Je li slučaj male Mile potvrda da smo ušli u doba “amerikanizacije zdravstva”?

Prošli tjedan smo svjedočili velikoj akciji prikupljanja sredstava za liječenje male Mile Rončević, dvogodišnje djevojčice iz Rijeke koja je za poseban tretman protiv teške bolesti trebala uplatiti oko 3 milijuna dolara Dječjoj bolnici u Philadelphiji. U velikoj akciji koja je ujedinila cijelu Hrvatsku i ljude širom svijeta skupljen je potreban iznos, čak i više od tražene svote i djevojčica je trenutno pod posebnim liječničkim tretmanom.

Otac male Mile, Matrin Rončević, stavio je kuću pod hipoteku za kojuju je dobio 400 000 kuna i taj novac je odlučio uplatiti za liječenje teško oboljelog dječaka Šimuna Petra iz Maslenice. Nakon što je prikupljeno 38 864 518 kuna za pomoć maloj Mili, njen otac je pozvao ljude da ne uplaćuju više, jer je skupljeno puno više nego što je bilo potrebno, a pozvao je i na osnivanje fonda za liječenje bolesne djece, jer Mila ima stotinu, rekao je Matrin Rončević prije odlaska u SAD.

“Ono što je bilo #svizamilu mora postati #milazasve. Transparentno, efikasno, u najkraćem roku. Koncentrirajmo se da omogućimo, vi više, mi manje jer imamo svoje brige, na to da se u najkraćem roku napravi Fond iz kojeg bi se teško bolesnoj djeci omogućilo liječenje ili lijekovi, a za koju nisu primjenjiva pravila HZZO-a. Neka novac prikupljen za Milu bude temelj tog fonda, a u prikupljanje razlike, neka se uključi i država”, napisao je na svom Facebooku Matrin Rončević.

“Predložio je da bi bilo dovoljno da se država odrekne 5 lipa trošarine na litru dizela, od ukupno 3,06Hrk + PDV, koliko ja znam, i više neće biti potrebe za ovakvim radikalnim akcijama. Vjerujem da bi se i tvrtke dobitaši, malobrojni generatori razvoja, rado uključili u ovakve akcije, s minimalnim iznosima od dobiti po prihvatljivom modelu. Mi, građani, rado ćemo puniti razliku, kao i uvijek do sad, s novcem na kojeg je plaćen porez”, jedan je od modela kojeg otac male Mile vidi kao funkcionalan za rješavanje ovakvih problema.

Zdravstvo više nije javna usluga već ekonomski sektor

Međutim, iako razumni, ovi su prijedlozi teško ostvarivi, jer zdravlje ljudi danas više nije opći interes, a zdravstvo se pretvara u vrlo primamljiv profitabilni sektor. Država se ne smije uplitati u ekonomiju i čak i u zdravstvu mora osigurati prava privatnih poduzetnika, bilo kroz javno-privatno partnerstvo, “outsourcing” ili izdvajanje usluga u zdravstvu  koje se nude privatnim poduzetnicima i druge modele.

Čak i u novoj definiciji ekonomske znanosti više nemamo samo primarni, sekundarni i tercijarni sektor, već i kvartarni u kojeg spadaju obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura. Ranije su u ekonomiji postojali primarni sektor kojeg su činili poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i šumarstvo i proizvodnja nekih sirovina za sekundarne djelatnosti u koje su se ubrajali industrija, građevinarstvo, rudarstvo, energetika, brodogradnja i proizvodno obrtništvo. I na kraju smo imali tercijarni sektor s trgovinom, prometom, ugostiteljstvom, bankarstvom i turizmom.

Nova ekonomska znanost sa strukturnim reformama i privatizacijom javnih usluga je stvorila kvartarni sektor i u njemu profit donose obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura. Čak i sigurnost i obrana više nisu isključivo u nadležnosti države, ili društva, ako hoćete, jer se dio dao zaštitarskim i privatnim vojnim tvrtkama.

Sve se svodi na profit, čak i zdravstvo, obrazovanje i sigurnost, što bi trebale biti isključivo javne usluge. Zato postoje bolnice koje visokim plaćama privlače najbolje stručnjake i daju najbolje rezultate u liječenju teških bolesti. One koje se financiraju iz lokalnih proračuna, uz sav trud medicinskog osoblja, funkcioniraju na razini sredine XX stoljeća. Tako je i s privatnim sveučilištima, gimnazijama ili galerijama, kazalištima i kinima.

Netko će reći da je tako bolje, da se tako potiče konkurencija i dobiva bolja skrb. Točno, ali tko ima tu bolju skrb, bolje obrazovanje ili tko si može priuštiti zaštitu 24 sata dnevno sedam dana u tjednu i tako godinama?

Država se prema pravilima slobodnog tržišta i regulativi Europske unije ne smije uplitati u ekonomiju više od dozvoljenog, a prijedlog Martina Rončevića vjerojatno ne bi dobio zeleno svjetlo vlade i parlamenta.

Amerikanci su 2018. za liječenje uzeli 88 mlrd. dolara kredita, a deseci milijuna ih se ne liječi

Mi smo zapravo na putu “amerikanizacije zdravstva”, i to ne samo Hrvatska, nego sve zemlje EU i one koje joj žele pristupiti. Što to točno znači pogledajmo iz statističkih podataka za SAD u 2018. godini u zdravstvu.

Amerikanci su 2018. uzeli kredite u iznosu od 88 milijardi dolara samo kako bi platili liječenje. 65 milijuna Amerikanaca nije otišlo liječnicima jer si to nisu mogli ni priuštiti.

