Je li sukob s Washingtonom preteška zadaća za “mirnog” predsjednika Rohanija?

Ovo se pitanje među komentatorima, iranskim i inozemnim, ponovo otvorilo nakon što su mnogi počeli strahovati od izbijanja vojnog sukoba između Irana i Sjedinjenih Država, prije svega u području Hormuškog tjesnaca, ali i drugdje, ako dođe do nepredviđenih incidenata s iranskim tankerima, na koje, nimalo slučajno, upravo ovih dana upozorio posebni predstavnik američkog State Departmenta za Iran, Brian Hook.

Isto su si pitanje postavljalo mnogi kada je, nakon prilično “oštrog” Mahmuda Ahmadinedžada, za predsjednika Irana 2013. izabran aktualni predsjednik Hassan Rohani.

Hassan Rohani je pobijedio na izborima u ljeto 2013. i preuzeo je dužnost predsjednika islamske republike 3. kolovoza iste godine. Na predsjedničkim izborima 2017. je ponovno pobijedio i započeo svoj drugi mandat.

Kada je Rohani izabran 2013. godine, mediji su pisali kako je kandidat koji je prihvatljiv većini u zemlji, što je točno, a na Zapadu su ga unaprijed vidjeli kao reformatora koji će Iran odvesti u “pravom smjeru”. Stav europskih kancelarija je bio “kako je novi lider ipak bolji izbor od Ahmadinedžada i njemu sličnih”, a na lijevom krilu europskog političkog spektra su se čule poruke  “kako bi se Rohani trebao potruditi da poboljša uvjete za iransko radništvo i da im podigne plaće koje su u zadnjoj godini mandata bivšeg predsjednika porasle za 30%, dok je inflacija navodno bila 100%”.

Ista europska ljevica zaboravlja kako su inflacija i brojni problemi s kojima se suočavala i još uvijek se suočava Islamska Republika posljedica sankcija koje su do potpisivanja nuklearnog sporazuma 2015. i sami podržavali.

Iranu se i sada prigovara sve. Od navodnih kršenja radničkih i ljudskih prava općenito, a posebno prava žena, homoseksualaca i pripadnika raznih skupina čiji disidenti žive u Europi, iako je riječ o separatističkim naoružanim skupinama, kao što su Kurdi na sjeveru, separatisti Baluchistana na jugu ili skupina Arapski borbeni pokret za slobodu Ahwaza (ASMLA), čiji su  militanti dobili azil u Danskoj i drugim skandinavskim zemljama.

Hassan Rohani nije napravio nikakav radikalni zaokret i popustio Zapadu pod izgovorom obrane “radničkih ili ljudskih prava”, jer je to bilo besmisleno upravo zbog agresivnog izolacionizma tada nametnutog od strane Washingtona i Bruxellesa.

Kao što se pokazalo u niz slučajeva, zemlje koje su na meti Zapada nužno moraju imati odlučnu vlast, kako ne bi došlo do općeg rasula koje bi zapadne kancelarije istog trenutka iskoristile da nametnu marionetsku vladu. Kako se Rohani iskusan političar, pokazalo se da je takav scenarij nemoguće provesti u djelo, ali je pristao na ravnopravnoj osnovi pregovarati o nuklearnom programu, koji ionako nije dosegao razinu da bi ga se moglo koristiti u vojne svrhe.

Naravno, protiv aktualnog predsjednika nisu izostale ni kritike takozvanih  iranskih disidenata, bivšeg iranskog predsjednika Banija Sadra koji živi u egzilu u Francuskoj. Bani Sadr je bio prvi iranski predsjednik nakon Islamske revolucije 1979. Na dužnost je stupio 1980. godine, ali je od strane iranskih klerika smijenjen već u lipnju 1981. Danas, kao starac od 85 godina živi u Versaillesu, ali je još uvijek jedan je od velikih kritičara vlasti u Teheranu. Mora se priznati da je veliki “optimist”, budući da je prije nekoliko godina izjavio “kako je siguran da će se jednog dana vratiti u neovisni i slobodni Iran”.

“Iranci nisu glasali za Rohanija, nego protiv Hamneija, protiv tiranskog režima koji drži svu moć u svojim rukama. Ne gajim nikakve iluzije da je Rohani nekakva promjena jer su svi dobili zeleno svjetlo od Hamneija da bi se uopće mogli kandidirati na predsjedničkim izborima”, izjavio je Sadr tijekom nakon Rohanijeve kampanje.

