Kada izdaš dječje povjerenje izdao si život

“Danas želim reći svim Amerikancima i svim ljudima svijeta… Naš sadašnji pokret neće zaustaviti nikakav val rasizma…” “Sanjam da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove osobnosti…”

Slavni govor protiv segregacije i rasizma 28. kolovoza 1963. godine održao je Martin L. King. Govor je postao poznat kao „I Have a Dream“.

U 21. stoljeću čovjek nije niti milimetar napredovao, dapače poticanje segregacije među ljudima i djecom poprima novi zamah. Nekada je diskriminacija bila izravna, jasna i razumljiva dok je u 21. stoljeću poprimila novu razinu suptilne i perfidne manipulacije nevidljive za većinu ljudi. Dapače kamuflirala se u „zaštitu“ i „sigurnost“ čime se na perfidan način segregacija podmeće i predstavlja kao pozitivna mjera. Države aktivno na suptilan način potiču segregaciju i destrukciju društva što ukazuje da je sustav pokvaren i truo bez trunke inteligencije, empatije i razumijevanja. Tako su u Hrvatskoj nedavno najavljene nove mjere za djecu prema kojima “Svako dijete koje je primilo drugu dozu cjepiva bit će oslobođeno samoizolacije, isto tako i svako dijete koje je preboljelo i cijepljeno je jednom dozom i to neovisno o tome kada je ta jedna doza primljena“. Najavljene mjere su i službeno ušle u primjenu.

U izmjenama stoji da: „Karantene su oslobođena djeca do 18 godina starosti koja su primarno cijepljena i koja su preboljela pa primila jednu dozu cjepiva, neovisno o tome koliko je vremena prošlo od cijepljenja.“, i njima se nastoji potaknuti cijepljenje djece. Učinak cjepiva na sprječavanja širenja virusa je minimalan, a smrtnost djece do 19 godine u dvije godine pandemije je manja (ovdje se ne zna jesu li djeca umrla od ili sa virusom) od broja samoubojstava djece od 0-18 godina u samo jednoj godini, odnosno 2020. godini (str. 189 – broj izvršenih samoubojstva po godinama). Navedeni podaci govore da se djecu ne želi cijepiti zbog njihove zaštite niti zbog zaštite drugih. Da je državi doista stalo do zaštite djece onda bi ih prestali zlostavljati zaključavanjem, medijskim pritiscima, psihičkim zlostavljanjem da su širitelji virusa itd. Iz službenih podataka možemo vidjeti da je broj dovršenih samoubojstava djece između 15-18 godine u 2020. porastao za 100 % (s 4 u 2019. na 8 u 2020. godini – str. 189.). Toliko o brizi za djecu.

Svima je odavno jasno da cijepljenje djece nema veze sa zdravljem nego s perfidnim i zlim namjerama destrukcije čovjeka i onih najslabijih. Iskorištavanje povjerenja najranjivijih, odnosno naše djece je čin destrukcije, dehumanizacije i djelo nečovjeka. Kada društvo počinje iskorištavati povjerenje najranjivijih znak je da ta zajednica propada i urušava se u vlastitom ludilu.

Društveni inženjering, a ne mjera zaštite

Djeca uče promatranjem drugih ljudi, okoline ali uče i promatrajući posljedice tuđeg ponašanja. Ako netko prihvati kemikaliju i dobije slobodu, ostala djeca i roditelji (nesvjesni) dobit će poticaj da učine isto – što je i cilj ove perfidne manipulacije. Ova igra poslušnosti i nagrade, odnosno nagrade i kazne je klasično bihevioralno dresiranje. Posljedice „neposlušnosti“ su jasne i djeca će učiti iz navedenih primjera. Uskraćivanje slobode za one koji ne žele primiti kemikaliju je svojevrsna kazna i lekcija iz koje djeca moraju naučiti. Država koja glumi strogog oca kažnjava neposlušnu djecu oduzimajući im ono što čini čovjek – slobodu. Oduzimanjem slobode vrši se dehumanizacija društva. Klasično uvjetovanje imat će za posljedicu stvaranje vojsku poslušnih robova intelektualno nesposobnih razmišljati svojom glavom. I. P. Pavlov dresirao je pse i utvrdio proces, po njemu poznati, uvjetovani ili pavlovljev refleks. Time je začeo put biheviorizmu. Jednostavnim uvjetovanjem mogu se lako dresirati životinje ili nesvjesni ljudi što se čini ovim mjerama. Budući da mjere nemaju nikakve veze sa zdravljem one su suptilni i perfidni mehanizam socijalnog inženjeringa. Uz to one su nemoralne i neetične iz više razloga: nemaju veze sa zdravljem djece niti odraslih, riskira se život djece zbog mogućih komplikacija (najčešće srčanih), pogoduje se farmaceutskoj industriji i stvara se klasno društvo što vodi prema daljnjoj polarizaciji i razaranju zajednice. Nadalje ovime se demoralizira zajednica, diskreditira nauka etike i uništavaju objektivne društvene vrijednosti kao što su pravičnost, jednakost, ljubav, zajedništvo…

