“Kako obraniti Baltik od Rusa?”: Lako, izdržati i prebaciti rat u Kalinjingrad i okupirati ga

Vojni i politički stručnjaci američke Zaklade Jamestown i britanskog Sveučilišta Oxford su 25. listopada  u Washingtonu razgovarali o scenarijima i posljedicama “moguće ruske agresije” u baltičkoj regiji. Događaj je bio stručni seminar naziva “Nove perspektive – Kako obraniti baltičke države”. Povod za raspravu na seminaru bilo je objavljeno izvješće Zaklade Jamestown „Kako obraniti baltičke države“, posvećeno analizi hipotetskog scenarija rata između Rusije i NATO pakta u baltičkim državama.

Među onima koji su sudjelovali u raspravi bili su bivši zapovjednik kombiniranih snaga u Afganistanu od 2011. do 2013. godine, general John R. Allen, potom Hans Binnendijk, direktor Nacionalnog instituta za strateška istraživanja i član dvije uprave američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost. Sudjelovao je i bivši visoki službenik CIA-e Glenn Chafetz, umirovljeni britanski general James Chiswell, potom bivši zapovjednik britanske 1. oklopne divizije i dvije godine vršitelj dužnosti višeg savjetnika američkog državnog tajnika za planiranje dr. Jakub Grygielr. Među njima je kao posebni predstavnik think-tanka Oxford War Center bio i dr. Robert Johnson sa suradnicima.

Osim osoba vezanih za Zakladu Jamestown su na događaju bili posebni predstavnici, što je vrlo značajno, osobe koje rade u Washingtonu, vojni atašei Poljske i Švedske, general Cezary Wiśniewski i general Bengt Svensson. Kao što ste primijetili, obzirom na temu i sudionike događaja, rasprava zaslužuje posebnu pozornost.

U raspravi su se stručnjaci složili da je istočna Europa daleko od jedinog mogućeg ratnog kazališta, te da stoga treba obratiti pažnju i na azijske i arktičke regije.

Posebno važna poruka je da se rizične zemlje se prvenstveno oslanjaju na svoje oružane snage i političko vodstvo, kao i da svoje nacionalne izdatke za obranu koje treba podići na potrebnih 2% BDP-a.

Dr. Richard D. Hooker, autor knjige „Kako obraniti baltičke zemlje“, profesor je na Nacionalnom sveučilištu obrane i član utjecajnog Američkog vijeća za vanjske poslove. Doktor Hooker predavao je na američkoj Vojnoj akademiji u West Pointu i služio je kao načelnik kadrovske službe vojnog odjela na Nacionalnom vojnom koledžu u Washingtonu. Dr. Hooker je obnašao i niz visokih položaja u strukturama NATO pakta, predsjedničkim administracijama predsjednika Busha, Clintona , Busha mlađeg i Vijeća za nacionalnu sigurnost pod predsjednikom Donaldom Trumpom. U potonjem slučaju je bio viši direktor za Rusiju, Europu i NATO u Vijeću za nacionalnu sigurnost. U srpnju 2018. Hooker podnosi ostavku u tom tijelu, vjerojatno zbog neslaganja sa stavovima jastrebova oko politike prema Rusiji i NATO-u.

Dr. Hooker je vrlo cijenjen u američkoj vojsci. Prije umirovljenja, pukovnik Hooker je 30 godina služio u američkoj vojsci kao padobranac. Dok je bio na aktivnoj dužnosti sudjelovao je u vojnim operacijama u Grenadi, Somaliji, Ruandi, Sinaju, Bosni, Kosovu, Iraku i Afganistanu, uključujući zapovjedništvo padobranske brigade u Bagdadu od siječnja 2005. do siječnja 2006. godine. Dr. Richard D. Hooker je snažni je zagovornik američke vojne prisutnosti u Europi i NATO pakta općenito. Izuzetno je skeptičan prema ruskim namjerama na europskom kontinentu.

Značenje seminara i Hookerovog izvješća je želja da uvjeriti saveznike u NATO paktu i glavnog protivnika, Rusiju, da je peti članak Sjevernoatlantske povelje još uvijek valjan i da će biti aktiviran u slučaju „ruskog vojnog napada na baltičke države“, scenarija koji se neprestano ponavlja i predstavlja unedogled, uključujući s onim protiv Poljske, iako iz Moskve nema nikakvih naznaka da se priprema agresija na ove zemlje.

U ovom izvješću dr. Hooker priznaje da je raspoređivanje novih jedinica NATO pakta u baltičkim zemljama, posebno oklopnih, iz političkih razloga i stava pojedinih zemalja koje su članice saveza teško moguće. Stoga je jedan od praktičnih prijedloga Hooker za jačanje vojne prisutnosti NATO-a u baltičkim državama povratak na obaveznu vojnu službu u Litvi, Latviji i Estoniji i da se ovim ljudskim resursima formiraju tri divizije, jedna u svakoj zemlji, ali tako da i sastav ovih snaga nužno budu uključene oklopne i mehanizirane brigade. Hooker predlaže da se iz rezervi Pentagona izdvoji oklopna i druga oprema za njihovo naoružanje. Odnosno, govorimo o rabljenom oružju i zastarjelim oklopnim vozilima s kojima bi te tri baltičke brigade trebale usporiti, iako ne i zaustaviti, „rusku agresiju“,

Još jedan važan prijedlog Hookera je formiranje „Baltičkog korpusa“ iz ove tri baltičke divizije s jedinstvenom strukturom na čelu s baltičkim časnicima koji su prošli odgovarajuću obuku i pripremu u SAD-u.