Tada nisu izostale ni kritike od strane Sussan Tahmasebi s prebivalištem u Washingtonu, aktivistice za prava žena koja vodi udrugu FEMENA. Ona vladu u Teheranu kritizira zbog navodno rigidnog tumačenja šerijata, ali u isto vrijeme priznaje kako u Iranu 62% studentske populacije čine žene. Među ovom bulumentom je i Azadeh Moaveni iz Kalifornije, poznata kao autorica kampanje “Lipstick Jihad” i “Honeymoon in Tehran”, koja kritizira vlasti u domovini zbog “segregacije žena u pojedinim sektorima obrazovanja, a posebno u društvenim znanostima i umjetnosti, te optužuje vođe u Teheranu za tešku gospodarsku situaciju u zemlji”.

Kritičari i disidenti u egzilu, koji su u pravilu uvijek najglasniji, ipak ne mogu zanemariti činjenicu da na predsjedničke izbore u Iranu 2013. izašlo 36 milijuna birača, a 2017. njih 39 milijuna što je preko 73% od ukupno upisanih u biračke spiskove i da Rohani ima puni izborni legitimitet.

Posebno iznenađuje velika izlaznost na iranske izbore ženske populacije, što je samo dokaz da u Londonu, Parizu i Washingtonu, gdje su uglavnom udomljeni iranski disidenti, iranska stvarnost poprima jednu drugu dimenziju.

Ipak, već prva izborna pobjeda Hassana Rohanija je dobro primljena u Parizu, Londonu, Rimu i Bruxellesu, a Washington u vrijeme Obame je poručio “kako je spreman za izravni dijalog s novim predsjednikom i kako se nada da će se spor oko iranskog nuklearnog programa riješiti diplomatskim putem”, što se na kraju dogodilo potpisivanjem nuklearnog sporazuma između “Grupe 5+1” i Teherana.

Jedina zemlja koja je uvijek ostala dosljedna stavu “kako i dalje treba vršiti pritisak na Teheran” je Izrael, a ovu je politiku usvojio i aktualni predsjednik Donald Trump, čiji je zet i viši savjetnik Jared Kushner osvjedočeni cionist i glavni zagovornik raskida nuklearnog sporazuma i pritiska na Islamsku Republiku, čak i po cijenu sukoba.

Donald Trump i Jared Kushner vjeruju u izraelsku propagandu, čak i dijelove iste koji izazivaju podsmijeh u svijetu.

Na primjer, bivši izraelski ministar za međunarodne odnose, strategiju i obavještajne službe, sada ministar energije i vodnih resursa, Yuval Steinitz, prije nuklearnog sporazuma je izjavio “kako je Iran vrlo blizu prelaska crvene linije, jer posjeduje 200 kg urana čistoće 20%”.

“Nije uopće važno je li uran kojeg posjeduje Teheran čist 20 ili 90 posto, važno je koliko Iranci imaju centrifuga. Kada ih budu imali dovoljno, vrlo lako će dobiti uran čistoće 90% i bit će u stanju proizvesti 30 nuklearnih bombi godišnje”, izjavio je Steinitz uoči pregovora Irana i “Grupe 5+1”, koji su činili Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija i Njemačka.

Yuval Steinitz dosljedno ponavlja dugogodišnji stav Tel Aviva kako je “spriječiti razvoj iranskog nuklearnog programa najvažniji izazov ove generacije”.

No, vratimo se Hassanu Rohaniju, koji se pokazao relativno umjeren političar i spremam za dijalog. Međutim, ne treba zaboraviti kako je odmah nakon revolucije 1979. godine, kao i za vrijeme iračko-iranskog rata, bio poznat po tome što ispod odore šiitskog klerika nikada nije skidao tamnozelenu vojnu uniformu.

“Mirni” Hassan Rohani i njegova povijest klerika i ratnika

Hassan Rohani je od samih početaka bio islamski revolucionar, šiitski klerik koji se doslovno borio s puškom u ruci, a vremenom je postao vješt diplomat, pregovarač o iranskom nuklearnom programu i koalira s reformistima za koje se smatralo da su nestali s iranske političke scene.

U europskim terminima bi se iranski predsjednik s turbanom i odorom šiitskog klerika prije mogao nazvati umjerenim konzervativcem, nego nekakvim liberalom i reformistom.

