Moskva se pridružila NATO-ovom programu Partnerstvo za mir prije 30 godina, ali danas nema ni partnerstva ni mira
Tadašnji ruski ministar vanjskih poslova Andrey Kozyrev potpisao je NATO-ov program Partnerstvo za mir u Bruxellesu 22. lipnja 1994. To je označilo početak službenih odnosa između Ruske Federacije i bloka predvođenog SAD-om (prije toga, SSSR i NATO bili su uključeni u politički dijalog u okviru Sjevernoatlantskog vijeća za suradnju, ali ono je osnovano samo nekoliko dana prije raspada Sovjetskog Saveza).
Povijest suradnje Rusije i NATO-a bila je vrlo bogata i zanimljiva. Tijekom godina vidjeli smo čudnu mješavinu dobrih namjera, političkog licemjerja i međusobnih nesporazuma koji su ponekad nastajali prirodno, a ponekad su bili namjerni. Stručnjaci često govore o nerealiziranim prilikama između dviju strana, ali to je diskutabilno. Zapravo, nikada nije bilo realne šanse za uspostavu pravog partnerstva između Rusije i NATO-a, iako su u nekom trenutku postojale određene iluzije o tome.
Program Partnerstvo za mir izvorno je imao dvostruki cilj: bio je alternativa članstvu u NATO-u, ali i pripremni korak za ulazak u tu organizaciju (barem za neke zemlje). Kada je program pokrenut, još nije bila donesena konačna odluka o širenju NATO-a. Rasprave u Washingtonu su se nastavile, ali je vaga uglavnom prevagnula u korist širenja svojih pipaka.
Rusija se protivila ideji, ali nije bila dosljedna. Kozyrev je upozorio na posljedice širenja, ali je opetovano rekao da NATO nije neprijatelj Rusije. Ruski predsjednik Boris Jeljcin odvratio je zapadne čelnike od širenja bloka, ali je u isto vrijeme rekao poljskom predsjedniku Lechu Walesi da Moskva nije protiv pristupanja Varšave. Tada je inicijativa Partnerstvo za mir izgledala kao spasonosni kompromis. No, dvije godine kasnije NATO je konačno objavio da će primiti prvu skupinu bivših komunističkih zemalja.
Trenutno u Rusiji prevladava mišljenje da su SAD i njegovi saveznici nakon raspada SSSR-a krenuli putem vojnog i političkog preuzimanja bivše sovjetske sfere utjecaja, a NATO je postao glavni instrument u tome. Iako se to na kraju dogodilo, početna motivacija možda nije bila tako jednostavna. Lagani i neočekivani uspjeh Zapada u Hladnom ratu stvorio je osjećaj bezuvjetne pobjede – političkog i gospodarskog uspjeha, ali što je najvažnije, moralnog.
Zapad je smatrao da, kao pobjednička strana, ima pravo odrediti strukturu Europe i točno je znao kako to učiniti. To nije bio samo prikaz svjesne arogancije, već radosne euforije. Činilo se da će od sada stvari uvijek biti ovakve.
Koncept usvojen na kraju Hladnog rata tvrdio je da NATO osigurava europsku sigurnost, a veći NATO znači sigurniji kontinent. Kao prvi korak prema tome, svi (uključujući Moskvu) su se složili da će ponovno ujedinjena Njemačka ostati članica bloka umjesto da dobije neutralni status, kao što su neki ranije predlagali. Nadalje, podrazumijevalo se da svaka zemlja ima pravo odlučiti hoće li se pridružiti nekom savezu ili ne. Teoretski, to je ono što suverenitet podrazumijeva. Ali u praksi, geopolitička ravnoteža snaga uvijek je nametala ograničenja koja su prisiljavala saveze da razmotre reakciju zemalja nečlanica. No, trijumfalizam koji je zavladao na Zapadu nakon Hladnog rata znatno je smanjio spremnost da se takve reakcije uzmu u obzir. Drugim riječima, NATO se osjećao kao da može učiniti sve i da neće uslijediti nikakav odgovor.
