Izraelsko ubijanje civila konačno je u središtu pozornosti

The New York Times nedavno je objavio članak u kojem priznaje da je izraelska vojska dopustila neviđenu količinu “kolateralne štete”. Međutim, kako bi očistila otkrića za koja tvrdi da ih razotkriva, izostavlja ključne statistike koje su prethodno bile otkrivene.

Predstavljen kao bombaški članak, tekst od 26. prosinca otkriva da je Izrael poslao naredbu koja je dopuštala ubijanje do 20 civila za svaku niskorangiranu metu Hamasa. “Naredba, o kojoj se prije nije izvještavalo, nije imala presedana u izraelskoj vojnoj povijesti,” piše u članku.

Međutim, početkom travnja 2024., izraelski medij pod nazivom +972 Magazine ne samo da je objavio ovu činjenicu, citirajući izvore unutar izraelske vojske, nego je otkrio i mnogo upečatljivije brojke koje detaljiziraju što se smatra “prihvatljivom” kolateralnom štetom.

Članak u +972 otkrio je da je izraelski zračni napad koji je ubio zapovjednika bataljuna Hamasa u Shujaiyi, Wisama Farhata, bio ovlašten ubiti 100 civila. Još šokantniji bio je zloglasni slučaj Aymana Nofala, zapovjednika središnje brigade Hamasa u Gazi, gdje je, prema izvorima, “vojska ovlastila ubijanje otprilike 300 civila.”

Izvješće +972 spomenuto je usput u The New York Timesu, uz napomenu da je izraelska vojska to demantirala. Međutim, istraživački rad +972 Maga na ovu temu nije započeo u travnju. Zapravo, članak objavljen u studenom 2023. citirao je izvor koji je tvrdio sljedeće:

“Brojke su porasle s desetaka civilnih smrti [dopuštenih] kao kolateralne štete u sklopu napada na visokog dužnosnika u prethodnim operacijama, na stotine civilnih smrti kao kolateralne štete.”

Dakle, dok se velika pompa pravi oko činjenice da tako visoki brojevi kolateralne štete “nemaju presedana u izraelskoj vojnoj povijesti”, IDF već godinama svjesno otpisuje civile kao kolateralnu štetu. Dovoljno je pogledati bilo koje izvješće UN-a o prošlom vojnom ponašanju Izraela da se to vidi.

Takva užasna “kolateralna šteta” nije normalizirana samo u Gazi, već i u Libanonu. Kada je Izrael izveo atentat na glavnog tajnika Hezbollaha Seyyeda Hassana Nasrallaha, otvoreno je najavio da procjenjuje ukupni broj smrtnih žrtava na oko 300, kao rezultat sravnjivanja niza civilnih zgrada u južnom Bejrutu.

U članku objavljenom u The New York Timesu doslovno nema ničeg novog; sve što čini je potvrda onoga što je već bilo objavljeno, ali to čini na način koji umanjuje težinu ubojstava izostavljanjem ključnih činjenica i ponavljanjem starih tropa.

Na primjer, ponavlja kao dokazanu činjenicu široko rasprostranjenu tvrdnju da se Hamas namjerno postavlja među civile kako bi ih koristio kao ljudske štitove, što je prije smatrano barem upitnim.

Ono što je nepobitno, međutim, jest da Izrael koristi Palestince kao ljudske štitove, što je obilno dokumentirano tijekom rata i nekada je bilo prihvaćeni dio izraelske vojne doktrine.

“Od studenog 2023. nadalje, usred globalnog negodovanja, Izrael je počeo štediti streljivo i pooštriti neka od svojih pravila angažmana, uključujući prepolovljavanje broja civila koji bi mogli biti ugroženi prilikom napada na niskorangirane militante koji ne predstavljaju neposrednu prijetnju,” navodi NYT. Pitanje je, odakle dolaze ove informacije? Prema samom članku, izvori su svi izraelski vojnici i dužnosnici.

Jedini dokazi koji su predstavljeni su riječi Izraelaca. Je li napravljena bilo kakva analiza ili navedeni primjeri koji bi dokazali da bi IDF ubio samo deset civila u prosjeku za svakog niskorangiranog borca Hamasa? Apsolutno ne, jer čak ni Izrael ne može predstaviti ove informacije javnosti, niti imena tisuća navodnih “boraca Hamasa” koje je ciljao.

Ako idemo po službenim izraelskim brojkama za broj navodnih militanta Hamasa koji su ubijeni, one rastu takvom brzinom da se ne podudaraju s brojkama smrtnih žrtava koje prihvaća Ujedinjeni narodi. Dok je službeni broj smrtnih žrtava u Gazi gotovo 46.000, s 10.000 nestalih i za koje se pretpostavlja da su mrtvi, jedini način na koji izraelske brojke o “borcima Hamasu” imaju smisla je ako je broj žrtava mnogo veći. Međutim, prihvaćanje većeg broja smrtnih žrtava kako bi se dala veća legitimnost izraelskim tvrdnjama o borcima Hamasa značilo bi da bi The New York Times suočio s još jednim problemom: tada bi se morao suočiti s činjenicom da su ubojstva eskalirala tek u studenom 2023.

Uz sve to, članak iz +972 od 3. travnja pruža mnogo dublji uvid u sustave umjetne inteligencije koje koristi izraelska vojska i ističe da su mete koje je generirao bili vrlo neprecizni. Istraga je otkrila da kada bi sustav Lavender odabrao nižerangirane mete Hamasa, izraelska vojska bi zapravo koristila svoje smrtonosnije nevođeno oružje, jer “ne želite trošiti skupe bombe na nevažne ljude.”

Nadalje, +972 je primijetio da, iako čovjek mora potvrditi mete odabrane od strane AI prije nego što se izda naredba za napad, to se na kraju svelo na jednostavno provjeravanje je li meta muškarac – provodeći u prosjeku oko 20 sekundi prije nego što povuku okidač.

Nigdje u članku The New York Timesa nema spomena o masovnom ubijanju civila gdje nema vojne mete, nema spomena o masovnom mučenju, seksualnom zlostavljanju ili rušenju kuća iz čistog taštine vojnika. Sve je uokvireno kao vojska koja je malo pretjerala nakon napada Hamasa 7. listopada.