Za kraj, scenarij kojeg je opisao Hooker o ratu s Rusijom u baltičkim državama sadrži nekoliko hipotetskih pretpostavki koje trenutno nisu relevantne. Među tim pretpostavkama je stvaranje spomenutih divizija u baltičkim državama. Tim bi se jedinicama u Latviji i Estoniji iz Italije i Sjedinjenih Država, prije izbijanja neprijateljstava, pridružila jedna zrakoplovna brigada američke vojske. Za pojačanje snaga u Litvi, također prije izbijanja neprijateljstava, preusmjerile bi se američke tenkovske brigade iz Poljske u Vilnius.

Hipotetska pretpostavka dr. Hookera je napad na baltičke države 1. ruske gardijske tenkovske armije s teritorija Bjelorusije. No, Hookerove najvažnije pretpostavke su lokalna priroda vojnog sukoba u baltičkim državama s ograničenim rasponom vojnih operacija i bez upotrebe taktičkog nuklearnog oružja, bez dalekih napada duboko u neprijateljsko područje.

“Zanimljivost” u specifičnom scenariju kojeg je predložio Hooker je koncentrirani napad glavnih snaga Poljaka i 2. američke oklopne brigade, koje još nema u Poljskoj, prvih dana sukoba u utvrdi u Kalinjingradu, kao i politička sudbina ruske eksklave nakon pobjede NATO pakta u lokalnom ratu protiv Rusije.

Prema dr. Hookeru, Kalinjingrad će u zamjenu postati europsku, a to će se dogoditi zbog gubitka „ukrajinskog Krima“, pa će ta nova europska regija morati postati dio Poljske ili barem postati demilitarizirana regija.

Apsolutno je nejasno kako ovako visokorangirani stručnjaci i priznati stratezi u NATO krugovima uspijevaju smisliti ovakve, blago rečeno, budalaštine. „Rusija će napasti baltičke zemlje, ali će NATO taj konvencionalni rat dobiti brzim upadom u Kalinjingrad i tu regiju pripojiti Poljskoj ili od nje stvoriti demilitarizirani kondominij“, područje pod kolektivnom upravom NATO pakta, ali demilitarizirano. Ako ste stigli do ovog dijela, već razumijete da, bez obzira na titule i iskustva, ovi ljudi imaju iskrivljenu sliku stvarnog stanja na terenu i čini se da je, kako mnogi tvrde, jedini cilj širenje histerije kako bi se vojni izdaci podigli na 2% BDP-a, ali ne samo u baltičkih „patuljaka“, koji su to uglavnom već učinili, kao i Poljaci, već kod drugih „saveznika“, čijih dva posto BDP-a znači priliv desetine, ukupno i stotine milijardi dolara u NATO proračun. No, poslušajmo dalje ovaj genijalni plan i predviđanja stratega okupljenih na raspravi stručnjaka Zaklade Jamestown i britanskog Sveučilišta Oxford.

Hookerova tvrdnja je da će u slučaju ograničenog vojnog sukoba između NATO pakta i Rusije oko baltičkih zemalja NATO sudjelovati u njemu sa svojim “teritorijem”, zrakoplovstvom i mornaricom, bez slanja kopnenih snaga u baltičke države iz Švedske i Finske. Zbog toga je na raspravi vjerojatno i bio vojni ataše Švedske u Washigntonu, general Bengt Svensson, dok Finci nisu poslali svog dužnosnika, očito smatrajući da je cijela rasprava besmislena. Ona to zapravo i jeste, ali ako to govore ljudi koji imaju veze ili su sami dio američke „duboke države“, onda to prestaje biti šala.

Kao cjelina, izvješće dr. Hookera je zanimljivo u smislu američkog profesionalnog vojnog razmišljanja, njegovoj logici i opisu američkih vojnih sposobnosti za brzu koncentraciju NATO snaga u kazalištu operacija u baltičkim državama. Zatim prenosimo glavni sadržaj Hookerovog izvještaja “Kako obraniti baltičke države” u skraćenom obliku.

Dr. Richard D. Hooker: „Kako obraniti baltičke države“

“Na istočnom boku NATO-a nastavit ćemo jačati odvraćanje i obranu i intenzivirati napore saveznika i partnera”, stoji u strategiji nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država za 2017. godinu, što je dio kojim dr. Richard Hooker započinje svoju knjigu, od koje izdvajamo najvažnije dijelove.

U posljednjih nekoliko godina američku strategiju nacionalne sigurnosti i gotovo svaki veliki američki istraživački centar privlači pozornost grozno stanje istočnog boka NATO-a. Tamo nekim najnovijim i najmanjim državama članicama prijeti agresivna i revanšistička Ruska Federacija. Tri baltičke države – Estonija, Latvija i Litva – suprotstavljaju se snažnim ruskim snagama svojim malim vojskama i skromnim obrambenim proračunima. Te isturene zemlje u europskom kazalištu ostaju praktički nezaštićene. Za ruskog predsjednika Vladimira Putina to je atraktivan cilj i prilika da s malim rizikom zauzme NATO teritorij i izazove podijele u savezu. Sjedinjene Države, kao vođa NATO-a, trebaju na baltičke države gledati kao na glavni prioritet. Doista, bez učinkovite zaštite ne može biti ni učinkovitog odvraćanja.