Ako primiš kemikaliju u tijelo, država za nagradu daje slobodu. Ako si „neposlušan“ za tebe nema slobode. Ovakvim pristupom djeci se daje primjer nagrade i kazne. Djeca percipiraju da onaj tko je kažnjen da je pogriješio i da mora ispraviti svoje ponašanje ako ne želi da bude izbačen iz društva. Stvaranje osjećaja krivnje na podsvjesnoj razini mogu raditi ljudi koji nemaju ni trunka etike, ljubavi i morala, pogotovo kada se to radi prema djeci. Zbog straha od odbacivanja i stigmatiziranja i osjećaja da su nešto skrivila, djeca (ali i nesvjesne odrasle osobe) će nastojati ispraviti „grešku“ i tražiti da im se ubrizga kemikalija u tijelo.

Ali ovdje je u igri još jedna opaka i suptilna manipulacija. Djeca (i nesvjesne odrasle osobe) uvijek će se nastojati prikloniti jačem, žele se stopiti s njime i biti dio njega. Time se urušava autonomija, integritet i identitet jedinke. Ukoliko ih se „dresira“ u mladenačkoj dobi, kasniji rezultat će biti odrasli ljudi bez empatije, etike, morala, autonomije i osobnog identiteta.

„Obrazovanje, kao praksu dominacije koju kritiziramo, održavanje genijalnosti učenika što namjeravaju, unutar njihovog ideološkog okvira, jest njihovo indoktriniranje u smislu njihovog smještaja u svijet ugnjetavanja.“ – Paulo Freire

Destrukcija pedagogije

Donesene mjere su izravan napad na pedagogiju. Pedagogija ima za cilj pomoći djetetu da sraste u samostalnu, etičnu, moralnu i kritičnu osobu sposobnu razumjeti svijet i svoje mjesto u njemu. Tijekom vremena metode pristupa učenja i podučavanja su se mijenjala. Od tradicionalnog pristupa do današnjih dana došlo je do velikih promjena. Za razliku od tradicionalnog poučavanja, danas se pedagogija usmjerila na poticanje aktivnog sudjelovanja, rješavanja problema samostalno ili u grupi, kritičkom razmišljanju, etičnosti i moralu. Tijekom vremena razvile su se različite grane pedagogije, a nama je značajna „Kritička pedagogija“ čiji je najznačajniji predstavnik bio Brazilski filozof i pedagog Paulo Freire.

Pedagogija bi trebala pomoći djeci da odrastu u samostalna, zrela i sposobna bića. Kada odrastu, ta bića bi trebala biti autonomna, zrela, empatična i sposobna stvoriti sebi sretan život i doprinijeti boljitak društvu koje bi trebalo biti pravično bez nejednakosti i nepravde. S druge strane, nepravdu i nejednakost potiče država novim mjerama što je u potpunoj suprotnosti pedagoškim standardima. Poticanje nejednakosti stvara se klasno društvo, a ono vodi isključivo i jedino prema destrukciji. Svi napori korektnih i profesionalnih pedagoga jednim potezom mogu se u potpunosti urušiti što se aktivno stimulira novim mjerama koje nemaju apsolutno nikakve veze sa zdravljem (ako imaju zašto onda zaražene šalju u škole ako cjepivo ne sprječava širenje zaraze…). Jedna od grana pedagogije koja se u ovom slučaju posebno ističe je kritička pedagogija koja posebni naglasak daje na kritičko razmišljanje i propitkivanje stvarnosti. Većina djece nema kognitivne sposobnosti kritički razmišljati u situaciji kada se nađe pod pritiskom sustava, roditelja i ostale nesvjesne djece. Svi znamo za slučajeve segregacije djece zbog odjeće ili mobitela, stoga je za očekivati da će se isto dogoditi i zbog cjepiva. U toj segregaciji i uništavanju društva država aktivno sudjeluje, dapače aktivno potiče destrukciju zajednice i cijele pedagoške struke – takav razvoj događaja govori o stanju svijesti vladajućih i nedostatku njihove inteligencije, etike, morala i emocionalne inteligencije.

