Jahači apokalipse već su svoje konje osedlali

Hrvatska država je na kraju 2019. bila dužna 297 milijarda kuna. Onda su slijedile godine planirane pandemije pri čemu su svi postupci država podređenih MMF-u i dolaru planirani i vođeni iz jednog centra.

Za taj projekt stvoren je virus u američkom vojnom laboratoriju, uredno je distribuiran po svijetu, godinama prije su patentirani mRNA pripravci koji će nakon odrađene medijske ofenzive širenja straha preko udruženih medijskih konglomerata  i ”narativa” donijeti vlasnicima projekta stotine milijarda dolara profita, a one koji su pohrlili uzeti taj pripravak ostaviti u riziku od zatajenja imunološkom sustava. Posljedice se ogledaju u izvještajima o višku smrtnosti diljem svijeta.

Hrvatska, kao nesuverena država, bez ovlasti nad kreacijom novca, nad vojskom, nad vanjskom politikom, nad unutarnjom politikom – samo je, kao što to i inače radi, slijedila upute iz briselskog centra, koji dakako nije originalni kreator kaosa u svijetu koji je nastupio od 2020.

Ove 2022. godine, ta vazalna država, mađarska potkolonija je dužna 354 milijarde kuna. Iz te brojke slijedi i zaključak: covid politika nas je koštala 57 milijarda kuna. Što dakako nije ukupni trošak, ostale troškove zbog viška smrtnosti, izgubljenih radnih sati, prilika, demotivacije stanovništva, izazivanja depresija će se kroz naredne godine zbrajati.

Država u ovakvom sustavu svoje dugove ne vraća. Sve što država vraća od dugova jesu kamate. Zato u državnom proračunu i nema stavke ”povrat duga”, ali ima ”plaćanje kamata na dug”. Razdruživanjem od Jugoslavije, Hrvatska je preuzela dug od 2,7 milijarda dolara. To je startna pozicija. Od tog dana, koji je i državni praznik, dug države stalno raste.

Zbog nepostojanja državnih ovlasti nad kreacijom novca (te ovlasti su se odrekli zastupnici u Hrvatskom Saboru), ne postoji ni jedan drugi državni suverenitet – u vođenju gospodarske politike, u strateškom promišljanju pa je jasno da sveukupnom politikom u državi gospodare vlasnici hrvatskog duga. Otud INA u rukama Mađara, bankarski sektor u rukama stranaca, kolonijalni turizam (u kojem jedna strana platforma za rezervaciju smještaja odnese 20 % prihoda bez jedne kune troška ili naplaćenog poreza), deindustrijalizacija zemlje, iseljavanje stanovništva i zamjena tog stanovništva Azijatima.

U takvim okolnostima, pravo je čudo kako je HEP ostao u državnom vlasništvu. Nije da nije započet proces razbijanja HEP-a na manje dijelove, nije da borgovska ekipa nije radila na prodaji HEP-a strancima. Kad nam je već ostalo vlasništvo nad HEP-om, nije nam dopuštena i vlastita energetska politika. Otud i prepuštanje ”obnovljivih izvora energije”, debelo subvencionirani kunama iscijeđenim iz džepova Hrvata, strancima i odabranim domaćim pouzdanicima u feudalnom ustroju ”moderne hrvatske države”.

Između 30 i 40 posto struje, Hrvatska uvozi. Ne proizvodi dovoljno za svoje potrebe i upravo toliko je izložena ”tržištu” na kojem cijenu struje određuje netko drugi, kao što imamo priliku vidjeti. Da je HEP-u i državi ostavljena sloboda gospodarenja elektroenergetikom, davno bi HEP izgradio nove termoelektrane, hidroelektrane i iskoristio činjenicu ubrzanog rasta potrošnje struje u Europi pa vratio kredite profitima iz izvoza struje. Pritom bi država uvijek imala na raspolaganju mogućnost prodaje struje stanovništvu i industriji po cijeni minimalno većoj od proizvođačke.

Cijenu  struje ”kreira tržište”? Neće biti. Nema tržišta. Ima samo EU direktiva: cijena kWh se određuje u EU po cijeni najskupljeg kWh (proizvođačka cijena iz HE nije ista kao i iz NE, kao i iz vjetro i fotonaponskih elektrana), a to je danas kWh iz termoelektrana na plinski pogon. Odnosno, cijena struje je vezana za cijenu plina. Plinska kravata oko EU vrata se tako zateže po želji psihopata koji upravljaju EU.

Hrvatska je do kraja devedesetih proizvodila 100 posto svojih potreba za plinom. Tad je crpila više plina, a imala manje potrošača. Da katastrofalnim (po Hrvatsku, idealnim za Italiju) ugovorom s talijanskim ENI-jem po kojem je zajedničko ulaganje u plinska polja u Sjevernom Jadranu Talijanima otplaćivano plinom po fiksnim i preniskim cijenama plina otpravljenog u Italiju, a ne povratom novca, vjerojatno bi danas Hrvatska proizvodila znatno više od sadašnjih 30 posto plina  od ukupne potrošnje.

Ta pljačkaška priča je na razini ove priče o predaji nafte iz Slavonije Mađarima, uz enormne štete po državu. Na te priče se nitko ne osvrće zato što pravosudni sustav nije postavljen za zaštitu interesa naroda i države, nego za zaštitu vjerovničkih interesa, onih koji u stvarnosti upravljaju svim hrvatskim politikama. Mađari su tako nagradili guvernera Vujčića s 500 000 kuna za usluge, a bahatog tć ladovinom u Hrvatskoj narodnoj banci neto plaćom od cca 100 000 kuna mjesečno.