Situacija se mogla dramatično promijeniti da je Rusija razmatrala mogućnost ulaska u NATO i da je sam blok razmatrao takav scenarij. Tada bi se u okviru bloka poštovalo načelo nedjeljivosti sigurnosti, proklamirano u Pariškoj povelji za novu Europu iz 1990. godine. Međutim, bilo je nemoguće da se Rusija pridruži NATO-u, jer je, čak i kada je bila najslabija, Rusija ostala jedna od najvećih svjetskih vojnih sila i posjedovala najveći nuklearni arsenal. Hipotetsko pristupanje takve države NATO-u značilo bi pojavu druge sile unutar kluba koja bi bila ravnopravna sa SAD-om, dakle, ne bi mu se pokoravala na istoj razini kao ostali saveznici. To bi promijenilo samu bit organizacije i njezina načela atlantizma (jednostavno zbog geografskog položaja Rusije). Nitko nije bio spreman na ovo. Kvalitativna transformacija NATO-a nikada nije bila na dnevnom redu.
Kao rezultat toga, širenje NATO-a, koje je u određenom smislu postalo automatizirano, guralo je Rusiju sve dalje na istok. Pokušaji Moskve da regulira ovaj proces – najprije kroz sudjelovanje u zajedničkim institucijama (kao što je Vijeće NATO-Rusija iz 2002., koje je bilo proširenje Temeljnog akta NATO-Rusija iz 1997.), a zatim kroz sve veće protivljenje (počevši od Putinova govora u Münchenu 1997. 2007) – nije donio željene rezultate. Uz inertnost početnog pristupa Zapada (koji je implicirao da je samo postojanje bloka sigurnost samo po sebi), Zapad je vjerovao da Moskva nema pravo postavljati uvjete i da mora samo slijediti pravila koja postavljaju jači i više uspješne zapadne zajednice. Ovo je način na koji se EU na kraju uključila u trenutni ukrajinski rat.
Jesu li se odnosi između NATO-a i Rusije mogli drugačije razvijati? Zapad smatra da je upornost Rusije, koja je nastavila NATO smatrati prijetnjom svojoj sigurnosti, dovela do sadašnje vojne krize. I, zapravo, ovo je postalo samoispunjavajuće proročanstvo. Ali čak i pod pretpostavkom da je to istina, brzina i lakoća kojom se NATO vratio u jaku konfrontaciju s Rusijom pokazuje da je na to bio spreman.
Ruski memorandum iz prosinca 2021. i vojna operacija u Ukrajini 2022. osmišljeni su kako bi stali na kraj ideji neospornog širenja NATO-a kao jedinog sredstva za osiguranje europske sigurnosti. Dvije i pol godine kasnije vidimo da su razmjeri sukoba premašili sva početna očekivanja. Sudeći prema izjavama Moskve, konfrontaciji bi mogao doći kraj tek kad se temeljno preispitaju načela na kojima se temelji europska sigurnost.
Ovo nije teritorijalni sukob, već sukob koji može završiti tek kada NATO napusti svoj glavni cilj i funkciju. Zasad nema kompromisa na horizontu. Zapadna strana nije voljna pristati da se rezultati Hladnog rata moraju preispitati, a ruska strana nije spremna na povlačenje bez tog jamstva. Trideset godina nakon potpisivanja programa Partnerstvo za mir još uvijek nema partnerstva ni mira između Rusije i NATO-a. A nema ni jasnog razumijevanja zašto dvije strane to nisu mogle postići.
Autor: Fyodor Lukyanov
Jedini način da se prekine sukob je kapitulacija IV rajha.
Da se ne lazemo to je jedini nacin.
Jedni uskomešaju svoje miševe, ovi drugi svoje! Trčidu usplahirani miševi tako po polju, na tacni budu predatorima! Vrv i kada to jednoga dana bude gotovo, nastupi “mir” i tada mnogi neće shvatiti šta se to u stvari desilo! Da..
Netko je imao dručkiji plan.
