Ovo je vječno pitanje oko kojega se lome koplja, a odgovori na njega se često temelje na osobnim stavovima, uvjerenjima i iskustvima. U široj regiji će mnogi tvrditi da je nacionalizam zlo koje treba iskorijeniti, jer je sam po sebi temelj za nastanak fašizma.
Gledajući iz naše perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.
U svojim ekstremnim oblicima, fašizmu u Italiji i Španjolskoj i nacionalsocijalizmu u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća, nacionalizmi ove vrste zagovaraju autoritarnu državu s ograničenim individualnim građanskim pravima, a u slučaju nacizma i antisemitizam, superiornost arijevske rase i militarizam. U nekim društvima se nacionalizam se smatra kao izrazito štetna pojava.
Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”
Zagovornici nacionalizma smatraju da “nacionalna svijest” podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet.
Međutim, ako izađemo iz naših okvira, imamo i panarapski i razne druge antikolonijalne nacionalizme. Proteklo desetljeće je obilježio uspon “bolivarskog” ili latinoameričkog nacionalizma, koji je socijalistički i antiimperijalistički. Primjera u kojima je nacionalizam odigrao pozitivnu povijesnu ulogu je bezbroj, čak i ako govorimo o borbi protiv nacifašizma, na primjer u Francuskoj, Grčkoj ili Poljskoj, gdje su nacionalisti u velikom broju sudjelovali u borbi protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Nažalost, brojni su i primjeri nacionalističkih pokreta i stranaka u to vrijeme koji su u kolaboracionizmu s nacifašizmom vidjeli jedinu priliku da se dokopaju vlasti i stvore takozvane neovisne nacionalne državice, a posljedice takvog tumačenja nacionalizma ne treba posebno pojašnjavati.
No, vratimo se u 2017. i vrijeme kada se sve više govori o nacionalizmu i populizmu, te prijetnji koja se nadvila nad Europom zbog ovog rastućeg fenomena.
U tom kontekstu bi bilo dobro za primjer uzeti Izrael. Naime, mnogi će reći da Izrael nije demokracija, nego diktatura tipične nacionalne autoritarne države. Potonja definicija je puno bliža istini, iako će u Izraelu tvrditi da je to propaganda i laž, kako Arapi i ostale manjine uživaju sva građanska prava, slobode i slično.
S tim se vjerojatno slaže i “Godišnji indeks demokracije” kojeg je objavio The Economist, koji je pratio razvoj situacije u svijetu proteklih godina. Koja se zemlja u svijetu popela na ljestvici, a koja se srozala i pala dolje?
Ovdje imamo brojna iznenađenja. Posebno je zanimljivo gledati Europu, Palestinsku samoupravu, Izrael, ostale arapske zemlje, Rusiju i druge? Općenito govoreći, “Godišnji indeks demokracije 2016.” kojeg je pripremio istraživački odjel poznatog britanskog lista The Economist ostavlja bez daha.
Koja zemlja sve više raste na ljestvici indeksa demokracije? Nevjerojatno, ali to je Izrael, što je posebno važno ako govorimo o kompatibilnosti nacionalizma i demokracije.
Bez obzira na sve, Izrael se i dalje penje. Ako pogledate grafikon, on pokazuje da je Izrael postao demokratskija zemlja od Belgije, Cipra, Grčke ili, primjerice, Južne Afrike, te se nalazi na otprilike istoj razini kao Francuska, Italija, SAD ili Japan. Rusija, naravno, tone prema “autoritarnom režimu“.
Od najveće ocjene 10, prosječna ocjena Izraela za 2016. je bila 7,85, dok je 2010. bila 7,48, kada je zemlja u smislu demokracije ocijenjena kao “dobra”.
Usput, za kategoriju “izbornog procesa i stranačkog pluralizma” je Izrael dobio ocjenu 9,17, što je također pomak u odnosu na 8,75 u 2010. Godini. Dakle, u ovoj je kategoriji Izrael, nacionalistička država u svakom smislu, već među svjetskim liderima.
Čak je i po indeksu građanskih sloboda, stalno u porastu i od ocjene 5,29 u 2010. godini se popeo na 6,18 u 2016.
Ako uzmemo u obzir da je zemlja praktično u izvanrednom stanju od 1948. godine, postizanje ovakve razine demokracije je nešto nevjerojatno.