„Svaki odnos dominacije, eksploatacije ili ugnjetavanja već je nasilje. Nije bitno je li to učinjeno drastičnim sredstvima ili ne.“ – Paulo Freire

Kritička pedagogija ima za cilj podučavati učenike da nauče propitkivati i osporavati vjerovanja i praksu kojima su podučavani. Cilj je stvoriti kritičku svijest. U današnjoj situaciji ovo je naizgled nemoguća misija jer i onaj mali broj učitelja i pedagoga koji imaju kritičku svijest i žele ju proširiti na svoje učenike dovode se u opasnost jer riskiraju posao ili riskiraju stigmatizaciju. Posebno je značajan postulat kritičke pedagogije propitkivanje prakse koje se smatraju represivnom. Učenika bi se trebalo poticati da promatra svijet i uočava društvene anomalije, nesavršenosti i da aktivno sudjeluje u promijeni društva. Kada država aktivno sudjeluje u segregaciji društva i djece ona uništava samu sebe. Takav pristup govori o iracionalnosti i licemjernosti države, ali i ljudi koji donose takve odluke. S jedne strane u školu šalju svoju djecu koja bi ih trebala naučiti kritičkom stavu i samostalnom životu, s druge strane sudjeluju u destrukciji tih ideja. Takvi ljudi imaju konflikt sa samim sobom, ali i defekt etike i morala.

„Obrazovanje kao praksa slobode, za razliku od onoga što je praksa dominacije, podrazumijeva negaciju apstraktnog, izoliranog, labavog čovjeka, odvojenog od svijeta, kao i poricanja svijeta kao stvarnosti odsutnog od ljudi.“ – Paulo Freire

Davanjem slobode poslušnim pojedincima država iskazuje svoju moć i snagu. Nesvjesni pojedinac htjet će se pridružiti i identificirati s moći jer i on sam želi biti moć. Time se stvara segregacija i kaste na one s kemikalijom i one bez kemikalije u tijelu. Treniranje poslušnosti na djeci i iskorištavanje njihove nevinosti da bi im se ušpricala kemikalija može činiti jedino bolesna država. U pedagogiji educiranje prema principu nagrade i kazne je opće poznata metoda i ona se mora koristiti etički i svjesno. Neetički pristup je apsolutno neprihvatljivi i u potpunoj je suprotnosti s načelima pedagogije. Etički pristup bio bi kada se učeniku da zadatak i traži se od njega ili tima da nađe rješenje. Kao nagrada može biti da ne mora pisati domaću zadaću. Takav pristup je poticanje samostalnog ili timskog traženja rješenja. Davanje „slobode“ djetetu ako primi kemikaliju u tijelo je indoktrinacija i dresiranje poslušnosti kultu države. Zbog neetičkog i nemoralnog pristupa države prema djeci, donesene mjere su izravan napad na trud pedagogije (ovdje mislimo na one koji su doista radili svoj posao) i zbog toga bi pedagozi morali biti među najglasnijima. Budući da nisu, pitanje je jesu li shvatili važnost i opseg svojeg djelovanja i jesu li uopće svjesni što se događa.

Odgojno obrazovne vrijednosti za koje se zalaže pedagogija su znanje, solidarnost (osjetljivost za druge), identitet (izgradnja identiteta) i odgovornost. U praksi ova načela se teško provode i potrebno je vremena i kvalitetnih ljudi da bi se integrirala u obrazovni sistem. Temelji postoje u teoriji, djelomično i u praksi kod kvalitetnih učitelja i profesora. Ali izravnom destrukcijom objektivno važećih vrijednosti kao što su dobrota, istina i pravda vodi prema propadanju društva. Emancipacija i sloboda temelji su kritičke pedagogije protiv čega se današnje društvo borim svim snagama. Ona sloboda koja se prodaje za špricu kemikalije je ropstvo jer uvjetovana sloboda nije sloboda.