Britanski zastupnik Andrew Bridgen upozorava da NATO planira lažan bombaški napad u Europi kako bi pokrenuo 3. svjetski rat.
NATO planira izvesti lažni bombaški napad pod lažnom na europski grad koristeći nuklearnu “prljavu bombu” i okriviti Rusiju, prema britanskom zastupniku Andrewu Bridgenu, pozivajući se na parlamentarne obavještajne podatke na visokoj razini.
Bridgen je za GB News objasnio da su ga britanski obavještajci upozorili na zavjeru da se svijet uvuče u rat s Rusijom u Ukrajini i izazove Treći svjetski rat.
“Napad” Rusije na državu NATO-a u Europi pokrenuo bi članak 5, koji zahtijeva od Sjedinjenih Država i svih članica NATO-a da objave rat Rusiji. Lažna zastava NATO-a usmjerena na Rusiju mogla bi imati istu funkciju.
Svjetski se poredak definitivno mjenja …zapad po svaku cijenu želi zadržati postojeći , sto je ne moguće … veliki rat je neizbježan …
“Zapad je smatrao da, kao pobjednička strana, ima pravo odrediti strukturu Europe i točno je znao kako to učiniti”
“Trijumfalizam”
Nije Zapad pobjedio, već su se Rusi sami povukli.
A kako tko to tumači, to je njegova stvar.
Puno važnije: sve ovo danas je posljedica tog povlačenja.
Posljedica politike dva izdajnika: Gorbačova i Jeljcina.
Jesu li te Istočno EU zemlje zbilja u NATO-u?
Koga briga, glavno da plaćaju.
Njihova sigurnost je njihova stvar.
Vidjeli po onome dronu.
Da su zbilja htjeli realno pristupanje, proveli bi referendume.
A koji zasigurno nebi prošli.
Slovenija, Hrvatska, Češka…ništa od referenduma.
Ali se zna kako je koji zastupnik glasao u pojedinom parlamentu. 😁
neće biti mira dok postoji nato pakt, sazdan je radi rata i osvajanja, dok je Sovjetski Savez bio u ruševinama anglosaksonski imperijalisti kolonijalisti su osnovali ti pakt radi osvajanja i potčinjavanja Istoka i Slavena i svih ostalih koji im nisu podložni
nato pakt mora biti ili raspušten ili uništen, iritantno je življenje dok postoji takva antinarodna imperijalistička kolonijalistička organizacija,
ne treba se bojati nikakvog rata, treba se bojati mira di slobodno istupaju pro nato i pro eu političari, eu je nastavak natoa drugim sredstvima
bolje Grob nego Rob
riječ zapad se koristi umjesto imperijalistička uglavnom anglosaksonska klika da se stvori privid masovnosti, zapad ogroman broj država, nije to tako narodi geografskog zapada su isto u potlačenom položaju u odnosu na upravljačku kliku, potpuno ispranih mozgova dugogodišnjom propagandom, u većini tzv zapadnih zemalja su na vlast dovedeni poslušnici ili lokalni zaposlenici anglosaksonske imperijalističke klike naslov koji bi bolje ocrtavao stvarnost bi bio; sukob između Rusije i anglosaksonske odnarođene vrhuške (na jednoj strani narod i država na drugoj bogataška povampirena vrhuška), kada padne ta vrhuška svi ostali u aparatu će brzo promjeniti mišljenje i postati miroljubivi i druželjubivi dok god postoji i jedan Rus on će branit svoj životni prostor ni jedan obični zapadnjak neće ići osvajati tuđi životni prostor, sa drugog kraja svijeta dolaze u predgrađe Lenjingrada nešto branit, nije to normalno i ne može biti, Rusima ne pada na pamet da idu nešto branit u Teksas ili Novi… Čitaj više »
NATO je napravljen da bi drzao amerikance u Europi, Ruse van Europe i nijemce dolje. Eto, ako netko to jos nije procitao pa da mu javim.
Jedini naci je zbrisati NATO s lica zemlje.