Unutar i izvan NATO-a, u Pentagonu, Bruxellesu i glavnim gradovima poput Londona, Berlina i Pariza, mnogi u cijelosti odbacuju ovu prijetnju. NATO saveznici na papiru imaju puno jače ekonomije i vojne snage od Rusije. Nuklearno oružje izravno sučeljavanje, barem prema skepticima, također čini nezamislivim. Po toj logici, Putin je pragmatičan i oprezan vođa, svjestan potencijalne snage NATO-a i malo je vjerojatno da će testirati odlučnost NATO-a.

Ruske mogućnosti

Moramo započeti s trijeznom procjenom ruskih mogućnosti i vjerojatnih namjera. Prvo, koja je sposobnost Rusije da vodi ofenzivne operacije u baltičkim zemljama? Rusiji do sada nedostaje strateška mobilnost i projekcija snaga koje su na raspolaganju Sjedinjenim Državama, ali ruske snage su impresivne na njenoj periferiji, posebno u zapadnom vojnom području, nasuprot istočnom boku NATO-a. Kopnene snage uključuju ovdje nedavno obnovljenu 1. gardijsku tenkovsku armiju, 6. gardijska oklopnu armiju i 20. gardijska oklopnu armiju, kombinirane oružane sile i 11. korpus vojske u Kalinjingradu. Tri divizije zrakoplovnih snaga i tri brigade specijalnih snaga nalaze se i u Zapadnoj vojnoj oblasti. Te snage, koje se sastoje od oko 30 tenkovskih i motoriziranih brigada i jedne brigade marinaca, podržava desetak raketnih i topničkih brigada, kao i pet brigada protuzračne obrane.

Ukupno, ove snage uključuju oko 60 manevarskih bataljona i 50 topničkih divizija. Možda je polovica njih spremna za bitku i spremna sudjelovati u invaziji. Ova sila je prvi ešalon i dio potencijalne invazije u prvih 30 dana vojnog sukoba s NATO paktom.

Ruska „Baltička flota“ opremljena je s 8 razarača i fregata, 25 obalnih korveta i 2 podmornice, a podržana je skupinom minolovca, desantnih i transportnih plovila. Sile Baltičke flote značajne su, posebno zato što ih podržavaju kopnene i morske protubrodske rakete.

Sve ruske zrakoplovne snage imaju 1176 borbenih zrakoplova, uključujući 139 bombardera dugog dometa, 222 borbena zrakoplova, 265 napadačka zrakoplova i 378 bombardera, kao i 376 borbenih helikoptera.

S obzirom na razinu operativne spremnosti i potrebe za obranom ostatka golemog teritorija Rusije, možda bi se jedna trećina ovih snaga, odnosno oko 400 jedinica vojne opreme svih vrsta, mogla rasporediti za operacije protiv baltičkih država. Rusko ratno zrakoplovstvo u operativnim eskadrilama nema borbene snage pete generacije, ali ima značajno borbeno iskustvo.

Rusija je dobro opremljena taktičkim nuklearnim oružjem iz zraka, mora i kopna, za kojega se tvrdi da su sredstvo „eskalacije za deeskalaciju“.

Nešto manje od polovine ruske vojske su ročnici, mladi vojnici čija bi borbena učinkovitost trebala biti znatno niža od one profesionalnih “ugovornih” vojnika koji su koncentrirani u elitnim postrojbama, poput specijalnih postrojbi i zračnih postrojbi, te u manjoj mjeri u 1. gardijskoj tenkovskoj armiji. Motorizirane jedinice sadrže mnogo regruta i za postizanje pune borbene moći im treba 30 do 60 dana.

Nuklearne i konvencionalne snage ruskih oružanih snaga redovno se testiranu u manevrima, posebno na vježbama velikih razmjera poput manevara „Zapad 2017.“. Sposobnost ruske vojske da predvidi, premješta i raspoređuje snage pokazala se ne samo u vježbama, već i u stvarnim vojnim operacijama. Na temelju promatranja ovih vježbi može se utvrditi da je vrijeme potrebno za napad na baltičke države od primitka zapovijedi do njenog izvršenja od sedam do deset dana. To NATO-u ostavlja vrlo malo vremena za reagiranje.

Brojna su istraživanja pokazala da su ruske snage dovoljne za zauzimanje baltičkih zemalja u samo nekoliko dana. NATO obrana baltičkih država s malim trajnim snagama, od samo četiri brigade bez tenkova, borbenih zrakoplova i s malom količinom topništva i protuzračne obrane, može računati na malo više od sjećanja na “Šumsku braću”, gerilu koja su protiv Sovjeta borila na kraju Drugog svjetskog rata.

Te će se snage hrabro boriti, ali bez uspjeha. Mišljenju da će lokalni otpor rezervista i malih baltičkih specijalnih snaga uspjeti “odgoditi, uništiti i odvratiti rusku agresiju”, nanoseći neprijatelju “vrlo velike” gubitke, nedostaje ozbiljna analiza povezanosti snaga, kao i vremenskog i prostornog čimbenika.

Što se tiče NATO-a, obzirom na trenutnu razinu spremnosti trupa, borba će biti gotova puno prije nego što NATO bude mogao intervenirati.

Što se tiče daljnje eskalacije, umjesto da produži sukob, obzirom na visoki rizik da on izmakne kontroli, američki čelnici će se potruditi da ga lokaliziraju i „obuzdaju“, kako sukob ne bi postao previše nekontroliran.

