Kairo poručio Kanadi, Britaniji, Nizozemskoj, Italiji i Njemačkoj da gledaju svoja posla

Službeni Kairo je priopćio kako je apsolutno “nepristojno i neprihvatljivo uplitanje u unutarnje poslove i pitanja sudske vlasti Egipta od strane Kanade, Velike Britanije, Nizozemske, Italije i Njemačke”.

Veleposlanici svih pet zemalja su pozvani u egipatsko Ministarstvo vanjskih poslova i uručena im je prosvjedna nota.

Ranije su vlasti ovih zemalja izrazile zabrinutost zbog suđenja odvjetnika i utemeljitelja nevladine udruge za otkrivanje istine o nestalim osobama, Ibrahima Metwallya Hegazya, koji je uhićen u rujnu ove godine zbog uplitanja u istragu o ubojstvu talijanskog studenta Regenija u Egiptu i prozivanja egipatskih vlasti za misteriozne nestanke egipatskih i stranih državljana.

Naime, Giulio Regeni (28), student Cambridgea, mučen je, ubijen i bačen u jarak izvan Kaira početkom prošle godine. Mladog talijanskog studenta su odmah proglasili “mučenika demokracije u mračnoj diktaturi egipatskih generala”, što je bila vijest koju predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi nije dobro primio.

Hannah Waddilove, bivša kolegica Regenija, odmah po primitku vijesti o smrti svog kolege je pokrenula peticiju kojom traži da britanska vlada podrži “nepristranu i neovisnu istragu o ubojstvu Giulia”. Međutim, što britanska vlada ima s Egiptom i pravosuđem u toj zemlji? Moguće je da Hannah Waddilove još nije čula da Egipat odavno nije britanski protektorat, iako je teško povjerovati da vijest nije stigla do Cambridgea.

Giulio Regeni je živio u Velikoj Britaniji više od 10 godina, a tijekom ukrajinskog prevrata su ga dvije docentice poslale da provede istraživanja u Kijevu, gdje je mladi Talijan imao ukrajinsku zaručnicu, a zatim u Kairo.

Na zadatak u Kijev, potom u Kairo, gdje je i ubijen, poslale su ga Anne Alexander i Maha Abdelrahman, koje na “sveučilišnom” programu na Cambridgeu vode “Centar za istraživanje umjetnosti, društvenih i humanističkih znanosti” (CRASSH) kojim predsjedava poznati “mirotvorac” Martti Ahtisaari, finski birokrat koji je u ime Sjedinjenih Država ili, ako baš hoćete, Ujedinjenih naroda, vodio misiju na Kosovu, ali i diljem svijeta, od Sjeverne Irske, Središnje Azije, Roga Afrike, do Namibije, Indonezije i Iraka, a gdje god je bio, ostavio je samo nered i plodno tlo za buduće oružane sukobe.

CRASSH, za kojeg je radio Giulio Regeni, u najboljoj tradiciji anglosaksonske akademske zajednice objavljuje bezbroj radova, tekstova, naputaka, a svi na kraju imaju istu temu ili litaniju, a to je sprečavanje nastanka euroazijskog saveza, definiranje Rusije i Kine kao “imperijalističkih zemalja”, Iran kao zemlje “sektaške teokracije”, a Siriju i Libiju kao “države koje se ne mogu tako nazvati u pravom smislu riječi ili u kojima su na vlasti birokratski režimi”.

Sve navedene zemlje je “potrebno srušiti demokratskom i socijalističkom revolucijom potlačenih naroda ili klasa”.

Program “Centra za istraživanje umjetnosti, društvenih i humanističkih znanosti” (CRASSH), kojim predsjedava Martti Ahtisaari, gdje rade docentice Anne Alexander i Maha Abdelrahman, a u provedbi kojega je mrtav u jarku pronađen talijanski student Giulio Regeni, magično se podudara s “Obojenim revolucijama” ili “Arapskim proljećem” i obavještajci u Kairu to dobro znaju.

U provedbi i jedne i druge vrste “revolucija” su nazočila ista “istraživačka” ili “akademska” tijela i teoretičari socijalističko-kolonijalnog trockizma, udruženi s instrumentima “soft powera” Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih zemalja.

Nisu slučajno Giulia Regenija odmah kao mučenika “marksizma” uzdignuli isti oni koji su najbliži talijanskim frakcionašima koji su uvijek podržavali anglo-američki kolonijalizam. To su isti oni koji su slavili “revolucionarne podvige” OVK na Kosovu 1999. godine, organizirali upad u libijsku ambasadu u Rimu u veljači 2011. u potpori “proleterskoj revoluciji” Sarkozya, Katara i NATO saveza protiv Libije, koji su zagovarali uništenje Sirije i podjelu plijena s Turskom, Izraelom i vehabijama iz Rijada. U svim ovih događanjima su ove sektaške socijal-kolonijalne organizacije čvrsto integrirane u dezinformacijsku mašineriju zapadnih medija, s kojima upravo europski trockisti imaju bliske veze.