Dakle, govoreći o nacionalizmu, nacionalna država židovskog naroda je “hram demokracije“.
Da se razumijemo, ovo nije nikakav antisemitski pamflet, nego pitanje zašto isto ne vrijedi za druge? Zašto je jedan nacionalizam “dobar”, a drugi “loš”? Zašto je nečiji nacionalizam “demokratski patriotizam”, dok je onaj drugi “pad u autoritarnu državu i fašizam”?
Od sada, svaki put kad netko kaže da Izrael nije demokratska zemlja, dovoljno je uzeti grafikon kojeg je objavio The Economist i nabit mu ga na nos. Izrael je demokratska zemlja i pritom se svake godine poboljšava.
Naravno da u zemljama gdje se provode napadi, pada i demokracije. Međutim, The Economist ne uzima u obzir opasnosti s kojima se suočava svaka zemlja u svijetu. Ovi znanstvenici u duhu političke korektnosti izračunaju svoj indeks, bez obzira na partikularne ili zajedničke opasnosti s kojima se zemlje nose.
No, čak i bez znanstvenika, podaci govore sami za sebe. Kada je islamistički teror pogodio Sjedinjene Države i Francuska, njihovi “demokratski” standardi su se odmah urušili.
Počela su prisluškivanja i praćenja, pritvori i usvojeni novi sigurnosni zakoni koji ograničavaju temelje slobode. Unatoč svemu, Francuska je 2014. godine, kada su islamistički teroristički napadi na njenom teritoriju bili nezamislivi, imala indeks demokracije s ocjenom 8,04 bodova. Sada je pala na 7,92, ali je još uvijek na prilično visokom mjestu u svijetu. No, pad je očit.
Sličan fenomen se događa u Sjedinjenim Državama, gdje je prijelomna godina bila 2014., kada je Amerika s indeksa 8,11 skliznula na 7,98. To je bilo iste godine kada je ISIL naglo ojačao i povećala se potreba suočavanja s njim.
Iako su mnoge zemlje na udaru ove vrste terorizma, Izrael je toga pošteđen. Vlasti u Tel Avivu navode kako su za suzbijanje terorizma “razvili tehnologije i nacionalni otpor”. Dakle, opet imamo nacionalističku komponentu koja u ovom slučaju služi za “suzbijanje redova u otporu prijetnji”, stvarnoj ili imaginarnoj, potpuno nevažno, iako su mete islamističkog terorizma najviše bile arapske zemlje, potom EU i tek na kraju SAD.
Ukratko, indeks kojeg je objavio The Economist je potpuno netočan, jer uskraćuje pravo demokraciji da se brani, što je posebno vidljivo u primjeru nekontrolirane imigracije. U ovom se slučaju odmah upire prstom na “tamnu avet nacionalizma“, koji se želi zatvoriti, začahuriti, podići ograde, dok na drugoj strani se sve te u Izraelu dobivaju svake godine sve veću ocjenu. Čak i ne moramo govoriti o Arapima ili drugim manjinama, nego i Židovima samim, ali onim “crnim” iz Afrike, koji zbog obrane “demokracije” prolaze jednake patnje kao i drugi.
Uzmite, na primjer, demokraciju Weimarske Republike koja se razvila u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata i trajala do 1933. Ona bi, naravno, dobila vrlo visoku ocjenu demokratske razine, jer je bila izgrađena na temelju političke korektnosti. Upravo to povijesno iskustvo nas uči da se slaba demokracija ne može obraniti.
Dakle, što je veći indeks demokracije, ona ima više izgleda za suicid. Sada je pitanje treba li se braniti indeks ili demokracija sama?
Situacija s indeksom američke demokracije, koja je u 2016. sa 17. pala na 21. mjesto je privukla posebnu pozornost. Ocjena Sjedinjenih Država je pala s “pune demokracije” u kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije”.
U kategoriju “pune demokracije“, od vrha prema dolje, spadaju Norveška, Island, Švedska, Novi Zeland, Kanada, Danska, Irska, Švicarska, Finska, Australija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Austrija, Malta, Velika Britanija, Španjolska, Mauricijus i Urugvaj.
U kategoriju “demokracije s nedostacima” ili “manjkave demokracije“, opet od najboljih prema lošijima, spadaju Japan, SAD, Italija, Francuska, Južna Koreja, Kostarika, Bocvana, Portugal, Izrael i mnoge druge zemlje.