Ruske namjere

Ako je sposobnost Rusije da zauzme baltičke države jasna, kakve dokaze imamo o ruskim namjerama? Putin je nekoliko puta branio pravo na interveniranje koristeći vojnu silu radi „zaštite“ etničkih Rusa koji žive u inozemstvu. Prema ruskim izvorima, Putin povratak baltičkih zemalja i drugih bivših ruskih teritorija vidi kao pitanje “povijesne pravde koje će se riješiti prije ili kasnije“. Godine 2015. su ruski parlamentarci i ruski državni tužitelj doveli u pitanje priznavanje baltičke neovisnosti od strane Vrhovnog sovjeta 1991. godine, postavljajući pravnu osnovu za reinkorporaciju tih zemalja u sastav Ruske Federacije. Iste godine predstavnici ruske obavještajne službe sastali su se s američkim kolegama i uputili im “strogo upozorenje” da će se vojna sila, uključujući nuklearno oružje, moći upotrijebiti protiv bilo kakvog gomilana NATO snaga za „obranu“ baltičkih država. Prema tim dužnosnicima, Putin će “svaki pokušaj NATO-a da pojača svoju prisutnost u baltičkim državama smatrati objavom rata”.

Ruske prijetnje pojačane su i europskom ovisnošću o ruskim zalihama energije, jer Rusi Europljane opskrbljuju energentima po nižim cijenama od tržišnih. Većina središnje i istočne Europe u potpunosti je ili jako ovisna o ruskoj nafti i prirodnom plinu, što je kritična ranjivost koja bi se mogla povećati kada projekt „Sjeverni tok 2“ 2020. godine počne raditi. Sposobnost isključivanja energije po vlastitom nahođenju, posebno u hladnim sezonama, moćno je oružje. Baltičke države su posebno, odnosno 100% osjetljive na prirodni plin kojeg uvoze iz Rusije. Pokušaji Europske unije da razviju alternativne izvore dosad su bili neučinkoviti. Energetska sigurnost, točnije njezino odsustvo, daje Vladimiru Putinu značajan utjecaj u cijeloj Europi.

Jasne su ambicije i namjere Rusije, a to je uništiti sigurnosnu arhitekturu nakon Hladnog rata, potkopati NATO i EU, oslabiti transatlantske veze.

Pod pokroviteljstvom ruske vlade  propaganda potvrđuje pravo etničkih ruskih zajednica na proglašenje neovisnosti, slično kao u Donbasu. Svrha takve aktivnosti je “vršiti pritisak” na baltičke zemlje i izazvati određeni stupanj straha, neizvjesnosti i zastrašivanja.

Uklanjanje baltičkih zemalja iz NATO kišobrana vratit će stratešku dubinu koju je Rusija izgubila ’90-ih. Raspad NATO-a bitno će promijeniti situaciju u europskoj sigurnosti. Također će osigurati buduće širenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju.

Postoje i druge pogodnosti za Rusiju. Uspješno suočavanje sa Zapadom potiče Putinovu retoriku o povratku veličine, koja uključuje „suočavanje s pokušajima Zapada da izolira Rusiju i uskraćuje Rusiji njeno dostojno mjesto u međunarodnom poretku“. Naknadne vojne intervencije samo bi ojačale Putinov režim unutar zemlje, pomogle mu da ojača svoju kontrolu nad državnim aparatom, a pobjeda nad NATO paktom ojačat će Putinovo mjesto u ruskoj povijesti.

NATO potencijal u baltičkim zemljama

Jasni znakovi upućuju na to da se ovog trenutka moraju poduzeti odlučni koraci. Cijena pogrešnog izračuna može biti puno veća.

Mnogi nagađaju da bi preferirana ruska metoda bila upotreba „sive zone“ ili „hibridnog“ pristupa, kako bi zbunili i ometali snažan odgovor NATO-a. Međutim, američki je predsjednik jasno dao do znanja da će svaka povreda teritorija saveza od strane ruskih trupa dovesti do aktiviranja članka 5.

Postoje najmanje tri glavna područja za povećanje pažnje i napora NATO-a u baltičkim zemljama. To uključuje:

• “Pripremu” kazališta za vođenje i podržavanje velikih vojnih operacija;
• Slanje snaga na lice mjesta koje se uspješno mogu obraniti do 30 dana;
• Smanjivanje vremena potrebnog za razmještanje NATO pojačanja.

Posljednjih godina Kongres je izdvojio oko 15 milijardi dolara Europskoj inicijativi za zaštitu slobode (EDI), što predstavlja veliko financijsko ulaganje.

Općenito govoreći, mogućem teatru operacija u baltičkim državama nedostaje logistička infrastruktura, arhitektura, mrežna protuzračna obrana, inženjerska obuka i dugotrajne sposobnosti potrebne za vođenje velikih vojnih operacija na Istoku.

Nedavno se NATO obvezao uspostaviti pozadinsko zapovjedništvo u Njemačkoj kako bi se suočio s izazovima logistike. Trenutno se američka skladišta za opremu i mehanizaciju nalazi u Njemačkoj i Nizozemskoj, oko 1500 kilometara od baltičkih država.

Osim toga, inicijativa Europske unije “Trajna strukturirana suradnja u obrani” (PESCO) bavi se pitanjem vojne mobilnosti.