To se i ne krije. Relevantna istraživanja je proveo West Health-Gallup, a rezultate je objavio CNN.

Prema izvješću, svak osmi Amerikanac je bio prisiljeni uzeti kredit kako bi prošle godine dobio medicinsku skrb.

Osim toga, 65 milijuna Amerikanaca uopće nije otišlo liječnicima, unatoč činjenici da su imali zdravstvenih problema, jer si to nisu mogli priuštiti. Četvrtina Amerikanaca bila je prisiljena smanjiti izdatke za zdravstvenu skrb ili lijekove.

“Ne samo da imamo stvarno značajan broj ljudi koji odgađaju medicinsku njegu, nego je odbijaju općenito, već imate i veliki dio ljudi koji primaju liječničku skrb, ali moraju posuditi novac da bi je da bi je dobili”, rekao je viši istraživač Gallupa.

“Malo je Amerikanaca koji nisu pogođeni američkom krizom potrošnje u zdravstvu”

Još u 2017. godini je u Sjedinjenim Državama po osobi na zdravstvenu skrb potrošeno više od 10 700 dolara. To premašuje odgovarajući iznos u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Međutim, unatoč tome, Sjedinjene Države su redovito na najnižoj razini prema glavnim pokazatelja zdravlja stanovništva među razvijenim zemljama.

Smanjenje medicinskih troškova, osobito izdavanja lijekova na recept, postalo je ključna točka za predsjednika Donalda Trumpa i zakonodavce na obje strane političkog sprektra, republikance i demokrate. Predsjednik Sjedinjenih Država poduzima korake i iznosi brojne prijedloge za smanjenje troškova, dok je Kongres održao saslušanja i radio na zakonodavstvu kako bi učinio isto. Konkretno, odobreno je poskupljenje inzulina i nakon što su obitelji izjavile da su izgubile voljene osobe koje si nisu mogle priuštiti liječenje dijabetesa.

“U današnjoj političkoj stvarnosti se često usredotočujemo na politiku i zakonodavstvo, a ne na problem koji treba riješiti”, rekao je Tim Lash, direktor strategije West Health, neprofitne skupine koja nastoji smanjiti troškove zdravstvene skrbi za starije osobe.

No, većina tih napora se čini na marginama, kažu stručnjaci.

Amerikanci također nikada nisu bili tako beznadni. Studija je pokazala da više od tri četvrtine stanovnika Sjedinjenih Država očekuje da će se njihova potrošnja još više povećati u sljedeće dvije godine. Preko dvije trećine demokrata i republikanaca nisu sigurni da će izabrani dužnosnici moći donijeti dvostranačko zakonodavstvo kako bi smanjili troškove zdravstva.

Situacija je natjerala ljude da se osjećaju nesigurno. Oko 45% Amerikanaca izjavilo da su zabrinuti da bi ih veliki medicinski zahvat ili tretman otjerao u bankrot, uključujući 1 od 3 obitelji koje zarađuju najmanje 180 000 dolara godišnje, navodi se u istraživanju.

Više od tri četvrtine njih zabrinuto je ili je izrazito zabrinuto da će rastući troškovi zdravstvene zaštite dovesti do značajne i trajne štete za gospodarstvo. Općenito, prema saveznim podacima, Amerikanci troše na zdravstvo 3 500 milijardi dolara, što je gotovo petina gospodarstva zemlje. Očekuje se da će se u 2026. godini troškovi povećati na 5 600 milijardi dolara.

Savezna vlada i zakonodavci se u nastojanju da smanje troškove nadaju da će izdaci za zdravstvenu skrb biti transparentniji. Prema anketi, malo Amerikanaca kaže da znaju koliko su puta posjetili hitnu pomoć ili prošli ambulantni pregled prije nego su dobili medicinsku skrb, a samo trećina ih razgovara s liječnicima o cijenama lijekova, medicinskih postupaka ili planova liječenja.

Sve u svemu, situacija je katastrofalna, baš kao što je i u nas. U Europi se još uvijek pokušava očuvati javno zdravstvo, ali je ono s mjerama štednje i politici konsolidacije proračuna na štetu javnih službi ušlo u nepovratni proces degradacije. Svemu tome dodajmo i otvaranje ovih sektora privatnom kapitalu, koji neće poslovati bez zajamčenog profita.

Svjetlo na kraju tunela se ne nazire i jedino čemu se još možemo nadati su ad hoc humanitarne akcije, koje su, srećom po malu Milu, dale željeni rezultat. Ali kakvo je to rješenje i kamo nas vodi dugoročno? Sugestija da se država za liječenje teško oboljele djece odrekne 5 lipa trošarine na litru goriva izgleda razumna, ali čak i da se prihvati ova inicijativa, ovaj se iznos mora namaknuti negdje drugdje i ovdje ulazimo u začarani krug “fiskalne stabilnosti”, “konsolidacije proračuna”, “nužnosti smanjenja vječnog duga” i svih lijepih i uglavnom nerazumljivih fraza iza kojih se krije ekonomski model u kojem zdravlje svih, što god političari tvrdili, uopće nije na listi prioriteta.

Jesmo li s hipotekom od 400 000 kuna na kuću Matrina Rončevića, koji nakon opće mobilizacije svih u Hrvatskoj i diljem svijeta kategorički odbija vratiti banci novac, već zakoračili u model u kojem se za adekvatnu liječničku skrb ljudi moraju ili zadužiti pa možda i bankrotirati ili se uopće neće liječiti, jer nemaju novca čak ni za insulin, kao u Sjedinjenim Državama?

CNN