Do sada su SAD uvijek uživale status “pune demokracije” i što im se dogodilo danas? Administracija Donalda Trumpa s ovim nema veze i njegov dolazak će se očitovati u izračunu indeksa iduće godine. Prema nekim analitičarima je za to zaslužna pasivnost Obame, zbog koje je društvo prestalo vjerovati u vladu i državu i postalo je manje zainteresirano i uključeno u političke procese, uključujući i sudjelovanje u izborima.
Turska je “zemlja katastrofe“, barem kako tvrdi The Economist. Nekoć se mislilo da će “maleni europski vrh” privući Tursku na Zapad, ali sada većinski azijski i muslimanski dio zemlju nezaustavljivo vuče prema istoku. Turska se nalazi na 97. mjestu na ljestvici indeksa demokracije s ocjenom 5,04 boda, što je pad u odnosu na od 89. mjesto u 2010. godini, kada je imala indeks 5,73.
Vjerojatno će pri sljedećem izračunu dodatno pasti, naravno, zbog ne baš demokratskog režima predsjednika Erdogana. Dovoljno je pogledati razinu sloboda u Turskoj, koje su s 4,71 boda u 2010. godini pale na 2,65 u 2016.
Dakle, Izrael je jedina “demokratska država” na Bliskom istoku. Ne postoji ni nagovještaj da bi mu se barem jedna arapska država približila u razini demokracije. Najbliži Izraelu od arapskih zemalja je Tunis, koja zauzima 69. mjesto na ljestvici i spada kategoriju “hibridnih režima” s ukupnom ocjenom od 6,4 boda.
Pa tko su onda “Kraljevi tame” ili zemlje koje pripadaju trećim “hibridnih režima” i četvrtoj kategoriji “autoritarnih režima”?
Dakle, prva je kategorija “puna demokracija”, a druga “manjkava demokracija”, koja “nužno ima nedostatke” kako zbog kategoričke naivnosti ne bi izvršila suicid i jasno razumije trenutke rizike.
U tu skupinu spadaju zemlje koje razumiju pravu ravnotežu između demokracije, sigurnosti i nacionalizma, pa su poželjniji “nedostaci demokracije”, nego da demokracija, braneći samu sebe, na kraju ubije.
Grčka, rodno mjesto demokracije, još je jedan primjer pretjeranih očekivanja, nagomilane “političke korektnosti” i iluzija u “Europsku uniju”. 2010. je Grčka bila na 28. mjestu s ocjenom 7,92 boda. Dvije godine kasnije je pala na 33. mjesto, a za još dvije godine na 41. Danas je na 44. mjestu s rezultatom od 7,23 bodova, niža od Izraela. Procjena u radu vlade se smanjila sa 6,43 boda u 2010. godini na 5,36 boda u 2016. Drugim riječima, vlada ne radi funkcionira. U Izraelu je situacija u ovom smislu nepromijenjena od 2010. i zelja je prikovana na 7,5 bodova.
Grčka treba ponovnu izgradnju sustava, ali da je htjela živjeti, onda je morala pobjeći iz Europske unije.
Kako to da su muslimanske zemlje uvijek na samom dnu ljestvice? Je li se netko bavio ovim pitanjem? Nije, jer se podaci za ove zemlje uzimaju proizvoljno ili se proizvode po potrebi, a ogledan je primjer Tunis, gdje Muslimansko bratstvo i dalje vlada iz sjene, zemlja je među najvećim izvoznicima islamističkih militanata u arapskom svijetu, destabilizira susjedni Alžir i Libiju, ali se strogo drži uputa Zapada.
Tko je na vrhu popisa? Skandinavci, Novi Zeland, Australija, Kanada i Švicarska, kao i uvijek. No, kako se čini, to neće potrajati, jer radikalno desničarske stranke dobivaju sve više podrške i uspinju se na vlast u nordijskim zemljama. Budući da će s njima doći do ograničenja useljavanja, rejting ovih zemalja će “znanstvenici” oboriti.
Dakle, opet postavimo isto pitanje – je li bolje zauzeti vodeće mjesto na ljestvici indeksa demokracije, što znači voditi suicidalnu politiku, ili pasti na globalnom indeksu i preživjeti? Postoje i iznimke, jer Izrael i dalje raste, unatoč nacionalizmu, a sada se približio zapadnim demokratskim standardima.
