Julian Assange – Nepojmljivi horor koji se prikriva u srcu Londona i Europe

Znamo da je Julian Assange australski državljanin. Izdavačka tvrtka koju je osnovao je Sunshine Press sa sjedištem je na Islandu, a njihova stranica WikiLeaks nalazi se, uh…, negdje, za francuski Le Grand Soir piše Viktor Dedaj.

Znamo da Assange nije prekršio nijedan zakon niti u jednoj jurisdikciji pod kojom je bio. Niti jedan. On nikada nije učinio nikakvo kazneno djelo. Znamo da nikada nije bio optužen za silovanje u Švedskoj, a ako mislite drugačije, obratite se svom omiljenom izvoru informacija. Dakle, razumijemo da dugotrajna “preliminarna istraga” švedskog tužitelja nikada nije bila ništa drugo do operacija ubacivanja Assangea u američku zamku.

Također znamo da Julian Assange nikada nije bio pod američkom jurisdikcijom. I zato “izručenje” Juliana Assangea Sjedinjenim Državama neće biti sudska odluka primjenom ne znam kojeg zakona, već posljedica operacije otmice stranog novinara od strane Sjedinjenih Država. O otmici su odlučivali i pripremali se dugo, sve pod krinkom “desnice”, koja je u ovom slučaju viđena od početka do kraja. Stoga znamo da ono što se priprema protiv njega nije “izručenje”, već otmica, “izvanredna isporuka”.

Znamo da Sjedinjene Države ipak zahtijevaju da mu izreknu kaznu od 175 godina zatvora, sve u ime Zakona o špijunaži iz 1917. godine i pod nadležnošću takozvane „velike porote“ koja zabranjuje optuženom da se poziva na svoje motive i smanjuje prava obrane na nulu.

Sada znamo da su svaki njegov potez i posjetitelji ambasade Ekvadora špijunirani i da su praćeni i prisluškivani njegov odvjetnik i njegov liječnik i da su svi ti podaci, kao i sve njegove osobne stvari, poslani u SAD.

Znamo da Assange trenutno ne služi nikakvu kaznu. Da, pročitali ste dobro, ali je u “preventivnom pritvoru”, ali se nalazi u zatvoru najviše razine sigurnosti.

Znamo i da je teško bolestan i da se ne liječi. Znamo i da britanske vlasti namjerno maltretiraju Assangea, što je tretman kojeg je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda, nakon liječničkog pregleda zatvorenika od strane stručnjaka za to područje, nazvao smatra mučenjem. Znamo da mu je život doslovno u opasnosti.

VIDEO: Izjava specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih naroda

<hr />

Znamo da mu zatvorska uprava omogućava malo kontakata s njegovim odvjetnicima, vrlo malo posjeta, nikakav kontakt s drugim zatvorenicima i da nema pristup “dokazima” koji su podneseni protiv njega i nikakvim materijalnim sredstvima da pripremi adekvatnu obranu.

Na nadrealističkim saslušanjima smo vidjeli da je toliko bolestan da jedva može izgovoriti svoje ime i datum rođenja, a gdje sutkinja Vanessa Baraitser otvoreno pokazuje svoj prezir prema njemu i njegovim odvjetnicima, zapravo prema svima, te da u sudnici prima upute od američkih predstavnika.

Čak smo vidjeli službenika kako traži od zatvorenika da potvrdi njegovo švedsko državljanstvo, što dovoljno govori o ozbiljnosti s kojom se vodi ovaj slučaj.

Znamo da je Assange jedan od najnagrađivanijih novinara XXI stoljeća. Znamo da je otkad je u zatvoru dobio 3 novinarske nagrade. Znamo da je sedam puta nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Znamo da je čelnik Međunarodne federacije novinara (IFJ), koja navodi kako predstavlja 600 000 profesionalaca u branši i na strani je Assangea. Znamo da su tri glavna francuska sindikata novinara Macronu napisala otvoreno pismo tražeči da se pomogne Assangeu. Znamo da je nekoliko stotina novinara širom svijeta nedavnu potpisalo peticiju za njegovo puštanje, itd.

