Je li moguć islamski savez protiv Izraela koji predlaže Turska?

Pitanja su se pojavila nakon što je predsjednik Erdogan prošlog tjedna pozvao na stvaranje islamskog saveza za Gazu protiv izraelskog “ekspanzionizma”, a kritičari su se pitali kakav bi mogao biti okvir takvog saveza i je li uopće moguć.

“Jedini korak koji će zaustaviti izraelsku aroganciju, izraelski banditizam i izraelski državni terorizam je savez islamskih zemalja”, rekao je Erdogan na događaju udruge strukovnih škola u blizini Istanbula. Također je rekao da su nedavni koraci koje je Turska poduzela za poboljšanje veza s Egiptom i Sirijom usmjereni na “formiranje linije solidarnosti protiv rastuće prijetnje ekspanzionizma”, na što je također upozorio Libanon i Siriju.

Da bismo odgovorili zašto, zapravo postoje dva glavna događaja u vezi s Ankarom. Prvi je stalna prijetnja regionalne eskalacije, koja bi utjecala na regionalnu stabilnost i trgovinu. Drugi je ubojstvo jedne turske Amerikanke od strane izraelskih trupa na Zapadnoj obali koju je Izrael okupirao. Zapravo, poziv na ovaj savez mora se tumačiti kao nastavak politike koju je Turska vodila od početka rata. Unutar tog razdoblja, Ankara je poduzela i predložila nekoliko inicijativa, poput modela jamstva za izraelsko-palestinski sukob ili vođenje kontaktne skupine za Gazu, koja je posjetila različite prijestolnice diljem svijeta kako bi podigla svijest i raspravila situaciju. Nedavno je Erdogan također pozvao na samit čelnika muslimanskih zemalja kako bi se razgovaralo o ratu u Gazi, a ministar vanjskih poslova Hakan Fidan osvrnuo se na to pitanje tijekom svog sudjelovanja na sastanku Arapske lige.

Štoviše, Erdogan, spominjući normalizaciju sa Sirijom i Egiptom u kontekstu rata u Gazi, ukazuje na to da Turska pridaje strateški značaj ovim dvjema zemljama. Prije 51 godinu, Egipat i Sirija napali su Izrael, što je dovelo do Jomkipurskog rata. U to vrijeme muslimanski svijet je bio ujedinjen. Danas i Kairo i Damask čuvaju svoj geostrateški značaj, graničeći s Izraelom u smislu sprječavanja eskalacije i Izraela koji gura Palestince preko granica kako bi očistio teritorije za svoje vlastite potrebe.

Iako Erdogan nije spomenuo opseg strukture takvog saveza i koja bi bila njegova misija, postoje različiti načini koordinacije politika. Niz sankcija ili bojkota diljem zemlje mogao bi biti učinkovit odgovor, a ne pojedinačnih bojkota koje upravo sada provodi dio stanovništva muslimanskih zemalja. Ne zaboravimo utjecaj naftnog embarga prije nekoliko desetljeća. Drugo potencijalno područje je poduzimanje koordiniranih diplomatskih poteza u cilju izolacije Izraela. To bi sigurno bilo utjecajno jer je Tel Aviv bio na pravom putu da normalizira svoje veze s regionalnim arapskim zemljama prije rata. Na primjer, Jordan, Turska i Bahrein povukli su svoje veleposlanike iz Izraela u studenom.

Ipak, da li je islamski savez moguć? Muslimanske zemlje diljem svijeta daleko su od ujedinjenja – osim što osuđuju izraelske napade na Palestince i pozivaju na prekid vatre. Od početka eskalacije u Gazi, Ankara je često govorila da je najveća prednost Izraela razjedinjeni muslimanski svijet i pozivala je u okviru toga na zbijanje redova.

Nedostatak koordiniranih politika među islamskim zemljama ukorijenjen je u činjenici da sve te države imaju svoje specifične interese i politike. Egipat i Jordan imaju mirovne sporazume s Izraelom koji datiraju iz daleke prošlosti i područja suradnje. Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Bahrein i Maroko potpisali su Abrahamov sporazum uz posredovanje SAD-a za normalizaciju veza. A neposredno prije napada 7. listopada, Washington je posredovao u sličnom sporazumu između Saudijske Arabije i Izraela – koji se ponekad spominje kao jedan od potencijalnih razloga za napad Hamasa. U međuvremenu, druge članice Organizacije islamske suradnje (OIC), poput Irana i Jemena, slijede vlastitu agendu, odgovarajući Izraelu vojnim sredstvima. Katar, koji je domaćin Hamasu, pozicionirao se kao posrednik. S druge strane, te muslimanske zemlje pokušavaju se nositi s dva velika problema: pitanjem trgovine i internim javnim bijesom. Od početka rata, stanovništvo muslimanskih zemalja okupilo se i kritiziralo svoje vlade i monarhije jer nisu učinile dovoljno suočene s izraelskim zločinima. Objašnjavanje tekuće i čak rastuće trgovine s Izraelom bio je još jedan izazov. Prema Arabian Gulf Business Insightu, trgovina Izraela sa zemljama Bliskog istoka, uključujući Egipat, Maroko i Bahrein, rasla je do svibnja.

Gledajući ovu sliku, sasvim je prirodno vidjeti različite reakcije na tekući sukob. Međutim, s pristranim stavom Zapada, nedjelovanjem Sjedinjenih Država i njihovom kontinuiranom potporom Izraelu unatoč desecima tisuća civilnih palestinskih smrti, nužno je da islamski svijet pojača svoje djelovanje izvan retorike. Uz različite odnose muslimanskih zemalja s Tel Avivom, ako se gleda s pozitivne strane, to znači da svaka od njih ima svoje vlastite poluge i alate za pritisak na Izrael prema prekidu vatre i poštenim uvjetima.