Je li Zapad konačno spreman priznati poraz u Ukrajini?

The Economist ovaj tjedan izvještava da “Rusija probija kroz ukrajinsku obranu” i da Ukrajina posljedično “jedva preživljava”. Diljem zapadnih medija, javnost se priprema na poraz i bolne ustupke u budućim pregovorima. Novinari mijenjaju narativ jer se stvarnost više ne može ignorirati. Moskovin nadolazeći uspjeh bio je očit barem od ljeta 2023., no to se ignoriralo kako bi se proxy rat nastavio.

Svjedočimo impresivnoj demonstraciji kontrole narativa: Više od dvije godine, političko-medijske elite ponavljale su ‘Ukrajina pobjeđuje’ i osuđivale svako neslaganje s njihovim narativom kao ‘kremljevske talking points’ koji žele smanjiti potporu ratu. Ono što je jučer bila ‘ruska propaganda’ danas je odjednom konsenzus kolektivnih elita. Kritička samorefleksija jednako je odsutna kao što je bila nakon izvještavanja o Russiagatea, nakon američkih izbora 2016.

Slična kontrola narativa pokazala se kada su mediji dva desetljeća uvjeravali javnost da SAD kontrolira Afganistan, prije nego što su pobjegli u velikoj žurbi s dramatičnim slikama ljudi koji padaju s aviona.

Novinari su zavaravali javnost predstavljajući statične crte bojišnice kao dokaz da Rusija ne stječe prednost. Međutim, u ratu iscrpljivanja, smjer rata mjeri se stopama gubitaka – gubicima na svakoj strani. Teritorijalna kontrola dolazi nakon što je protivnik iscrpljen jer je teritorijalno širenje vrlo skupo u takvom visokointenzivnom ratovanju s moćnim obrambenim linijama. Stope gubitaka tijekom rata bile su iznimno nepovoljne za Ukrajinu i nastavljaju se pogoršavati. Trenutni kolaps kijevskih crta bojišnice bio je vrlo predvidljiv jer su njihova ljudska snaga i naoružanje iscrpljeni.

Zašto je prethodni narativ istekao? Javnost se mogla zavarati lažnim stopama gubitaka, ali nije moguće prikriti teritorijalne promjene nakon konačne prekretnice. Nadalje, proxy rat je koristio NATO-u kada su Rusi i Ukrajinci krvarili jedni druge bez značajnih teritorijalnih promjena. Sada kada su Ukrajinci iscrpljeni i počinju gubiti strateški teritorij, više nije u interesu bloka predvođenog SAD-om nastaviti rat.

Kontrola narativa: Oružanje empatije

Još 2022. političko-medijske elite naoružale su empatiju kako bi dobile javnu potporu za rat i prezir prema diplomaciji. Zapadna javnost bila je uvjerena da podržava proxy rat protiv Rusije beskrajnim porukama o patnji Ukrajinaca i nepravdi gubitka njihovog suvereniteta.

Oni koji se nisu složili s NATO-ovom mantrom da su ‘oružja put do mira’ i umjesto toga predlagali pregovore brzo su odbačeni kao lutke Kremlja koje ne mare za Ukrajince. Podrška nastavku borbi u ratu koji se ne može dobiti bila je jedini prihvatljiv izraz empatije.

Za postmoderniste koji nastoje društveno konstruirati vlastitu stvarnost, suparništvo velikih sila uglavnom je bitka narativa. Oružanje empatije omogućilo je da vojni narativ postane otporan na kritiku. Rat je bio krepostan, a diplomacija izdajnička jer se Ukrajina navodno borila protiv Rusijin “neprovociranog” rata s ciljem pokoravanja cijele zemlje. Snažno moralno uokvirivanje uvjerilo je ljude da varaju i autocenzuriraju u podršci ovom plemenitom cilju.

Čak je i kritika kako je ukrajinska vlada vukla civile u automobile i slala ih u smrt na prvoj crti prikazana kao podržavanje ‘kremljevskih talking pointsa’, jer je podrivala NATO-ov ratni narativ.

Izvještavanje o visokim ukrajinskim žrtvama prijetilo je podrivalem potpore borbi. Izvještavanje o neuspjehu sankcija prijetilo je smanjenjem javne potpore sankcijama. Izvještavanje o vjerojatnom američkom uništenju Sjevernog toka prijetilo je stvaranjem podjela unutar NATO-a. Izvještavanje o američkom i britanskom sabotiranju Minskih sporazuma i istanbulskih pregovora prijetilo je narativu da Zapad samo pokušava ‘pomoći’ Ukrajini. Javnosti je ponuđena binarna opcija pridržavanja ili pro-ukrajinskog/NATO narativa ili pro-ruskog narativa. Svatko tko ga je izazivao neugodnim činjenicama tako je mogao biti optužen za podržavanje moskovskih ciljeva. Ukazivanje na to da Rusija pobjeđuje nekritički je tumačeno kao zauzimanje njezine strane.

