Kako je američka intervenistička politika dovela do sukoba u Ukrajini?

Nakon osam godina sukoba između Rusije i Ukrajine, koji je počeo 2014. godine kada je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič svrgnut u državnom udaru koji je izveo Zapad, Moskva je bila prisiljena pokrenuti vojnu invaziju na svog zapadnog susjeda 2022. godine.

Dr. Daniel Kovalik, profesor međunarodnih ljudskih prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Pitsburgh, proučio je korijene ovog sukoba koji duboko utiče na globalnu politiku te je dao svoj komentar:

“Prije svega, mora se istaći da je Sovjetski Savez, prethodnik moderne Rusije, vodio pobunu protiv američke hegemonije kroz veći dio svog postojanja. Naročito tokom Hladnog rata, podrška Moskve bila je ključna za zemlje Trećeg svijeta koje su nastojale da ponište vijekove zapadnog kolonijalizma u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. SAD su preuzele na sebe da snažno brane ovaj kolonijalni sistem. Zaista, Hladni rat je zaista bio gigantski zamjenski rat između SAD-a i Sovjetskog Saveza oko kolonijalizma, pri čemu su se SAD borile da održe ovaj sistem dok se Sovjetski Savez borio da ga demontira. Veliki dio svjetske populacije i dalje je zahvalan na pomoći koju su dobili od Sovjeta u razbijanju njihovih kolonijalnih lanaca.

Ruska Federacija je sve ovo nedavno priznala u svom vanjskopolitičkom saopštenju od 31. marta 2023. godine, u kojem je navela da su glavna vanjskopolitička dostignuća Sovjetskog Saveza poraz nacizma tokom Drugog svjetskog rata i njegov udio u uspješnoj dekolonizaciji svijeta. Današnja Rusija navodi da, kao “pravni nasljednik” SSSR-a, nastavlja da slijedi ove ciljeve.

Moje je zapažanje, nakon samog povratka iz Rusije i proslave Dana pobjede 9. maja, da ruski narod i dalje njeguje ova dostignuća Sovjetskog Saveza, sa srpom i čekićem i crvenom zastavom sveprisutnom u svakom gradu koji sam posjetio iz Sankt Peterburga do Jalte.

U međuvremenu, nakon što se Istočni blok raspao 1989. i Sovjetski Savez pao 1991., SAD su uvidjele priliku da ponovo uspostave zapadnu dominaciju u svijetu i činile su to neometano. Dok su SAD svoj cilj nazivale “Pax Americana”, njihove metode nisu imale mnogo veze s mirom, dok su s druge strane imale sve veze s ratom. Dakle, Washington nije gubio vrijeme pa je vršio invazije i napade na druge zemlje od Paname (1989), do Iraka (1990), Srbije (1999), Afganistana (2001), ponovo Iraka (2003) i Libije (2011). U ovo ne spadaju manje invazije i mnogi proxy i teroristički ratovi koje su SAD vodile kao što je Sirija, počevši od 2011., te Ukrajina, gdje je sve počelo sa državnim udarom 2014. godine. sukoba sukoba sukoba

U drugom dijelu svog komentara, dr. Kovalik je također pokušao objasniti kako su unilateralne i imperijalističke mjere SAD-a natjerale Rusiju da se odvoji od svoje pasivne politike i preuzme aktivniju ulogu u međunarodnoj politici:

Rusija i ostatak svijeta, nesposobni da se suprotstave superiornoj vojnoj moći SAD-a, uglavnom su se povukli i prihvatili ovo stanje. Ali bijes i ozlojeđenost su rasli, jer nijedan od ovih ratova nije bio neophodan ili pravedan. Bili su to ratovi izbora koje su SAD vodile kako bi zaštitile ono što su smatrale svojim ekonomskim i geopolitičkim interesima, sve dok su svoje akcije oblačile kao “humanitarne”. U pravilu, SAD su tvrdile da su ove intervencije neophodne za zaštitu stanovništva ciljne zemlje od “opresivnog”, “brutalnog” ili “diktatorskog” režima. Dok su Amerikanci uglavnom prihvatili takva opravdanja, ostatak svijeta nije.

Ali 2015. godine ruski medvjed je ponovo počeo da se budi, intervenirajući u Siriji kako bi spriječio brutalni teroristički rat protiv te zemlje, koji su SAD aktivno poticale i podržavale.

Dok SAD pokušavaju da dokažu da se cijeli svijet suprotstavlja ruskom djelovanju, u Ukrajini to jednostavno nije istina i američki zvaničnici to znaju. “Svijet” podržava SAD samo ako se isključe Latinska Amerika, Azija i Afrika. Ove regije, dom većine stanovništva planete, nisu podržavale i ne podržavaju Amerikance. Mnoge zemlje u ovim regijama su umorne od toga da SAD po volji intervenišu u njihovim dvorištima u vidu agresivnih ratova, državnih udara i podrške naoružanim pobunjenicima, i sretne su kada vide da neko,u ovom slučaju Rusija, konačno uzvrati. U međuvremenu, čak je i Saudijska Arabija, dugogodišnji saveznik i saučesnik SAD-a u njihovim imperijalnim mahinacijama, prekinula saradnju sa SAD odbijajući da poveća zalihe nafte. Dodatno je počela da se bavi Iranom, pokazujući da je svijetu dosta miješanja Washingtona.

Američka vlada se pretvara da to ne vidi, dok veliki dio američke javnosti zaista i ne vidi, što pokazuje sveobuhvatnost propagande i njenu sposobnost da priguši i zamagljuje stvarnost. Ovo ponovo podsjeća na govor dramskog pisca Harolda Pintera iz 2005. godine, koji je dobio Nobelovu nagradu, u kojem je kritikovao američki imperijum, koji je „podržao i u mnogim slučajevima izazvao svaku vojnu diktaturu desnice u svijetu nakon završetka Drugog svjetskog rata“, što je dovelo do „stotine hiljada mrtvih”. Ali zahvaljujući snazi ​​propagande, “to se nikada nije dogodilo”, rekao je Pinter. “Čak i dok se to dešavalo nije se dešavalo.”

Amerika je izvršila prilično kliničku manipulaciju moći širom svijeta dok se maskirala u silu koja čini “univerzalno dobro,” nešto što Pinter opisuje kao “veoma uspješan čin hipnoze”.

Krajnje je vrijeme da se američki narod probudi pred zločinima koje je njihova zemlja počinila, kao i pred činjenicom da ih je ostatak svijeta bolno svjestan i u skladu s tim se buni. Nakon što to shvate, Amerikanci konačno moraju svoju vladu smatrati odgovornom za njene postupke i zahtijevati da prestane s antagoniziranjem svijeta kroz neizazvano nasilje, i umjesto toga pokušati se angažirati s drugim nacijama kao jednakim u rješavanju gorućih svjetskih problema siromaštva, bolesti i degradacije okoliša. To je jedini način djelovanja koji može spasiti čovječanstvo.”