Iran, Turska i Katar mogli bi da formiraju jedinstveni front kako bi izbalansirali moguće geostrateške promjene na velikoj šahovskoj tabli Bliskog Istoka proizašle iz Abrahamovog sporazuma od 15. septembra potpisanog od Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Bahreina sa Izraelom, kaže Mahan Abedin, veteran novinar i analitičar iranske i bliskoistočne politike.
Teheran i Ankara su dva zalivska kraljevstva izložili oštrim kritikama, optužujući ih za izdaju palestinskog pitanja. Pored ovoga, iranski politički i vojni krugovi uputili su snažno sročena upozorenja arapskim monarhijama: Korpus straže islamske revolucije (IRGC), elitni ogranak iranskih oružanih snaga, osudio je sporazum o normalizaciji kao „istorijsku glupost“; iransko ministarstvo spoljnih poslova osudilo ga je kao „strateški idiotizam“; dok je šef kabineta oružanih snaga Mohammad Bagheri naglasio da će se iranska politika prema UAE „suštinski promijeniti“. Sa svoje strane, iranski predsjednik Hassan Rouhani naglasio je da će Abu Dabi i Manama biti odgovorni za „bilo kakve posljedice“ proistekle iz njihovog dogovora sa Izraelom.
Sputnjik: Zašto Iran zaključivanje pakta o normalizaciji između zalivskih zemalja i Izraela smatra prijetnjom bezbjednosti? Kako bi pomenuti mirovni paketi mogli dugoročno da promijene odnos snaga na Bliskom istoku i utiču na iransku osovinu otpora?
Mahan Abedin: Trenutno konfigurisani ti takozvani mirovni sporazumi ne predstavljaju prijetnju Iranu. I UAE i Bahrein su u suštini male novoosnovane države sa malo ili nimalo strateške dubine. Takođe, nijedna od ovih zemalja nikada nije bila u sukobu sa Izraelom. Daleko od toga, obje su u najboljem slučaju marginalne države sa malo ili nimalo uticaja na suštinski izraelsko-palestinski sukob. Štaviše, obje države (a posebno UAE) imaju najmanje 20 godina prikrivenih veza i poslovnih odnosa sa Izraelcima. Dakle, takozvani mirovni sporazum samo formalizuje ono što je bilo realnost najmanje dvije decenije. U tom smislu, to nije velika stvar. Međutim, sa iranskog stanovišta, zabrinjavaju dva potencijalna događaja.
Prvo, ako ovi sporazumi eskaliraju i prihvate ih veće arapske države (recimo Alžir, Maroko ili čak Saudijska Arabija), to onda ublažava pritisak na Izrael i palestinsku potragu za državnošću gura na samu marginu.
Drugo, ako bilo koja od ovih država Perzijskog zaliva pristane na izraelske zahtjeve za uspostavljanjem obavještajnih ili čak vojnih sredstava na svom tlu, onda je to prirodno zabrinjavajuće.
Ali vjerujem da Iran može odvratiti UAE i Bahrein od toga da svoje odnose sa Izraelom postave na ozbiljniji nivo. Iranski vojni zapovjednici – i državne oružane snage i Korpus straže islamske revolucije (IRGC) – upozorili su UAE da odustanu od bilo kakve provokativne akcije. U svakom slučaju, ne postoji ozbiljna prijetnja za „Osovinu otpora“, jer Iran efikasno okružuje Izrael preko svojih saveznika u Libanu, Siriji i na palestinskim teritorijama. Za razliku od Irana, Izrael je mala država sa malo strateške dubine ili bez nje. Suprotno tome, Iran je regionalni gigant (i geografski i demografski) i može izdržati bilo kakvu prijetnju koja proizlazi iz osovine Izrael-Zaliv.
Sputnjik: U svom nedavnom članku za Bliskoistočno oko primijetili ste da bi Iran i Turska trebalo da zbiju redove kako bi uravnotežili novo izraelsko-zalivsko partnerstvo. Da li bi tursko-iranski zajednički interesi mogli nadmašiti njihove razlike? Da li je moguće blisko savezništvo između Ankare i Teherana s obzirom na njihove ideološke razlike (suniti protiv šiita) i činjenicu da Turska ostaje saveznik NATO?
Mahan Abedin: Istina je da su Iran i Turska regionalni rivali i da razlika ima mnogo na strateškom i ideološkom nivou. Iran i Turska, na primjer, igraju sukobljene uloge u Siriji. Ali ove podjele ne treba preuveličavati; uostalom Iran nije u sukobu sa umjerenim sunitskim islamistima. Dalje, Iran i Turska su u miru 200 godina. Posljednji iransko-turski sukob (između Kajara i Osmanskog carstva) završen je 1823.
Između Irana i Turske postoje ogromne veze na trgovinskom, poslovnom i ljudskom nivou. Između dvije nacije postoji duboko uzajamno poštovanje. Stoga su elementi bliži saradnji, ali to se nikada neće razviti u formalni savez. Politička i strateška razmatranja predstavljaju prepreku tome. Ali veća koordinacija je svakako moguća, pogotovo što se Turska postepeno udaljava od SAD, EU i NATO.