Kao i svake godine, i ove se najavljuje vruća politička jesen kako bi se tresla brda, a iz njih ne bi istjerao ni miš. Oni pametniji najavljuju hladnu jesen. Kako god je planirana covid pljačka, tako je planirana i ova energetska pljačka stanovništva i cijelih država preko cijena plina, nafte i električne struje. Feudalci se rugaju stanovništvu očito i javno.

Neki su tek perverzni u ruganju pa pozivaju na oblačenje džempera, tuširanje u hladnoj vodi, drugi su suptilniji pa govore o pomoći države poduzetnicima usljed povećanja troškova struje i plina. Covid scenarij, ovog puta kao ”prevladavanje energetske krize” je isti – slijedi pomor malog i srednjeg poduzetništva koji na kraju rezultira većim državnim dugom, odnosno većom kontrolom nad resursima države, njenim vodama, morem i kopnom. Mantre o globalnom zatopljenju, u trenutku koji prethodi globalnom zahlađenju, a koje kreatori kaosa navode kao razlog za energetske politike su iritantne.

Kad neka zemlja nema vlastitih energenata (a takva je većina zemalja na svijetu), onda je energetska ovisnost o onima koji energente imaju logična i neumitna. Tako EU nije mogla u svojoj nemogućnosti zadovoljavanja vlastitih energetskih potreba vlastitim resursima izabrati energetsku neovisnost. S obzirom na geografski smještaj, nije mogla izabrati i neovisnost o ruskim energentima. Ta uzajamnost interesa EU i Rusije u energetici – Rusi daju plin po dogovorenim cijenama, naftu po tržišnim cijenama, Europljani to troše i vraćaju Rusima kao proizvode je funkcionirala desetljećima i bila u temelju gospodarske snage i bogatstva Europe te standarda njenih građana.

Iz Rusije prema Europi su išli plinovodi i naftovodi

Preko Ukrajine plinovod Soyuz – Plinovod prolazi kroz Ukrajinu i postoje tri točke gdje se plin iz Rusije dovodi u plinovod: jedan u Lugansku, jedan malo sjevernije i jedan vod dolazi iz Bjelorusije. Plinovod danas opskrbljuje Mađarsku, Slovačku, Austriju. Plinska kompresijska stanica kod Luganska je početkom ruske intervencije došla pod kontrolu udruženih ruskih snaga.  Ukrajina je početkom svibnja iznenada objavila da zatvara dotok plina tim dijelom plinovoda jer više ne kontrolira plinsku kompresorsku stanicu. Od tada je dotok plina kroz plinovod u skladu s tim smanjen, a da zapadni mediji ili političari zbog toga nisu kritizirali Ukrajinu.

Plinovod Yamal-Europa vodi od Rusije preko Bjelorusije i Poljske do Njemačke. Ovaj plinovod u Europu gotovo da i nije dopremao plin od kraja prosinca, nakon čega je Poljska uvela sankcije i stečaj nad poljskim dijelom plinovoda, nakon čega je potpuno obustavljen transport plina iz Rusije. Plinovod Jamal-Europa više ne isporučuje plin Njemačkoj jer ga je Poljska blokirala.

Sjeverni tok 1 povezuje Njemačku izravno s Rusijom, čime Njemačka postaje neovisna o tranzitnim zemljama poput Ukrajine, Bjelorusije, Poljske i drugih. Zbog Zapadnih sankcija Rusiji i problema sa Siemensovom turbinom je transport plina iz Rusije u Njemačku smanjen na 20 posto, odnosno zaustavljen.

Sjeverni tok 2, s istim kapacitetom kao i Sjeverni tok 1 stoji spreman za transport plina, ali ga Nijemci ne žele pustiti u rad.
Postoji još i Turski tok kojim se ruski plin prenosi preko Turske kroz jugoistočnu Europu do Mađarske. Bugarska je odbila nove uvjete plaćanja Rusije i od tada nije dobivala plin od Gazproma.

Iz ovog pregleda europskih mogućnosti dobivanja ruskog plina i EU laži o ruskim ucjenama i korištenju plina kao oružja protiv EU je jasno da energetska kriza i kolaps koji uskoro slijedi u svim zemljama EU, osim Mađarske, nije posljedica korištenja plina kao ruskog oružja protiv EU, nego je riječ o odluci EU da uništi svoje građane.

Koliko je tu EU pameti – pogledati hrvatski primjer. Pa je jasno da se EU politika vodi drugdje – u SAD. Prvotna želja SAD-a za istiskivanjem Rusije kao EU dobavljača jeftinog plina je postignuta. Umjesto Rusije kao poštenog dobavljača, višestruko skuplji plin će prodavati SAD. Tek malo smanjenog standarda za EU građane i malo poravnavanja uvozno-izvozne bilance između EU i SAD? No, tog plina najprije nema dovoljno, ne može se transportirati, EU nema izgrađenih terminala za prihvat ukapljenog plina.

Sve je posloženo za europski kolaps ove zime. Još jučer smo se čudili kako Kinezi grade Pelješki most i to u državi koja je do jučer gradila sve što se graditi treba po svijetu, sutra ćemo se čuditi što Eu nije sposobna napraviti ni jedan proizvod koji bi cijenom i kvalitetom konkurirao kineskom.
Naime, Kina se opskrbljuje ruskim plinom po fiksno ugovorenim cijenama, a EU po ”tržišnim”, a na tržištu plina nema.

Jahači apokalipse su već osedlali svoje konje.

Na kraju mali savjet za ugrožene socijalne skupine (a to su svi stanovnici). Prijavite se u neki državni ured kao Ukrajinci pa ćete dobivati 3 600 kuna mjesečno da se nađe i plaćene troškove stanovanja, uključivo i struju.