Postoji mnoštvo činjenica i izjava koje pokazuju da se NATO borio do posljednjeg Ukrajinca kako bi oslabio strateškog rivala. Ipak, stroga kontrola narativa podrazumijeva da takvi dokazi nisu smjeli biti predmetom rasprave.

Ciljevi proxy rata: Krvarenje protivnika

Strogi zahtjev za lojalnošću narativu skriva činjenicu da se američka vanjska politika odnosi na obnavljanje globalne prevlasti, a ne na altruističnu predanost liberalno-demokratskim vrijednostima. SAD smatra Ukrajinu važnim instrumentom za slabljenje Rusije kao strateškog rivala.

RAND Corporation, think tank koji financira američka vlada i poznat po bliskim vezama s obavještajnom zajednicom, objavio je 2019. izvješće o tome kako bi SAD mogao krvariti Rusiju uvlačeći je dublje u Ukrajinu. RAND je predložio da SAD može poslati više vojne opreme Kijevu i zaprijetiti širenjem NATO-a kako bi provocirao Moskvu da poveća svoje uključivanje u Ukrajini:

“Pružanje više američke vojne opreme i savjeta moglo bi navesti Rusiju da poveća svoje izravno uključivanje u sukob i cijenu koju plaća za to… Dok NATO-ov zahtjev za jednoglasnošću čini malo vjerojatnim da bi Ukrajina mogla postati članica u doglednoj budućnosti, Washington koji gura tu mogućnost mogao bi pojačati ukrajinsku odlučnost dok bi Rusiju naveo da udvostruči svoje napore da spriječi takav razvoj.”

Međutim, isto izvješće RAND-a prepoznalo je da strategiju krvarenja Rusije treba pažljivo “kalibrirati”, jer bi rat punih razmjera mogao rezultirati time da Rusija stekne strateške teritorije, što nije u interesu SAD-a. Nakon što je Rusija pokrenula svoju vojnu operaciju u veljači 2022., strategija je bila slična – održavati rat dokle god nema značajnih teritorijalnih promjena.

U ožujku 2022., Leon Panetta (bivši šef kabineta Bijele kuće, ministar obrane i direktor CIA-e) priznao je: “Mi smo uključeni u sukob ovdje, to je proxy rat s Rusijom, priznali mi to ili ne… Način na koji dobivate prednost je, iskreno, ulaskom i ubijanjem Rusa.” Čak je i Zelenski priznao u ožujku 2022. da su neke zapadne države željele koristiti Ukrajinu kao proxy: “Postoje oni na Zapadu kojima ne smeta dugi rat jer bi to značilo iscrpljivanje Rusije, čak i ako to znači propast Ukrajine i dolazi po cijenu ukrajinskih života.”

Američki ministar obrane Lloyd Austin iznio je ciljeve u ukrajinskom proxy ratu kao slabljenje strateškog protivnika:

“Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može činiti vrste stvari koje je učinila invazijom na Ukrajinu… Dakle, već je izgubila mnogo vojnih sposobnosti. I mnogo svojih trupa, iskreno govoreći. I želimo vidjeti da nemaju sposobnost vrlo brzo obnoviti tu sposobnost.”

Bilo je također naznaka da je promjena režima širi cilj rata. Izvori u američkoj i britanskoj vladi potvrdili su u ožujku 2022. da je cilj bio “produžiti sukob i time krvariti Putina”, jer je “jedini kraj igre sada kraj Putinovog režima.” Američki predsjednik Joe Biden sugerirao je da je promjena režima nužna u Rusiji: “Za ime Božje, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti.” Međutim, Bijela kuća kasnije se ogradila od tih opasnih primjedbi.

Glasnogovornik tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona također je izričito spomenuo promjenu režima tvrdeći: “mjere koje uvodimo, koje veliki dijelovi svijeta uvode, su za rušenje Putinovog režima.” James Heappey, britanski ministar oružanih snaga, slično je napisao u Daily Telegraphu:

“Njegov neuspjeh mora biti potpun; ukrajinski suverenitet mora biti obnovljen, a ruski narod osnažen da vidi koliko malo mari za njih. Pokazujući im to, Putinovi dani kao predsjednika sigurno će biti odbrojani, kao i dani kleptokratske elite koja ga okružuje. Izgubit će vlast i neće moći birati svog nasljednika.”

Borba do posljednjeg Ukrajinca

Chas Freeman, bivši pomoćnik američkog ministra obrane za međunarodnu sigurnost i direktor za kineske poslove u State Departmentu, kritizirao je odluku Washingtona da se ‘bori do posljednjeg Ukrajinca’.