Dakle, je li demokracija ukras ili suština, cilj ili sredstvo, početak ili kraj i je li spojiva s nacionalizmom? Gdje je zapadni svijet? Kada ljudi govore o propasti starog svijeta uglavnom govore o padu indeksa demokracije. Sjedinjene Američke Države će vjerojatno dodatno pasti na ovoj ljestvici u narednoj godini. Apsolutne demokratske vrijednosti ne mogu zadovoljiti dnevne potrebe u okolnostima rastuće nacionalne svijesti, straha od terorizma i pogoršanja ekonomije. Dakle, ako gledamo ovaj indeks, budućnost bi mogla biti mračna, ali ako uzmemo alternativni pristup, koji uzima u obzir činjenicu da se demokracija mora početi braniti, situacija će biti drugačija i moguće je poboljšanje i napredak.
Ranije su de indeksi demokracije činili linearnima. Gornji kraj ljestvice je bio sretan, a donji tužan. No, ispostavilo se da je svijet okrugao i sada probleme onih dolje sada imaju i oni na vrhu.
Tko su, dakle, “Kraljevi tame”? To su Afganistan (149. mjesto), Sirija (166.), Libija (155.), Eritreja (151.), Iran (154.)…
Kao što vidimo, sve zemlje gdje prema “Godišnjem indeksu demokracije” nje zapravo nema su uništene ili pokušavaju biti uništene od zemalja koje su u samom vrhu po demokratskim standardima.
Međutim, ljudska priroda je ponekad teško razumljiva ne samo znanstvenicima, nego i nama običnim smrtnicima, ali je jasno da se sreća onih na vrhu pretvara u ljutnju onih koji su na dnu, koji se s punim pravom ljute na one gore. Uspjeh onih na vrhu oni na dnu mrze i to neće prestati dok se i oni ne nađu među prvim zemljama. Dakle, ovdje nije riječ o indeksu demokracije, nego indeksu onih koje je demokracija uništila i koji sada u milijunima, očajni, bolesni i puni ljutnje, prelaze pustinju i more da se domognu obećane zemlje.
U takvim okolnostima se nacionalizam više ne može svesti na puke definicije, često ideološke, jedne ili druge političke opcije, posebice ne ako prema općeprihvaćenim standardima zemalja s najvećim stupnjem demokracije ona u nacionalističkom izraelskom režimu iz godine u godinu dobiva najviše ocjene.
Sto znaci pretjerivanje s isticanjem hrvatske zastave danas u Hrvatskoj? Samo ljubav prema Hrvatima? Sigurno ne! Iza toga se krije mrznja prema drugome. Uvijek. Povijest je pokazala da je svaki nacionalizam zavrsio krvavo. Najcesce za njegove pokretace. Uostalom, zemlja se ne voli mahanjem zastavama, nego izgradnjom pravednijeg drustva socioekonomski, stvaranjem drustvene ravnoteze i teznjom pravdi. Nacionalizam je u svom korijenu negacija pravednog drustva i moralnog ponasanja. Sjetimo se devedesetih kada su samo veliki Hrvati bili jednakiji od svih nas ostalih. Izrael je zemlja rasadnik fasizma i nju navoditi kao primjer icega je deplase. Svoju srecu i dobrobit zasnivati na gazenju drugoga makar on bio Srbin, Ciganin, peder danas u Hrvatskoj, ne doprinosi boljem zivotu Hrvata.
Fašizam i nacionalizam , zlo u 10 tačaka : 1.Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje modernog. Ideologija koja se temelji iskljucivo na krvi i tlu.Fašizam = iracionalizam. 2. Iracionalizam-kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Gering- “Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj”,za fašizam neslaganje je izdaja. 3.Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički. 4.Fašizam je nastaje iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. 5.Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma.U korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najcesce, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se… Čitaj više »
Ha,ali sam ja blesav.Za mene je Izrael ravan JAR,zemlja rasizma i
segregacije naspram Palestincima.I ako jednu riječ kažeš protiv Izraela ti si
zagovornik HOLOKAUSTA,ti mrziš Židove,oni su ispranog mozga i ako im nisi
po volji,ti si nacista i pristalica Hitlera.Oni legalno otimaju zemlju Palestincima,nasilno se naseljavaju,grade naselja,a čim nešto kažeš što im
nije po volji dreknu +HOLOKAUST+ .žELIM IM SRETAN HEZBOLAH.