Samo uklanjanjem situacije ugnjetavanja moguće je obnoviti ljubav koju je ova situacija onemogućila. Ako ne živim na svijetu, ako ne volim život, ako ne volim ljude, ne mogu ući u dijalog. – Paulo Freire

Stvaranje kasta je demoraliziranje i destrukcija društva. Poruka djeci je da onaj tko želi biti autonoman i samostalan, da je nepoželjan i da se takvo „loše“ ponašanje kažnjava oduzimanjem slobode. Nepoštovanje državnog kulta je kažnjivo oduzimanjem onoga što čini čovjeka – slobodom. Bez slobode čovjek postaje životinja i taj proces jest dehumanizacija čovjeka odnosno djece. Kada im se počinje oduzimati sloboda, oni se dehumaniziraju i stvara se nova kasta poslušnih jedinki kojima će moral i etika biti strani pojam. Nova generacija koja će se identificirati sa državnim kultom neće znati drugačiji svijet osim onoga koji im je predstavljen. Kada odrastu biti će uvjereni da je takvo postupanje ispravno, jedino moguće i kao takvo racionalno. Na čelo smo postavili ljude koji nemaju ni trunke morala i etike. Nemaju ni trunka srca i ljubavi prema djeci. Oni su „proizvodi“ sistema koji žele stvoriti nove „proizvode“ koji će biti nekritički poslušni robovi. Klasičnim bihevioralnim dresiranjem stvara se nova vojska nemoralnih generacija koja bi ih trebala naslijediti.

Racionalizacija dominacije

Racionaliziranje dominacije karakteristika je totalitarnog sistema i nesvjesnih pokorenih ljudi. Pokoreni ljudi ne žele misliti o sebi kao „pokoreni“ stoga je racionalizacija nužda koju moraju primijeniti, psihološka obrana od istine da su postali poslušni robovi. Nitko od nas ne želi biti rob, stoga je nužno za one koji su to ipak postali, da racionaliziraju svoj robovski položaj – to se čini mehanizmom racionalizacije. Ali racionalizacija negira znanstvene činjenice i razum jer se konstantno prešućuju i potiskuju činjenice. Neprestanom indoktrinacijom mase su racionalizirale dominaciju kao nužno zlo iako ona nema temelje u znanosti. Herbert Marcuse izrazio je to sljedećim riječima: „Tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost dominacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo.“

Tehnologija u obliku covid potvrda predstavlja dominaciju, ali se neprestano racionalizira kao nužda i potreba bez obzira što nema dokaza da funkcionira. Nesvjesni ljudi, indoktrinirani državnom religijom racionaliziraju totalitarno društvo kao razumno i jedino moguće. Za njih je mamljenje, dresiranje i uvjetovanje tuđe slobode, pogotovo dječje ispravno i jedino moguće. Etika, moral i emocionalna inteligencija za njih su strani pojmovi, neprijatelji koje je potrebno eliminirati još u dječjoj dobi. Kritičko mišljenje, autonomija i jednakost moraju se satrti u samom startu – kod djece, jer djeca najbrže upijaju. Emocionalna povezanost se mora satrti u samom startu stvaranjem kasti, jer različite kaste nemaju suosjećanje jedna za drugu. Bez emocija postajemo biološki robovi, nova „roba“ pogodna za sustav koji na ljude ne može gledati kao ljudska bića. Segregacija i stvaranje kasta su opasni i za većinu ljudi nevidljiv i podli načini dehumanizacije ljudskih bića jer se njima prekida lanac emocionalne povezanosti koja je ključ empatije. Sljepoća i indiferentnost na proces dehumanizacije djece može imati katastrofalne posljedice za društvo jer se stvaraju bića s defektom empatije. Djeca su nevina i lakovjerna bića jer vjeruju da su odrasli dobri i da znaju što čine. Iskorištavanje njihovog povjerenja u nas izdajemo svijet i život. Izdajemo ljudskost i humanost za što se je ljudski rod borio stoljećima. Samo neljudi mogu iskoristiti i zlorabiti dječje povjerenje u nas. Nemoralnih i neetičnih ljudi uvijek će biti, ali uvijek će biti i heroja koji se neće bojati svijetliti u mraku i donijeti svijetlost. Došlo je vrijeme da ponovno glasno uzviknemo da imamo san kada će naša djeca biti jednaka i bez uvjetovanja kemikalijama. Pretvorimo taj san u stvarnost. Kao što je rekao Harriet Tubman: “Svaki veliki san počinje sa sanjarom. Uvijek zapamtite, imate u sebi snagu, strpljenje i strast da posegnete za zvijezdama i promijenite svijet.”

„Kao nazočnost u povijesti i u svijetu, nadam se snovi, utopiji, nadi, s obzirom na kritičku pedagogiju. Moja borba nije uzaludna.“ – Paulo Freire