U međuvremenu, republikanski senator Lindsey Graham iznio je povoljne aranžmane koje je SAD uspostavio s Ukrajinom: “Sviđa mi se strukturni put kojim idemo ovdje. Dok god pomažemo Ukrajini s oružjem koje im treba i ekonomskom potporom, borit će se do posljednje osobe.” Republikanski vođa u Senatu, Mitch McConnell, upozorio je protiv miješanja idealizma s tvrdom stvarnošću američkih ciljeva u proxy ratu:

“Predsjednik Zelenski je inspirativan vođa. Ali najosnovniji razlozi za nastavak pomoći Ukrajini da degradira i porazi ruske napadače su hladni, tvrdi, praktični američki interesi. Pomoć u opremanju naših prijatelja u Istočnoj Europi da pobijede u ovom ratu također je izravno ulaganje u smanjenje budućih Putinovih sposobnosti da prijeti Americi, prijeti našim saveznicima i osporava naše temeljne interese… Konačno, svi znamo da ukrajinska borba za povratak svog teritorija nije ni početak ni kraj šire strateške konkurencije Zapada s Putinovom Rusijom.”

Senator Mitt Romney tvrdio je da naoružavanje Ukrajine “smanjuje i devastira rusku vojsku za vrlo mali iznos novca… oslabljena Rusija je dobra stvar,” i dolazi po relativno niskoj cijeni jer “ne gubimo živote u Ukrajini.” Senator Richard Blumenthal slično je tvrdio: “dobivamo vrijednost za novac od našeg ulaganja u Ukrajinu” jer “za manje od 3 posto našeg nacionalnog vojnog proračuna, omogućili smo Ukrajini da smanji rusku vojnu snagu za polovicu… Sve bez ijednog američkog vojnika ili žene ozlijeđenog ili izgubljenog.” Kongresmen Dan Crenshaw slaže se da “ulaganje u uništenje vojske našeg protivnika, bez gubitka ijednog američkog vojnika, čini mi se kao dobra ideja.”

Umirovljeni američki general Keith Kellogg slično je tvrdio u ožujku 2023. da “ako možete poraziti strateškog protivnika ne koristeći američke trupe, na vrhuncu ste profesionalnosti.” Kellogg je dalje objasnio da korištenje Ukrajinaca za borbu protiv Rusije “uklanja strateškog protivnika s stola” i tako omogućuje SAD-u da se fokusira na svog “primarnog protivnika, a to je Kina.” Bivši glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg također je tvrdio da poraz Rusije i korištenje Ukrajine kao bedema protiv Rusije “će olakšati” SAD-u “da se fokusira i na Kinu… ako Ukrajina pobijedi, onda ćete imati drugu najveću vojsku u Europi, ukrajinsku vojsku, prekaljenu u borbi, na našoj strani, i imat ćemo oslabljenu rusku vojsku, a imamo i sada Europu koja stvarno povećava obrambene troškove.”

U potrazi za novim narativom

Potreban je novi narativ o pobjedi jer NATO-om podržana Ukrajina ne može realno poraziti Rusiju na bojnom polju. Najočitiji je tvrditi da Rusija nije uspjela u svom cilju da anektira cijelu Ukrajinu kako bi pomogla ponovno stvoriti Sovjetski Savez i nakon toga osvojiti Europu. Ova obmana omogućila bi NATO-u da tvrdi pobjedu. Nakon katastrofalne ukrajinske protuofenzive u ljeto 2023., na to je ukazao David Ignatius u Washington Postu, gdje je tvrdio da je mjerilo uspjeha slabljenje Rusije:

“U međuvremenu, za Sjedinjene Države i njihove NATO saveznike, ovih 18 mjeseci rata bio je strateški dobitak, uz relativno mali trošak (osim za Ukrajince). Najneobuzdaniji protivnik Zapada je uzdrman. NATO je postao mnogo jači s pridruživanjem Švedske i Finske. Njemačka se odviknula od ovisnosti o ruskoj energiji i, u mnogim aspektima, ponovno otkrila svoj osjećaj vrijednosti. NATO-ove svađe pune naslovnice, ali općenito, ovo je bilo trijumfalno ljeto za savez.”

Sean Bell, bivši zamjenik maršala Kraljevskog ratnog zrakoplovstva i član osoblja Ministarstva obrane, tvrdio je u rujnu 2023. da je rat značajno degradirao rusku vojsku do točke da “više ne predstavlja vjerodostojnu prijetnju Europi.” Bell je stoga zaključio da je “zapadni cilj ovog sukoba postignut” i “Surova stvarnost je da ukrajinski ciljevi više nisu usklađeni s ciljevima njihovih podupiratelja.”

Ukrajinski proxy je iscrpljen, što okončava proxy rat osim ako NATO nije spreman ići u rat protiv Rusije. Kako se NATO priprema rezati gubitke, potreban je novi narativ. Uskoro će biti dopušteno pozivati na pregovore kao izraz empatije prema Ukrajincima.

Autor: Glenn Diesen