya Grahama da pod svaku cijenu pokrenu rat protiv Rusije. Međutim, tada na izborima pobjeđuje Trump, koji McCainu poručuje da prestane izazivati Treći svjetski rat.

U ovim okolnostima se dinastija Kagan okreće Izraelu i Siriji, drugom dijelu jednog te istog fronta protiv Rusije.

“Izrael je američki bijesni pas na Bliskom istoku”

Kako za New Eastern Outlook piše Tony Cartalucci, “Izrael je američki bijesni pas na Bliskom istoku”. Čak i ako izraelski zračni udari 17. ožujka i nisu uzrokovali veću štetu sirijskoj vojsci i Hezbollahu, mogu biti početak provedbe puno većeg plana o kojem Trump možda nema pojma.

I dok se Putin i Lavrov sasvim dobro nose s krizom u Ukrajini, koja je u eksploziji skladišta u Harkovu upravo ostala bez više od 138 000 tona granata i streljiva, na sirijskom frontu će situacija s Izraelom također tražiti konkretniji odgovor, ali ne vojni.

Izrael je u dogovoru s partnerima u Americi odigrao provokativnu ulogu u ratu unutar i duž granica Sirije još od 2011. Za mnoge promatrače se čini da izraelska politika balansira između oportunizma i unilateralne agresije. U stvari, uloga Izraela u sirijskom sukobu se uklapa u mnogo veći i dugoročni plan o kojem smo govorili na početku, ne samo za Siriju, već za cijelu regiju.

Najnoviji incident je napad Izraela na Siriju u blizini Palmire, gdje su u tijeku borbe između sirijskih snaga i terorista “Islamske države” i zrakoplovstvo židovske države je praktično dalo zračnu potporu borcima “kalifata”.

Izrael je država koja je ključna u provedbi planova američkih neokonzervativaca u regiji.

Naravno, sukobima između Izraela i Palestine se potiče orkestrirana strategija napetosti između manipuliranog izraelskog stanovništva i kontroliranog otpora kojeg pruža Hamas, kojeg financiraju izraelski regionalni saveznici, uključujući Saudijsku Arabiju i Katar.

Izrael je od prvih dana takozvanog Arapskog proljeća, koje je pokrenuto 2011. u organizaciji Sjedinjenih Država, , uz Jordana i Tursku igrao izravnu ulogu u pomaganju militanata i potkopavanju Damaska.

Dok je Jordan igrao pasivniju ulogu, Turska je otvoreno podržavala sve islamističke snage, a Izrael je igrao ulogu “jednostranog provokatora”. Kako Turska, SAD i druge “koalicijske” snage nisu mogle izravno napasti sirijske snage, Izrael se predstavio kao jednostrani regionalni akter i redovito je provodio udare u Siriji još od 2012.

U studenom 2012. godine je Izrael ispalio projektil upozorenja prema Siriji, nakon što je jedna manja granata pogodila izraelski vojni položaj, što je bilo prvi put da je Izrael pucao na Siriju preko Golanske visoravni od 1973. godine.

Nakon toga su se zaredali upadi izraelskog zrakoplovstva u sirijski zračni prostor, gdje su se, uz vječni izgovor, provodili udari protiv ciljeva Hezbollaha.

I dok izraelski političari i vojni dužnosnici tvrde da napadima nastoje zaustaviti transfer oružja za terorističke organizacije, jedine prave terorističke organizacije u Siriji su ISIL i Al-Qaida, te njihove razne podružnice.

Paradoksalno je da te terorističke organizacije postoje duž granice Izraela i uživaju zaštitu izraelskih snaga, koje ih brane od sirijskih vojnih operacija.

Izraelska geopolitička uloga kao “jednostranog bijesnog psa” je dio američke politike još od ’80-ih, koju je jasno potvrdila bivša državna tajnica Rice, a osmislili su je obitelj Kagan i američki neokonzervativci. Poseban osvrt se daje na američke pokušaje da se potkopa i svrgne sirijska vlast, naravno, zbog mnogo većih ciljeva kao što su Iran i cijela regija.

To stoji i u spomenutom dokumentu iz 1983. godine, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti, a potpisao ga je bivši dužnosnik CIA-e Graham Fuller.