Ideolozi globalizacije ne skrivaju da će u budućnosti demokracija izgubiti značaj, svjetska pravila neće dozvoliti da volja glasača dovede u pitanje neoliberalni globalizam, kao novi svjetski poredak
..Mark Twain…(inače jako pametan čiča)…demokracija je vladavina mafije…da glasanje nešto znači, ONI vam to ne bi dozvolili
..bit će onda kako je taj famozni nacionalizam zapravo otpor toj demokraciji…ili?
Hahaha, Libija na 155. mjestu, a Sirija na 166. Ne mogu faken vjerovati, Libija u kojoj postoje 3 vlade od kojih je jedna demokratska(u Tobruku) i dvije (Tripoli i Misrata) koje su dvije struje Al Qaede i koja je potpuno razorena i nacionalno podijeljena od donosioca demonkracije, je za 11 mjesta ispred zemlje u kojoj je 88% glasača od 74%onih koji su izašli na glasanje, glasalo za predsjednika Bashara, u čijoj nacionalnoj vojsci ima čak 6 različitih religija, odnosno denominacija dvije(muslimani:alawiti, suniti i druzi) i kršćani(pravoslavci, katolici i asirci). U kojoj je jedna vlada i jedan parlament.
sve ankete, statistike, prebrojavanja, ocjene su lazne i u svrsi propadande. Niti jedna institucija niti medij na zapadu ne radi za dobrobit svog naroda vec samo za interes korporacija koji ih posjeduju i placaju. Tko je vlasnik the Economist-a? Steta sto je RT uklonio analizu o tome tko su vlasnici i urednici najvecih medija u EU. Nakon toga je i najnaivnijem stvoru sve jasno.
Nema demokracije u izrazitim militarističkim doktrinama.
Članak je kompletno off-topic..Pravo pitanje je da li je demokracija u suprotnosti s kapitalizmom, i tu je odgovoir jasan: jedno ne može postojati uz drugo, bar ne uz kapitalizam u ovakvom, neograničenom obliku koji danas prevladava. Teoretski, svaki građanin ima jedan glas, no nitko normalan sigurno ne vjerujei da glas Billa Gatesa ima istu težinu kao i glas nekog farmera iz Iowe, na predsjedničkim izborima u usa. Novac određuje koji lutak-političar će biti pro-forma glavni donositelj odluka i formalni lider države, ne ovce sa svojim glasovima. Uz to, i ako se izabere istinski predstavnik ovaca, on je najčešće nemoćan pred bogatom elitom, koja kontrolira sve bitne poluge vlasti, prvenstveno banke. Nadalje, prava demokracija ne postoji nigdje na ovom planetu, uključujući i ove nabrojane na vrhu tzv. indexa. U Novom Zelandu također ne možeš dovoditi u pitanje vlast bankara nad državom, ne možeš izglasati zakon da se ukinu kamate, ne možeš… Čitaj više »
RT javlja da su te istoimene novine dobile na nekom prestiznom festivalu od strane anglo-saxona u Washingtonu nekih devet nagrada i dvije zlatne medalje. Jadan RT kad dobije zlatne medalje od neprijatelja Rusije. Usput gadi mi se njihovo pisanje. Kako mogu uopce zvati takve institucije prestiznim? Jel to zato sto je u rukama anglo-saxona. Izgleda da se samo vrtimo u krugu. RT zna sto im radu anglo-saxoni a cim dobiju od njih neku nagradu s svrhom da ih neutralizira odmah ih zovu prestiznim. USA i GB su diskreditirali sve tzv. prestizne institucije. I usput, istrazivao sam po internetu tko je bio Mikhail Yuriyevich Lesin osnivac RT koji je bio navodno ubijen u Washingtonu. Iz mog istrazivanja nema uopce dokaza da je bio ubijen i svatko suti. Americka strana daje dokaze koje su na labilnim nogama, ruska vlada suti a on je navodno pokopan u Americi. U Americi on je imao… Čitaj više »
Stari grci su djelili narod u tri skupine: oholos to jest rulja, laos to jest narod i demos to jest priveligarana skupina u narodu koja je imala pravo glasa kojeg je stekla putem moći kapitala ili akademskog zvanja. Ovo danas što se zove d…, ne želim tu riječ izgovarati jer mi se gadi, je manipulacija oholosa i laosa od strane demosa, dakle obrnuto nego kod helena. Okupacija uvjerenja oholosa i losa da oni glasajući odlučuju tko će vladati, a nisu svjesni da je nebitno tko vlada jer svi koji dođu na vlast slušaju demos, je epicentar urote zvane d….. Brane je lijepo sažeo gore kako bi trebalo biti no mislim da je previše optimistićan što se tiče 30% idiota za test inteligencije. Politićki glupih i naivnih ima preko 90 posto, urotu zvana d… treba ukinuti i dozvoliti samo razumnim, moralnim da odlučuju ( nešto kao vijeće staraca u plemenima). On… Čitaj više »
IzraHEll je pošteđen terorističkih napada jer je u tajnoj koalciji sa najvećim sponzorima terorizma, pa im Odabrani daju medicinsku, logističku i povremeno vojnu pomoć.