Znamo i da Amnesty International mora imati gov*a pred očima, jer šuti i nije priznao mučenje političkog zatvorenika u srcu Londona. Odavno znamo da Reporteri bez granica pokrivaju oči, uši i usta svaki put kada su u nešto uključene SAD, posebno u ovom slučaju.

Shvatili smo da društvene mreže, Facebook i Twitter, provode diskretnu cenzuru oko bilo koje komunikacije u vezi s Assangeom i Wikileaksom, drastično ograničavajući promet ovih informacija.

A znamo i to da o tome nećete znati ništa, jer znamo da su “veliki” mediji odlučili što je više moguće ograničiti svoje izvještavanje o “aferi Assange” i o svemu puštaju informacije na kapaljku.

Znamo, na primjer, da veliki “liberalni” britanski dnevni list poput The Guardian može objaviti članak protiv Assangea, isfabriciran od prvog do zadnjeg slova.

Primijetili smo da se drugi “veliki” mediji ne drže tako prema svojim ostalim kolegama i da solidarnost unutar profesije ipak postoji.

Znamo da vas novinar Le Mondea može gledati ravno u oči i beskrupulozno reći nešto poput “Assange je dobio ono što je zaslužio jer je Hillary Clinton izgubila izbore”. To je najgluplji argument ikad izrečen. I to od strane jednog novinara.

Savršeni horor show od kojeg će vam se sigurno dići kosa na glavi. Ukratko, sada znamo da “veliki” mediji pretjeruju u kampanji koja se može nazvati samo gadarijom.

Znamo da su takozvani alternativni mediji, nevjerojatni, ali istiniti, jedini koji se mobiliziraju za Assangea i WikiLeaks, ali ih je još uvijek premalo. Ostali vjerojatno misle da mogu zanemariti aferu ili da ne moraju brinuti zbog toga, a možda su još uvijek, što bi bilo ironično,  pod utjecajem glavnog propagandnog narativa.

Ali također znamo da godine kleveta i laži protiv njega i njegove organizacije počinju blijediti i da porast solidarnosti s Julianom Assangeom posljednjih mjeseci naglo raste. Samo u prosincu su apele i intervencije u njegovo ime uputili novinari, liječnici, javne osobe, političari, UN, koji su se ranije brojili u desetinama, a danas ih je stotine, čak i tisuće.

Medijska šutnja još nije probijena, ali rigidni zid cenzure i propagande počinje pucati. Ta je borba otišla predaleko da nam ne bi dala razloga za nadu, pa nemojmo odustati. Uz ovu borbu, ali i ostale, 2020. bi mogla biti dobra godina za pravdu.

I za kraj podsjetimo, nakon otmice iz ekvadorskog veleposlanstva 11. travnja 2019. Julian Assange je odmah osuđen zbog “kršenja uvjeta puštanja pod kućni pritvor”, a uvjeti su bili narukvica na gležnju i svakodnevno prijavljivanje u policijsku postaju. Ta su pravila prekršena prilikom prijave za politički azil u Ekvadoru u lipnju 2012. Međutim, pravnici su složni u osporavanju ove odluke, jer je traženje azila temeljno ljudsko pravo. Konačno, svi su znali gdje je Assange.

Osuđen je na maksimalnu kaznu za takav „zločin“, što zapravo i nije zločin, jer je sudska praksa u Velikoj Britaniji u takvim slučajevima izricanje novčane kazne za prekršaj.

Julian Assange je mogao biti na slobodi na pola kazne, što je praksa kod administrativnih i drugih prekršaja, čak i kod nenasilnih kaznenih djela, ali je sudac odbio njegovo puštanje i odlučio ga je zadržati u pritvoru do suđenja na kojem će se donijeti odluka o  “izručenju”. Sve to u zatvoru visoke sigurnosti, bez kontakta ili medicinske skrbi.

Le Grand Soir