“Sirija je trenutno u središtu američkih interesa, kao Libanon i Perzijski zaljev, jer zatvaranjem iračkog naftovoda prijete internacionalizaciji iračko-iranskog rata. SAD treba uzeti u obzir da oštro ojača pritisak protiv Hafeza Al-Assada, kroz prikriveno orkestrirane i istovremeno vojne prijetnje Siriji iz tri granične države neprijateljske prema Damasku – Iraka, Izraela i Turske”, stoji u dokumentu.

U izvješću se također navodi: “Ako Izrael bude povećao napetosti protiv Sirije istovremeno s iračkom inicijativom, pritisci na Assada će brzo eskalirati. Turski potez će ga psihički dodatno pritisnuti.”

U 2009. američki Institut Brookings objavljuje dugački rad pod naslovom “Koji je put do Perzije – Mogućnosti za novu američku strategiju prema Iranu“, gdje se još jednom korištenje Izraela kao navodno “jednostranog agresora” pojašnjava u detalje.

Naravno, američki stratezi opisuju planiranu izraelsku agresiju kao dio većeg plana za napad, potkopavanje i na kraju svrgavanje vlasti u Teheranu, tako da se otkriva da ne postoji ništa “jednostrano” u regionalnoj politici Izraela, kao što ni zračni napadi nisu izolirani slučajevi s ciljem da se Hezbollahu uskrati isporuka naprednih oružja.

U 2012. godini Institut Brookings objavljuje još jedan članak pod naslovom “Spašavanje Sirije – Procjena opcije za smjenu režima“.

“Neki glasovi u Washingtonu i Jeruzalemu istražuju bi li Izrael mogao doprinijeti prisiljavanju sirijske elite da ukloniti Assada. (…) Izrael bi mogao rasporediti snage na ili u blizini Golanske visoravni i tako odvratiti režimske snage od suzbijanja oporbe. Ovaj stav može izazvati strahove kod Assada od rata na više frontova, osobito ako Turska bude spremna učiniti isto na svojoj granici i ako sirijska oporba bude stalno dobivala oružje i obuku. Takva mobilizacija bi možda mogla uvjeriti sirijski vojni vrh da svrgne Assada, samo kako bi se spasila”, stoji u izvješću Instituta Brookings iz 2012. godine.

Još jednom se otvoreno raspravlja o korištenju Izraela kao jednom od nekoliko regionalnih provokatora koji će provoditi širi američki plan, savršeno usklađen s ciljevima židovske države.

Dakle, svaki izraelski upad u Siriju treba analizirati u kontekstu ovih interesa. I bez obzira na detalje svakog upada, krajnji cilj je eskalirati sukob do te mjere da traje kontinuirano, a ako reagiraju sirijski saveznici, onda treba reagirati i izazvati mnogo veći, izravni vojni napad Sjedinjenih Država i saveznika zato što su se uopće usudili odgovoriti na agresiju.

Treba napomenuti da u dokumentu Instituta Brookings iz 2009. stoji da pomoću izraelskih napada treba izazvati iranski odgovor i tako opravdati američku vojnu intervenciju koja će uključivati sve, od zračne kampanje protiv Teherana do invazije širokih razmjera.

Jasno je da se identična politika danas vodi protiv Sirije i navedeno otkriva pravu prirodu izraelskih upada u Siriju, za New Eastern Outlook zaključuje Tony Cartalucci.

U svakom slučaju, ključno je oduprijeti se ovim provokacijama i odoljeti iskušenju u pružanju simetričnog odgovora, iako neki vjeruju da bi tako trebalo biti i pitaju se zašto Rusi sustavima S-300 ne obore izraelske zrakoplove u sirijskom zračnom prostoru? Upasti u takvu klopku znači eskalirati sukob i prihvatiti provedbu američkog plana, koji kroz provokacije svojih opunomoćenika, uključujući Izrael, Tursku i nešto manje Ukrajinu, još uvijek traži opravdanje da bude realiziran. U tom slučaju ni Bijela kuća, ni State Department, bez obzira na to što izgleda da su pročišćeni od opskurnih likova poput obitelji Kagan, ne bi mogli postupiti drugačije i morali bi dati zeleno svjetlo za otvoreni sukob sa Sirijom i njezinim saveznicima Rusijom i Iranom.