Anne Alexander je napisala opširan članak u kojem izražava podršku mračnom takfirizmu na Bliskom istoku. Za nju se takfiristi ISIL-a kao revolucionari bore protiv Iraka tadašnjeg premijera Nourija Al-Maliqija, šiitskog Irana, Sirije, panarapske i panafričke Libije.

Sve ove zemlje – Irak, Iran, Sirija i Libija – za Anne Alexander su “antiproleterske diktature” i kao takve su reakcionarne i fašističke.

Da se razumijemo, Anne Alexander članak “ISIS and counter-revolution: Towards a Marxist analysis” objavljuje u siječnju 2015. godine, kada je već cijeli svijet bio upoznat sa zvjerstvima koje su činili teroristi “Islamske države”, ali ako će ti zločini pomoći da se sruše “antiproleterske diktature” i “reakcionarne fašističke vlade”, onda su i oni dobrodošli. Valjda kao nužno zlo, što li već?

Nisu slučajno baš te zemlje protivnici NATO pakta i njihovih regionalnih saveznika iz Muslimanskog bratstva, Al-Qaede, “Islamske države”, islamističkog ekstremizma općenito. U stvari, Anne Alexander brka politički aktivizam i svoj “akademski” rad. Alexander je u slobodno vrijeme aktivistkinja u Socijalističkoj radničkoj partiji (SWP), odnosno, ekstremističkom krilu Laburističke stranke, inače poznate po svojoj imperijalističkoj izvrsnosti. Izdajući se za “marksiste” i “ljevičare” su zdušno podržali agresiju ukrajinske vojske i neonacističkih bojni protiv naroda na istoku zemlje i uništavanje Donbasa, a istovremeno su u potpunosti prešućivali ulogu neonacista, zapadnih plaćenika i zapadnih obavještajnih službi u državnom udaru i ratu u Ukrajini.

Centar za istraživanje umjetnosti, društvenih i humanističkih znanosti opravdava takve stavove, nazivajući radnike i rudare Donbasa “fašistima” koji su se protivili neonacističkom i atlantističkom državnom udaru u Ukrajini.

Nepotrebno je podsjećati da je ista “marksistička sekta” u svojim istraživanjima Rusiju i Kinu definirala kao “imperijalističke sile”, Vladimir Putin je, naravno, “fašistički diktator”, a podržala je odcjepljenje Kosova, dok je na drugoj strani osudila referendum na Krimu.

Sad se vratimo na smrt Giulia Regenija u Kairu zbog kojeg je izbio diplomatski prijepor između Egipta i Kanade, Velike Britanije, Nizozemske, Italije i Njemačke. Naime, njegova “istraživačka” institucija CRASH kroz podršku Tatarima u Ukrajini, izravno ili neizravno, podržava i  Erdoganovu Tursku, a poznato je da su turski predsjednik i Muslimansko  bratstvo veliki neprijatelji egipatskog predsjednika Al-Sisija. Zapad je koristio svaku priliku da se iznova uključuju u kampanju potpore Muslimanskom bratstvu, na što je službeni Kairo posebno ogorčen.

Dakle, ovdje sigurno nije riječ o misterioznoj smrti mladog talijanskog studenta na putovanju po Egiptu. Uplitanje Kanade, Velike Britanije, Nizozemske, Italije i Njemačke u istragu i pravosudni proces govori da bi Kairo mogao otkriti mnogo toga, stoga je nužno Ibrahima Metwallya Hegazya osloboditi što prije.

Egipatsko pravosuđe Ibrahima Metwallya drži u pritvoru pod optužbama za uspostavljanje ilegalne organizacije, komuniciranje s inozemnim subjektima na štetu državne sigurnosti i širenje lažnih vijesti. Zatvoren je u zatvoru Tora u Al-Aqrabu na odjelu najveće sigurnosti, što baš i nije mjesto gdje bi Kairo držao “običnog odvjetnika i aktivista za ljudska prava”. Što se točno krije iza cijele priče, teško se sa sigurnošću može tvrditi. No, jedno je sigurno, niti je Giulio Regeni bio obični student na proputovanju po Egiptu, gdje je ubijen, niti je Ibrahim Metwally obični odvjetnik i borac za ljudska prava. S obzirom na “brigu” pet zemalja kojima je Kairo uputio diplomatsku notu, možda je za Metwallya najbolje da ostane u pritvorskoj jedinici s najvišim stupnjem sigurnosti. Sa saznanjima koja mogu kompromitirati zapadne kancelarije zatvor Tora u Al-Aqrabu je za njega najsigurnije mjesto i Kanada, Velika Britanija, Nizozemska, Italija i Njemačka će se s tim morati pomiriti, svidjelo im se to ili ne.