Na terenu su raspoložive snage daleko od dovoljnih za obranu, ali situacija nije beznadna. Naime, branitelji uvijek imaju određene karakterističke prednosti, poput poznavanja terena i sposobnosti postavljanja prepreka i izgradnje utvrda. Sile potrebne za obranu mogu biti i manje. Standardni cilj je omjer jedan prema tri, odnosno, za obranu je potrebna otprilike jedna trećina borbene snage napadača. U baltičkim državama su ovi omjeri ostvarivi. Istodobno, veća borbena moć nije nužno veća snaga. Na primjer, ruska superiornost u oklopnim snagama i topništvu značajno povećava udarnu snagu njihovih brigada u usporedbi s lakim ili motoriziranim brigadama NATO-a. Trening, upravljanje, moral i bolja tehnologija mogu pomoći u smanjivanju prednosti protivnika.

Evo jednog primjera. Trenutno se u Europi nalazi samo jedna od 15 dalekometnih divizija protuzračne obrane američke vojske. Za zaštitu mjesta s opremom i drugom važnom infrastrukturom u Poljskoj i baltičkim zemljama za vrijeme rata bit će potrebne najmanje dvije divizije.

Povratak baltičkih država, jednom kada ih zauzmu Rusi, za razliku od njihove obrane, mijenja omjer snaga s 1 : 3 za obranu na 3 : 1 za ofenzivne operacije, a to je zastrašujuća perspektiva koja zahtijeva devet puta više snaga za NATO.

Prema razumnoj procjeni, ruske kopnene snage raspoložive za operacije protiv baltičkih država u prvih 30 dana sukoba sastoje se od oko 30 manevarskih bataljona i oko 25 topničkih divizija. Sljedeći ešalon, koji bi se sastojao od manje spremnih jedinica s rezervistima, bio bi spreman i uključen u operacije u narednom razdoblju od 30 dana sukoba do 60 dana. S obzirom na veliku udarnu snagu ruskih postrojbi, na licu mjesta bi snage branitelja trebale imati oko 15 manevarskih bataljona, od kojih najmanje jedna trećina oklopnih ili mehaniziranih, te 12 do 15 topničkih divizija. Danas u baltičkim državama, NATO može sastaviti samo 11 aktivnih pješačkih bataljona bez tenkova, uglavnom laganog pješaštva, te četiri topničke divizije, uglavnom s vučenim oružjima kalibra 105 mm. Mogu se dodati još tri bojne, ali njihova stvarna borbena moć je mala. Kao što većina studija pokazuje, ove će snage za kratko vrijeme biti poražene.

Ruski planovi za vjerojatni rat

Iako su stvarni vojni planovi Rusije nepoznati, vjerojatno je da će Estoniju napasti manji broj ruske 6. kombinirane oružane armije, pojačan jednom zrakoplovnom divizijom iz Pskova i brigadom specijalnih snaga. Cilj je ovdje osigurati kontrolu nad Finskim zaljevom i prilazima Sankt Peterburgu. Tada bi  pomorski korpus Baltičke flote mogao izvesti amfibijske operacije kako bi preuzeo kontrolu nad ključnim estonskim otocima.

Mnogo veća 1. gardijska tenkovska armija, pojačana s 2. zrakoplovnom divizijom, vjerojatno će udariti u pravcu Kalinjingrada kako bi odsjela baltičke zemlje i spriječila NATO da pošalje pojačanja u regiju. Tada će se te snage okrenuti na istok kako bi zauzele Latviju.

Teško pitanje za ruske planere jest kako se nositi s Poljskom. Mnogi stručnjaci sugeriraju da ruske trupe napadnu iz Bjelorusije i da koridorom Suvalka prođu do sjeveroistoka Poljske. Ovo je najkraća i najdirektnija ruta do Kalinjingrada.

Međutim, ovaj smjer znači da će se ruske trupe ovdje susresti s poljskim snagama, jednim od najboljih u NATO-u, koje imaju gotovo 1000 tenkova i stotine višenamjenskih borbenih zrakoplova.

Alternativni smjer ofenzive kroz Vilnius, glavni grad Litve, izbjeći će poljski teritorij i možda će znatno umanjiti sudjelovanje Poljske u sukobu. Prema autoru, takav je pristup vjerojatniji.

Uloga Bjelorusije u ovom scenariju nije jasna. Oružane snage zemlje su usko povezane s Rusijom i uključuju tri aktivne manevarske brigade. Ipak, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko je izrazio želju za bližim odnosima sa Zapadom i NATO paktom, a ponekad izbjegava izravnu kontrolu Moskve. Autor navodi na scenarij da će Lukašenko pristati na to da Bjelorusija da na korištenje svoj teritorij ruskim snagama, ali sam neće sudjelovati u agresiji na NATO.

U ovom slučaju će Poljska će vjerojatno zadržati većinu svojih snaga za nacionalnu obranu, dok će istovremeno, iako u skromnim razmjerima, svoje snage poslati u baltičke države. Poljski planeri nesumnjivo će se plašiti odmazde Rusije zbog činjenice da su Poljaci dopustili snagama NATO-a da se nalaze u Poljskoj i koriste njen teritorij za tranzit do baltičkih država.

U pogledu zračne snage, ruska zrakoplovna flota je očito inferiornija u odnosu na onu koju ima NATO, kako u količini tako i po kvaliteti, ali s dvije važne rezerve. Prvo, malo je vjerojatno da će se naprijed poslati potpuni popis NATO borbenih aviona. Čak i one zemlje koje glasaju za suzbijanje ruske agresije mogu odbiti slanje velikih sila i to će ostaviti Sjedinjenim Državama i drugim saveznicima. Drugo, ruski napredni sustavi protuzračne obrane sa sjedištem u Kalinjingradu kontroliraju susjedni prostor. Dok se ne smanje ili eliminiraju, zračne snage NATO-a će teško djelovati u punoj snazi ili s prihvatljivim gubicima.