IzraHELL je demokracija, i to samo za Židove, i to ponajprije za AškeNAZIje (i pristaje im ime), koji imaju veze sa Bliskom istokom kao i Mascherano sa Islandom. Sefardi i Mizrahi (židovi iz arapskih zemalja) su neka druga priča. IzraHELL je čisti neokolonijalizam.
IzraHELL ne može biti jeidna demokracija na BI-ju, jer i u Libanonu, i u Turskoj, i u Siriji, i u Iraku, i u Iranu, i u Sadi Barab…, pardon zaigrao sam se malo, imamo normalne i ništa manje poštene izbore nego bilo gdje na zapadu.
Čitam redovno textove i komentare. Pohvala redakciji i većini dobrih ljudi koji otprilike misle kao ja… Naravno ništa protiv ni onih drugačijeg mišljenja. Ali ovaj text me pomalo iznervirao iz razloga što je apsolutno glupo ga i komentarisati. Prvi put imam osjećaj da je nešto napisano i gurnuto od strane redakcije da bi bilo puno komentara. Mislim da se razumijemo?..pozz
Babić nastavlja niz u programiranju drugih na isti način na koji je i sam postao programiran. Najprije ide s objašnjenjem definicije nacionalizma, pojma koji je zadnjih 50-ak godina uporno povezivan s mržnjom prema drugima, a manje ili nikako s ljubavlju prema vlastitom narodu i domovini. Stoga bi bilo najbolje da taj pojam nije ni koristio, već u startu išao s pojmom ‘domoljublje’. Ne isključuje druge, naprotiv – uključuje sve državljane. Dalje nasjeda na prvu podvalu o demokraciji. Koja bi trebala značiti slobodne izbore, slobodno organiziranje interesnih skupina u stranke, poštovanje procedure i svakako vlast većine kroz formiranje predstavničkih tijela većine. Naoko se tomu nema što prigovoriti. Jer ‘demokracija je najmanje loše rješenje?. Suprotnost demokraciji nije anarhija, nije totalitarizam, već nešto sasvim drugo. Ono što demokraciju stavlja u njene okvire, drži pod kontrolom jest – republika! Osnovna razlika između demokracije i republike jest to što demokracija znači vladavinu većine, a republika… Čitaj više »
U Nemačkoj nije bio nacionalizam, već njegova zloupotreba.
Pa i danas je tako! Nemci još uvjek pjevaju:
Dojčland. Dojčland, uber ales, uber ales, uber velt!
Pa tako i rade!
Sve članice EU su u biti kolonije Nemačke!
Nacionalizam je borba naroda za svoj opstanak!
A demokratija je način odlučivanja, bilo direktno, što je bilo samo u Titovoj Jugoslaviji,
takozvani delegatski sistem,
bilo posredno preko poslanika, gje je pravo naroda nad odlučivanjem, jedino u tome,
da mogu poslanike birati! Što znači nikakvo pravo narod nema!
Tu je glavni problem u tome, da stranke LAŽU narodu, obečavaju jedno,
a kad dođu na vlast, rade potpuno drugo i u suprotnosti obečanju.
Kad dođu na vlast, niko im ništa više ne može!
Ako narod protestuje, oni upotrebe policiju, pa čak i vojsku protiv tog istog
naroda, koji ih je izabrao! Tako ti je to u “demokratiji”!