Kako će saudijsko-iranski sporazum uz posredovanje Kine promijeniti Bliski istok

Prošle sedmice, Saudijska Arabija i Iran najavili su značajan sporazum, uz posredovanje Kine u Pekingu, o formalnom obnavljanju diplomatskih odnosa. Sporazum je doveo do toga da su se dva sektaška suparnika na Bliskom istoku dogovorila da ostave po strani svoje razlike i da normalizuju veze.

Bio je to prvi dogovor te vrste koji je nadgledala Kina, predstavljajući se kao mirotvorac i pokazujući da njena posvećenost da ima dobre odnose sa svakom zemljom u regionu nije zasnovana samo na retorici već i na stvarnoj suštini. Neki su to opisali kao znak  “promjenjivog globalnog poretka “.

Najblaže rečeno,  to je loša vijest za Sjedinjene Države i zadaje ogroman udarac gotovo neograničenoj geopolitičkoj moći koju Washington dugo drži nad regijom kroz svoje strateške odnose sa zemljama kao što je Saudijska Arabija. Osim toga, to zapravo uništava kampanju koju vode SAD za vršenje pritiska i izolaciju Irana i ometa američke napore da oblikuju regionalnu politiku u korist Izraela putem Abrahamovog sporazuma. Nije iznenađujuće što zapadni mediji sporazum koji je posredovala Kine nazivaju “izazovom” međunarodnom poretku, ali kakav je to redoslijed? Sposobnost SAD-a da dominiraju Bliskim istokom? Možda je posredovanje u miru dobra stvar.

Vanjska politika SAD na Bliskom istoku

Od propadanja europskih kolonijalnih imperija, Sjedinjene Države su bile jedini vojni hegemon na Bliskom istoku, koristeći mrežu partnerstava od Izraela do zaljevskih država kako bi održale dominaciju nad regijom i dopuštale SAD-u da iskorištavaju svoje energetske resurse.

Da bi zadržale ovu poziciju, SAD su dugo trebale protivnike kako bi produžile stalnu sigurnosnu dilemu i prisilile da se oslanjaju na nju kao na sigurnosnog garanta, što je također korisno za američki vojni industrijski kompleks. Ove politike su akumulirale decenijama vrijedne ratove, pobune i pokušaje promjene režima.

Kritioci američkog programa uključuju revolucionarne arapske režime, kao što su Irak Sadama Huseina i Sirija Bašara Asada, terorističke grupe kao što su Al-Kaida i ISIS, i naravno Islamska Republika Iran nakon 1979. godine. Tek nakon što su SAD odustale od svog promašenog pokušaja svrgavanja Asada, kreatori politike u Trumpovoj administraciji odlučili su se fokusirati na Teheran, prekinuvši američko učešće u Zajedničkom sveobuhvatnom planu akcije (JCPOA) i nametnuvši režim sankcija. Kao odmazdu, Iran je vodio niz zastupničkih sukoba protiv američkih partnera u regiji, posebno pomažući Hutima u Jemenu protiv vlade koju podržava Saudijska Arabija, a koja je nadgledala bombardovanje tepisima okupiranih regija.

Kineska politika na Bliskom istoku

Za razliku od Sjedinjenih Država, kineska politika na Bliskom istoku je neintervencionistička i zauzima neutralan stav u regionalnim sukobima, zauzimajući poziciju poštovanja nacionalnog suvereniteta. Međutim, to ne znači da Peking nema interesa u regionu. Kako raste i razvija se u zemlji, njena potreba za sigurnim pristupom energetskim resursima se povećava, što ga je dovelo do diplomatskog guranja da izgradi dobre odnose sa svakom zemljom u regionu, a to se samo ubrzalo kako su SAD nastojale da izoluju Kinu od Zapad. Uprkos unutarregionalnoj borbi za moć, u protekle dvije godine, Peking je najavio strateško  partnerstvo s Iranom i zaljevskim državama.

Multipolarnost

Budući da Kina nije imala isti vojni otisak ili udjele na Bliskom istoku kao SAD, mnogi analitičari su odbacili sposobnost Pekinga da ozbiljno djeluje kao diplomatski posrednik u regiji. Smatrali su da su njeni pokušaji da izgradi dobre veze sa svima bili previše rašireni. Međutim, saudijsko-iranski sporazum pokazuje da je ova pretpostavka bila pogrešna. Ali kako se to dogodilo?

Prvo, treba napomenuti da zaljevske države nisu “vrijedni” saveznici SAD-a na način na koji su evropske zemlje, i nisu “moralno obavezne” da slijede američku stvar. Umjesto toga, oni su monarhije iz vlastitih interesa s vrlo različitim ideološkim i vrijednosnim sistemima (strogi vehabijski islam) i vide SAD kao “pokrovitelja” u garantovanju svojih ekonomskih i sigurnosnih interesa (nafta za oružje). Ovo nije “brak”, samo posao.

Trebalo bi shvatiti da se svijet promijenio na načine koji sada navode ove države da percipiraju da dominacija SAD-a bez premca, što je njihov nedvosmislen vanjskopolitički cilj, više nije u njihovom najboljem interesu. Oni su pronašli novog, većeg partnera u Pekingu koji ne samo da može kupiti više njihove nafte, već i nema vanjskopolitičku doktrinu zasnovanu na evangelizaciji svoje ideologije ili stvaranju rata u cijelom regionu. Kao takvi, kada su SAD postavile ultimatum Ujedinjenim Arapskim Emiratima da će blokirati izvoz F-35 ako ne isključe Huawei iz svojih 5G mreža, Abu Dhabi je rekao Washingtonu gdje da ide.

Iako je ova promjena već bila u tijeku do 2022. godine, prošlogodišnji događaji su je dodatno pogoršali jer su zaljevske države iznenada našle SAD tražeći da zauzmu stranu u ratu – u Ukrajini – koji ih se nije ticao, i što je još gore, zahtijevajući da kompromituju svoje sopstvenim ekonomskim interesima koji će odgovarati njenoj agendi sankcija. SAD su posvađale sa OPEC-om, a  Saudijska Arabija je javno odbila svoje zahtjeve za povećanjem proizvodnje nafte . U međuvremenu, događaji te godine također su ohrabrili Iran, koji nije bio pod pritiskom SAD-a, dok je povratak Benjamina Netanyahua na vlast u Izraelu pogoršao arapsko-izraelske tenzije, oštetivši Abrahamov sporazum koji podržava SAD i ometajući spremnost Saudijske Arabije da se normalizira sa Izraelom.

Ovi događaji su na kraju stvorili politički prostor za diplomatsko pomirenje između Saudijske Arabije i Irana, uz podršku Kine. To je ogroman udarac američkim interesima jer je to prvi veliki sporazum na Bliskom istoku koji je posredovao bez utjecaja Washingtona, a potom razvodnjava njegovu politiku stvaranja vječne ratne mašine kako bi legitimizirao svoj otisak u regiji i svoj utjecaj nad arapskim državama. To također pokazuje da je američka kampanja pokušaja izolacije i slamanja Irana propala i da Sjedinjene Države više nemaju moć koju su nekada imale da izoluju zemlje. Ako su SAD mudre, trebale bi iskoristiti ovaj razvoj događaja kako bi preispitale svoj pristup Bliskom istoku, ali ako je nešto drugo, krug Washingtona će vjerovatno i dalje misliti da je svaki problem ekser i da je potrebno više čekića.

Autor: Timur Fomenko