Sputnjik: Ako Iran, Katar i Turska uspiju da se udruže, koji još regionalni igrači mogu da se pridruže njihovom partnerstvu? Da li bi Kina i Pakistan mogli igrati ulogu u ovoj potencijalnoj strukturi?
Mahan Abedin: „Udruživanje“ je ovdje pogrešna fraza. Ne govorimo o formalnim strukturama, posebno jer za to nema potrebe. Tri države savršeno dobro međusobno komuniciraju, Iran i Turska čak upravljaju svojim razlikama u vezi sa Sirijom, što je pokazao mirovni proces Iran-Rusija-Turska Astana. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, ovo pitanje ne zahtjeva spoljnu intervenciju, i da se procesu pridružuju zemlje poput Pakistana ili Kine. Iran, Katar i Turska imaju duboke interese u održavanju palestinske težnje za državnošću. Iz političkih, ideoloških i strateških razloga ne mogu da dozvole Izraelu da gurne Palestince u zaborav. Vjerujem da ako bolje sarađuju – koordinišući gdje god je to moguće na diplomatskom, političkom, obavještajnom i vojnom nivou – onda su više nego paritet Izraelu i nekoliko relativno slabih arapskih država.
Sputnjik: SAD su pojačale pritisak na Hezbolah u Libanu, uvele sankcije Siriji i nastavljaju da održavaju svoje vojno prisustvo u naftom bogatim regionima Arapske Republike. Oboje su dio iranske Osovine otpora. Da li je moguće da će SAD pribjeći vojnoj opciji protiv Teherana ako njihovi pokušaji da unište iranske saveznike jednog po jednog propadnu?
Mahan Abedin: SAD ne mogu pobijediti Hezbolah ili sirijsku državu. Pokušavaju decenijama i ne uspijevaju. U stvari, američke intervencije samo su ojačale ova dva regionalna igrača. Situacija u Siriji je složena, više stranih sila teži kontrastnim i u nekim trenucima sukobljenim ciljevima, ali Iran je najjača sila na terenu, barem politički. Iran ima formalni savez sa Sirijom (koji se računa kao jedini formalni savez Islamske Republike na međunarodnoj sceni) koji seže sve do ranih 1980-ih kada je Sirija stala na stranu Irana tokom iransko-iračkog rata.
Ne postoje realni scenariji u kojima bi SAD vojno napale Iran, jer su Amerikanci previše svjesni ogromnih troškova, a da ne spominjemo neizvjestan ishod.
Vjerujem da Iran može da iskoristi svoju ogromnu političku prednost (u obliku pouzdanih lokalnih saveznika i naklonjenog javnog mnjenja u regionu), a pored toga koristi diplomatske alate za postizanje svog navedenog cilja istjerivanja američkih snaga i iz Iraka i iz Sirije.
Bliskoistočnom dijelu šahovske ploče sad treba dodati srednjeistočni dio euroazijskog dijela globalne šahovske ploče. Razvoj situacije s najnovijom Azerbaiđansko Armenskom krizom nije ništa manje kompleksan nego stalna bliskoistočna kriza. Azerbaiđan je prihvatio dosta od zapadne demokracije, na Nagorno Karabahu su u većini Armeni, kršćani, vezani za Iran, novi demokrat prije par godina izabrani predsjednik Armenije Pašanjin naginje “zapadnim” vrijednostima, Azeri su šiiti kao u Iranu, Rusija je tu i promatra. Nemogu se oteti dojmu kako babilonsko zlo pumpa i Azere i Armence kako bi se stvorio kaos na prostoru između Rusije i Irana. Azerbaiđan kupuje uglavnom izraelsko i tursko oružje, a Armenija je naslonjena u svemu na Rusiju i Iran. Pašanjina očito babilonci podržavaju u nastojanju zaštite Armenaca u Nagorno Karabahu. Babilonci za sad podgrijavaju obje dvi strane i kako to biva još od odlaska babilonskih bratstava po svijetu generirati ratove sudjelujući vidljivom i nevidljivom podrškom na obe dvije strane… Čitaj više »
Eto zasto su potrebni amerikanci u Siriji iako kradu naftu.
Ako bi oni otisli iz Sirije rusi nebi mogli da obuzdavaju Tursku i Iran. Izbilo bi 5 ratova i nebi bilo moguce kontrolisati pozar.
Karta spremna let zakazan
ARMENSKI REDOVI
Potvrda stvari o kojima i sam pišem Izrael je plitka država koja nema ni taktičku dubinu dok je Iran div koji može apsorbirati i uzvraćati udarce i 2 iran ponajprije zahvaljući mudroj strategiji Generala Sulejmanija uapostavio osovinu otpora i produbio utjecaj sve do Izraelskih granica. Izrael to pokušava promijeniti napadima ali ne uspjeva oslabiti Iranski utjecaj.
Sve su to gluposti Izrael je gospodar bliskog istoka-tko ne vjeruje neka proba ispaliti metak prema Izraelu-
Treba se prisjetiti da su turci i izraelci do prije par godina bili najbolji prijatelji i saveznici protiv irana i sirije. Ti savezi na bliskom istoku traju dok se savezniku ne okrenu ledja. Onda redovito slijedi noz izmedju lopatica