Je li Rusija opasnost po svijet?

Rusija je velika zemlja, po površini najveća na svijetu, a i po broju stanovnika je među najmnogoljudnijima. I kao vojna sila je u svjetskom vrhu, a ni ekonomska moć joj nije mala.

Ne prvi puta, Rusiju se doživljava, prije svega u Evropi i SAD-u, kao veliku opasnost i prijetnju po sigurnost u svijetu. Ima se osjećaj da su se opet i Evropa i Amerika uspaničile zbog navodne ponovne ruske opasnosti i da su se mobilizirale kako bi preduprijedile novi veliki rat. Ili “pušu na hladno”?

Pogledajmo malo prošlost, dosadašnja novija iskustva u sukobima Rusije i Evrope, jer “historija je učiteljica života”. Prvi veliki rat koji se zbio, za historijske prilike “nedavno”, napad je Napoleona na Rusiju 1812. godine. Znamo da su Francuzi ušli u Rusiju sve do Moskve i da su tek nakon Borodinske bitke poraženi od vojske generala Kutuzova i jake zime, te bili prisiljeni na povlačenje. Zašto je došlo do rata? Zato što se Napoleon plašio da bi Rusija mogla stati na stranu Engleske u njegovom sukobu sa Englezima oko trgovine žitom i industrijskim proizvodima. Rusija je bila posljednja prepreka koju ne Napoleon trebao savladati kako bi bio siguran u svoju potpunu dominaciju. Naravno, uz njega su bile i druge zemlje koje su bile pod njegovom kontrolom, tako da se u vojsci koja je krenula na Rusiju govorilo 12 jezika. Bilo je tu: Nijemaca, Talijana, Poljaka, Španjolaca, Portugalaca, Holanđana, Belgijanaca, Austrijanaca, Švicaraca, Danaca, a bogme ni Hrvati nisu izostali.

Drugi put veliki rat Rusije je bio Prvi svjetski rat. Znamo da je povod za rat bio Sarajevski atentat 1914. godine, a da su uzroci mnogo dublji i složeniji. Ali u ovom slučaju je, za ovu priču, bitno to da rat ni tada nije počela Rusija, nego Austro-Ugarska napadom na Srbiju. Nakon toga je Njemačka objavila rat Rusiji, a ne obratno, 1. 8. 1914. Rezultat rata je po tadašnju carsku Rusiju bio da je na kraju ostala bez teritorija: Finske, Estonije, Litve, Latvije i Poljske.

Sljedeći veliki rat je bio Drugi svjetski rat 1939. Ni u tom ratu Rusija nije bila inicijator. Naprotiv, bila je nespremna za rat, a bez obzira na dogovor o nenapadanju koji je imala sa Njemačkom, Nijemci su napali Rusiji i u svom pohodu privremeno zauzeli gotovo njen cijeli evropski teritorij. Tek nakon ovog rata Rusija ne protjeruje napadače samo do svojih granica, nego još dalje, iza Berlina, i uspostavlja svoju zonu interesa u zemljama Istočne Evrope. Tako, nakon nastanka vojnog saveza Zapadnih zemalja NATO, nastaje i vojni savez Istočnog bloka poznat kao Varšavski ugovor.

Dakle, u tri navedena posljednja rata, niti jednom Rusija nije bila inicijator. Svaki put su je napadale neke zemlje, navodno preventivno, da ona ne bi napala njih. Svaki put se prije napada isticalo kako je Rusija opasnost i kako je treba spriječiti u njenim zlim namjerama. Pri tom su joj oduzimali i teritorij. A zbog čega nam je sve ovo sad važno? Zbog onog na početku, da je “historija učiteljica života”. Evo, i sada se sve ponavlja: ponovo se ističe kako je Rusija opasnost. Samo što nije krenula da pokori susjede, a onda da nastavi dalje. Koji će rezultat biti takve politike? Ponovo, “preventivno” napasti ovu zemlju? Hoće li neke zemlje naučiti iz dosadašnjih lekcija da je cijena za ono što su dobili u dosadašnjim sukobima s Rusijom previsoka? Djeluju li one, takvim svojim ponašanjem, kao akcelerator na Rusiju da ona zaključi kako joj je mudrije sada ne čekati da je napadnu, nego da ona povuče prvi potez, što bi se moglo naslutiti po postupcima vezanim za Krim i Siriju? Čini se da oni koji bi morali znati odgovore na ova pitanja nisu na visini svoje zadaće. Ako ni nama, običnim ljudima, do sada nisu jasni odgovori na ova pitanja, onda smo ili mi slabi učenici, ili je historija zaista loša učiteljica života.

U stvari, vrlo važno je kako sve navedeno doživljavamo mi, mali ljudi. Ako shvatimo da je sve tako kako je gore napisano, dobro ćemo razmisliti o svom mjestu i ulozi u vremenu koje dolazi. Zapitat ćemo se prvo šta smo dobili time što su naši brojni preci ostavljali u pomenutim ratovima svoje kosti po Galiciji ili sjevernoj Italiji? U svakom ratu smo bili na nečijoj strani i zdušno je podržavali prije početka sukoba. Kao takve, i oni su nas podržavali i veličali naše karakterne osobine, divili nam se, pa čak nam davali i pomoć, ali sve se uvijek završavalo tako da smo mi za njih ratovali, a ne oni za nas. Svaka pomoć koju smo dobili bila je preskupa. I sada nam, evo, „pomažu“, daju nam „besplatno“ skupocjeno oružje da se „branimo“. Razumijemo li da ćemo to oružje moći upotrijebiti samo kada budemo trebali njih braniti, i to, vrlo moguće, na našoj zemlji? Ako to jednom shvatimo, možda od historije ipak nešto i naučimo.