„Prvo treba riješiti problem Kalinjingrada“

Zbog toga prvo treba riješiti problem Kalinjingrada. Stoga Rusija ima prednost u naprednim integriranim sustavima protuzračne obrane, zahvaljujući kojima NATO može iskoristiti brojčanu prednost u zrakoplovstvu, ali s visokim rizikom za sve zrakoplove svoje četvrte generacije.

Zbog toga bi prvo trebalo razmotriti kako da NATO zauzme eksklavu Kalinjingrad s kopna. Ruske kopnene snage tamo su dvije motorizirane i jedna tenkovska pukovnija s topništvom. One su značajne, ali rusko vodstvo mora jasno shvatiti da će agresija protiv NATO-a biti skupa. Poljske teške snage, koje se nalaze u blizini, zajedno s američkim snagama u Poljskoj, bit će očito rješenje za ove operacije.

Sada je u svakoj od baltičkih zemalja raspoređen po jedan NATO bataljon “Napredne granične prisutnosti”. Riječ je o multinacionalnim jedinicama, a svaku od njih čine vojnici iz oko pet zemalja. Prema tome, iako su korisne kao sredstvo odvraćanja, oni ne predstavljaju stvarne borbene sposobnosti, jer se nacionalne upute za kontingente koji su tamo prisutni vjerojatno razlikuju.

Studija korporacije RAND iz 2016. zaključila je da bi minimalne potrebne kopnenih snaga za obranu baltičkih država trebale biti sedam manevarskih brigada s pomoćnom opremom. Ali barem tri brigade od ovog broja bi trebale biti tenkovske ili mehanizirane.

S obzirom na snažne prednosti Rusa u topničkom i elektroničkom ratovanju, autor tvrdi da su, barem u baltičkim državama, potrebne tri dodatne NATO brigade, jedna teška i dvije lake. S njima, već raspoređene snage mogu nanijeti značajne gubitke napadačima i odbiti napad prvog ešalona Rusije do 30 dana.

Očito rješenje baltičkog obrambenog problema je modernizacija oružanih snaga Litvanije, Latvije i Estonije i raspoređivanje po jedne borbeno spremne rotacijske NATO teške brigade u svakoj od tih zemalja.

Ova opcija nailazi na jako protivljenje predstavnika NATO-a i čelnika zemalja, obično zbog toga što Putin smatra da bi takvo raspoređivanje bilo “provokativno”. Međutim, snage ove veličine ne mogu predstavljati napadačku prijetnju za Rusiju.

Osim toga, jačanje NATO kopnenih snaga u baltičkim zemljama ne čini se politički izvedivim. Preostala mogućnost je osloniti se na odluke zemlje domaćina. Uz ukupni obrambeni proračun od samo oko dvije milijarde dolara, Estonija, Latvija i Litva su ne mogu priuštiti oklopne snage ni protuzračnu obranu, terensku artiljeriju i druge sposobnosti potrebne za učinkovitu obranu. Financijska pomoć ima smisla kao najbolji način pomoći. Baltičke zemlje moraju same sebi pomoći. Svaki baltički vojnik je jedan vojnik manje NATO-a. Takav će pristup zahtijevati značajnu pomoć u sigurnosti baltičkih država i snažnu podršku od ključnih saveznika. Ali baltičke nacije prvo moraju same pojačati svoje napore. Unatoč malom broju stanovnika i BDP-u tih zemalja, sposobne su za mnogo više,

Baltičke zemlje mogu učiniti puno više za povećanje vlastitog obrambenog potencijala. Prvi je uvesti univerzalni plan za dvogodišnje razdoblje, koji će pružiti temelje za širenje kopnenih snaga baltičkih zemalja po nižoj cijeni od uspostavljanja skupih profesionalnih vojnika. Razuman cilj Estonije i Latvije je proširiti se iz jedne lake brigade na malu tešku diviziju od dvije manevarske brigade i pomoćne opreme, poput terenske artiljerije i divizija protuzračne obrane, inženjerskih, logističkih i komunikacijskih bataljona. To traži oko 10 000 vojnika.

Litva sa svojim većim stanovništvom može osnovati jednu potpunu diviziju tri brigade, oko 12 000 vojnika. Sjedištem divizije trebalo bi upravljati osoblje baltičkih časnika obučenih u Sjedinjenim Državama.

Barem jedna brigada u svakoj baltičkoj diviziji mora biti teška ili mehanizirana, a sastojala bi se od jednog tenkovskog i dva mehanizirana bataljona. Drugi tim, za pokretljivost na bojnom polju, mora biti u potpunosti motoriziran. Svaka brigada treba sadržavati preciznu topničku terensku diviziju, idealno s haubicama 155 mm i plus jednu raketnu bateriju višecijevnih raketnih sustava, te baterije za protuzračnu obranu, inženjeriju, logističke kompanije za potporu i komunikacijske tvrtke.

Ova poboljšanja omogućila bi stvaranje baltičke kopnene skupine od sedam aktivnih brigada, uključujući tri teške. Te su snage dovoljne za početnu obranu i nanijet će značajne gubitke napadaču. Također će pružiti dodatnu sigurnost u slučaju da sve zemlje članice NATO-a ne podrže članak 5. NATO sporazuma. U ovom će slučaju baltičke zemlje dobiti vrijeme za formiranje koalicije pod vodstvom Sjedinjenih Država.