Kao mladi teolog je bio uhićen od strane tajne policije SAVAK šaha Reze Pahlavija, na čiji spomen se ljudima uvlačio strah u kosti. Nakon te epizode bježi u inozemstvo, gdje se pridružuje ajatolahu Homeiniju u njegovom egzilu u Parizu.

Nakon pada šaha i Islamske revolucije 1979. postaje klerik i borac i udara temelje novim oružanim snagama Islamske Republike. Tijekom iračko-iranskog rata se često viđa u društvu svog velikog mentora, ajatolaha Alija Akbara Hashemija Rafsandžanija. Rohani je tada ispod odore šiitskog klerika uvijek nosio tamnozelenu vojnu uniformu, a po završetku rata ga je ajatolah Ali Hamnei odlikovao medaljom Nasr, jednim od najviših vojnih odličja u Iranu.

Nakon rata se ženi i studira teologiju u Qomu, te završava pravo. Nakon toga odlazi na sveučilište u Glasgow na specijalizaciju. Do izbora je 20 godina bio parlamentarni zastupnik i nije uvijek bio “popustljiv”, kako su ga pogrešno protumačili u zapadnim kancelarijama.

Za vrijeme nemira, zbog zatvaranja jednog “reformističkog” dnevnog lista 1999. godine, oštro se obrušio na prosvjednike nazvavši ih “saboterima” i čak je tražio da im se odredi smrtna kazna. Kada je Rafsandžani izabran za predsjednika, Rohani je imenovan za čelnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, dužnost koju je obavljao čitavih 16 godina, čak i za vrijeme vladavine Sayeda Mohammada Katamija.

Rohani je 2003. zadobio simpatije međunarodne zajednice jer se s Francuskom, Velikom Britanijom i Njemačkom uspio dogovoriti oko moratorija na obogaćivanje urana u sklopu iranskog nuklearnog programa.

Tada su ga u zapadnim medijima prozvali “šeikom diplomatom”. Popularnost Hassana Rohanija naglo raste nakon uspješnog smirivanja prosvjeda koji su 2009. potresali Iran zbog navodne izborne prijevare Mahmuda Ahmadinedžada.

Iako politički oponent bivšem predsjedniku, Rohani je dobro procijenio da “Zeleni val” ima sve karakteristike “Obojene revolucije” i smiruje mase koje su preplavile Teheran i druge velike iranske gradove.

Tijekom prve kandidature za predsjedničke izbore koalira s reformistima, ali prije svega s umjerenim konzervativcima. Podržali su ga i bivši predsjednici Rafsandžani i Katami, a potporu mu je dao i Hassan Homeini, nećak pokojnog vođe islamske revolucije. Tijekom televizijskih debata se dotaknuo tada još uvijek tabu teme o iranskom nuklearnom programu i međunarodnoj izolaciji, a obećao je i veća prava ženama, pa čak i oslobađanje nekih od političkih zatvorenika. Srednja klasa i poduzetnici su ga podržali jer se uvijek uspješno zalagao za oporavak ekonomije.

U tom smislu se mora napomenuti kako je i bivši predsjednik Ahmadinedžad činio sve što je bilo u njegovoj moći da se zbog nametnutih sankcija ne bi urušilo iransko gospodarstvo i uspio je ugovoriti  izgradnju plinovoda prema Pakistanu i Iraku, vješto je izbjegavao sankcije prodajući Turskoj naftu za zlato i sklapao brojne poslove sa zemljama koje su bila izvan dosega Washingtona.

Nakon pobjede Rohanija i naknadnog potpisivanja nuklearnog sporazuma su pojedini analitičari išli tako daleko da su tvrdili kako postoje, iako minimalne, šanse za ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama, koji su prekinuti još davne 1979.

Naravno, sve iluzije su nestale izlaskom Donalda Trumpa iz nuklearnog sporazuma, što je bez sumnje bilo obećanje koje je tijekom kampanje dao Izraelu.

S druge strane, sigurno i da u Teheranu predsjednik Hassan Rohani, usprkos njegovoj poznatoj “mirnoći”, neće učiniti ništa čime bi ugrozio teško stečenu iransku neovisnost. Konačno, za nju se osobno borio, ne samo u uredima u Teheranu ili na sastancima sa stranim dužnosnicima, nego i kao časnik i vojnik Islamske Republike.