Baltičke zemlje sigurno mogu rasporediti više snaga, ali će im za to trebati financijska pomoć saveznika. Osim toga, Sjedinjene Države mogle bi prenijeti u baltičke države svoju višak zastarjele teške vojne opreme.

Poput Zapadne Njemačke za vrijeme Hladnog rata, baltičke države moraju organizirati svoja nacionalna područja za obranu. To znači preliminarnu pripremu ključnih mostova za rušenje, nagomilavanje streljiva i izradu planova razmještanja minskih polja na ključnim mjestima u skladu s nacionalnim planom, jačanje zapovjednih mjesta i skladišnih prostora, izgradnju terenskih utvrda i pripremu protutenkovskih barijera na prilazima.

Bit će potrebna i obuka Civilne zaštite za nakupljanje hrane i lijekova, pitke vode, nafte i prirodnog plina.

Baltičke države također mogu razmotriti inovativne pristupe obrane s niskim cijenama, poput jeftinih autonomnih bespilotnih letjelica, improviziranih eksplozivnih naprava i komercijalnih tehnologija za ciljanje spremnih za upotrebu.

U praksi, potrebe zračne obrane baltičkih država trebale bi zadovoljiti Sjedinjene Države. Zbog ograničenja dometa se ove jedinice moraju nalaziti u Poljskoj, a ne u Njemačkoj.

Drugo bi rješenje bilo da značajne NATO snage brzo stignu kako bi podržale obranu baltičkih država. Najvjerojatniji kandidati su američke mobilne padobranske jedinice i američke snage sa sjedištem u Poljskoj.

Problemi zapovijedanja i kontrole

Još jedno teško pitanje je zapovijedanje i kontrola. Budući da su suverene zemlje, baltičke države provode nacionalnu kontrolu nad svojim obrambenim snagama, ali će napadačke ruske snage ignorirati državne granice i koristiti ove „pukotine“ u svakoj prilici. Trenutno ne postoji učinkovit način za koordinaciju i sinkronizaciju estonskih, latvijskih i litvanskih obrambenih planova ili operacija tijekom rata.

Postojeće rješenje je sjeveroistočni multinacionalni korpus NATO-a, njemačko-poljsko-danska postrojba smještena u Szczecinu u Poljskoj.

Vjerojatno bi najbolje rješenje bilo da se prema njegovom modelu stvori stožer ujedinjenog Baltičkog korpusa s baltičkim zapovjednicima obučenim od NATO-a i ulaskom u NATO nacionalnih jedinica, stvorenih baltičkih divizija. Uz to, ova zapovjedna struktura može funkcionirati kao sjedište NATO brigada i bataljona osmišljenih za jačanje baltičkih država za vrijeme krize ili rata.

Neriješeni problemi na moru i u zraku

Na moru američke i savezničke mornarice u regiji na papiru nadmašuju Baltičku flotu Ruske Federacije. Za provođenje pomorskih operacija u roku od 30 dana potrebno je okupiti pomorsku operativnu skupinu od 12 do 15 razarača / fregata i 4 do 6 podmornica. Pomorske operacije u Baltičkom moru komplicirane su zračnom prijetnjom, ruskim pomorskim minama i ruskim protubrodskim raketnim sustavima. Uspješne operacije na istočnom Baltičkom moru bit će složene i skupe. Nekoliko visokih mornaričkih časnika koji su konzultirani su izrazili mišljenje da će ograničeni pomorski prostor Baltičkog mora, ruske protubrodske rakete i morske mine učiniti mornaričke operacije na istoku Baltičkog mora izuzetno rizičnim.

Trenutno su američki kopneni ratni brodovi naoružani uglavnom za protuzračnu obranu, ali nemaju sredstva protiv nadzvučnih krstarećih raketa.

NATO u zraku brzo može sastaviti moćnu zrakoplovnu skupinu na čelu sa Sjedinjenim Državama. Ta će skupina biti pod zapovjedništvom američkih zračnih snaga iz Zajedničkog centra zračnih operacija u Ramsteinu u Njemačkoj.

Prema autoru izvješća, uz dvije borbene skupine koja su trajno smještena u Europi, bit će potrebno još jedna američka skupina bombardera, izviđačko krilo i pet dodatnih NATO borbenih skupina.

NATO snage

Tijekom prvih 30 dana nakon ruske invazije, baltičke snage su još uvijek na mjestu, kako je opisano gore, te s ranim dolaskom NATO pojačanja mogu učinkovito suzbiti ruske snage ako ih se podrži raketama dugog dometa, te zračnim i pomorskim snagama NATO-a. Parametri uspjeha mogu se odrediti na sljedeći način: zadržavanje kontrole nad glavnim gradovima baltičkih zemalja tijekom prvih 30 dana sukoba, sprečavanje ruskog proboja do Kalinjingrada i nanošenje gubitaka polovici snaga prvog ruskog ešalona.

Onda će ujedinjene koalicijske snage biti potrebne za obnovu nacionalnih granica i konačno odbacivanje ruske ofenzive. Ovdje problem nije u pojačanju NATO snaga, već u njihovoj spremnosti. U prvih 30 dana sukoba snage visoke spremnosti trebalo bi ih rasporediti za ispunjenje zajedničkih zadaća NATO-a.

U međuvremenu, interoperabilnost između NATO saveznika, posebno na područjima kao što su sigurna digitalna komunikacija, upravljanje zračnim prostorom i koordinacija podrške vatrom snagom i dalje nije idealna.

Danas Sjedinjene Države u Poljskoj održavaju devetomjesečnu rotacijsku borbenu tešku brigadu s nekim sredstvima potpore. Jedan američki udarni tim ima sjedište u Njemačkoj. Jedna američka zrakoplovna brigada nalazi se u Italiji. Sve ove jedinice moraju biti spremne za borbu tijekom prvih 30 dana sukoba. Ali ove tri američke brigade nemaju zapovjedno sjedište kao divizija. Prema baltičkom scenariju, vjerojatno bi bili priključeni ili prebačeni pod operativni nadzor u druge jedinice Sjedinjenih Država ili NATO-a.

Pored toga, Sjedinjene Države unutar tog 30-dnevnog razdoblja mogu rasporediti najmanje jednu jedinicu iz kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. Američka 82. zrakoplovna divizija u Sjedinjenim Državama stalno je  spremna rasporediti kompletnu brigadu bilo gdje u svijetu u roku od 72 sata, a unutar 18 sati operativnu skupinu vodećih bataljona.

Zbog toga će za snabdijevanje američkih zračnih brigada, raspoređenih u slučaju sukoba, kao i za provođenje godišnjih vježbi, streljivo i materijali biti potrebni u Tallinnu i Rigi.

Uz to, s dostupnim zračnim i pomorskim prijevozom, Sjedinjene Države mogu rasporediti jednu punu tešku jedinicu na Baltiku za manje od 30 dana.

U lipnju 2018. su se ministri obrane NATO-a „načelno“ složili s inicijativom „30–30–30–30“ koju su predložile Sjedinjene Države, a to znači da savez osigura 30 bataljona, 30 ratnih brodova i 30 zračnih eskadrila u roku od 30 dana. Ako se to postigne, tada će se ispuniti uvjet za brzo raspoređivanje vojnih snaga u baltičkim državama.

Jedna od opcija koja zaslužuje ozbiljno razmatranje je nedavni prijedlog Poljske za financiranje i držanje teške američke bobrene skupine u Poljskoj. Kako bi se smanjili troškovi i izbjeglo protivljenje Kongresa, ta se snaga mora mijenjati svakih devet mjeseci, uz uvjet da njezina teška oprema stalno ostaje u ratnom kazalištu.

Uz to, jedna terenska topnička raketna brigada opremljena višecijevnim raketnim sustavima bi trebala biti premještena u Poljsku. Prisustvo Sjedinjenih Država veličine divizija u Poljskoj će proširiti američku sposobnost da sudjeluje u redovitim vježbama u baltičkim državama, drastično će smanjiti vrijeme reakcije, značajno promijeniti ravnotežu snaga i poboljšati odvraćanje i obranu.

Ujedinjeno Kraljevstvo ima dvije brigade za brzo raspoređivanje, 16. zrakoplovnu i Kraljevske marince, koje mogu biti spremne u prvih 30 dana ili manje.

U trenutnoj spremnosti su za razmještaj oklopnih jedinica u baltičkim državama potrebna najmanje tri mjeseca, a možda i četiri. Ovi rokovi su prespori. Ako NATO ozbiljno želi zaštititi baltičke regije, Francuska i Velika Britanija moraju osigurati jednu oklopnu diviziju najkasnije za rok do 30 dana. Drugi saveznici mogu pružiti manje jedinice koje mogu biti politički korisne i pokriti ključne točke, ali neće moći značajno promijeniti ravnotežu snaga.

U pozadini opće depresivne slike, Poljska je jedina svijetla točka. 2018. je poljsko ministarstvo obrane najavilo je stvaranje četvrte teške divizije ili 18. “čelične”, kako je zovu. Do kraja 2019. bit će raspoređene dvije brigade ove divizije, a do 2022. i treća brigada. S četiri teške divizije, plus jednom padobranskom brigadom i tekućim akvizicijama sustava Patriot i višecijevnih raketnih sustava, Poljska može ojačati obranu svog nacionalnog teritorija, iako je njena sposobnost pružanja trupa za obranu baltičkih zemalja manje jasna.

Vjerojatno će ruski planeri zadržati snažne kopnene jedinice, vjerojatno 20. gardijska kombinirana armije, koja će se potencijalno koristiti protiv Poljaka, što će s druge strane smanjiti broj jedinica koje se mogu upotrijebiti protiv samih baltičkih država.

Za oklopni ešalon, koji se sastoji od dvije američke divizije i jedne divizije iz Francuske i Velike Britanije s malim saveznicima, potreban je jedan obučen i dobro opremljen stožer na razini korpusa. Očiti kandidat je Saveznički korpus za brzo reagiranje (ARRC) sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Stožer korpusa trebao bi biti u potpunosti spreman za rad od napada do 30 dana, a s naprednim zapovjednim mjestom i početnim radnim potencijalom na terenu za rad od napada do 14 dana. U praksi, međutim, ovo sjedište nije ni stvoreno, ni opremljeno ili osposobljeno za rad. Stoga bi još bolje rješenje bilo obnoviti 7. američku armiju, kao operativno sjedište terenske vojske. Nema sumnje da će američko vodstvo biti presudno.

Za postizanje pobjede NATO-a u baltičkim državama, potrebno je da:

1. NATO trupe svladaju protuzračnu obranu Kaliningradske utvrde u prvih 14 dana sukoba, kako bi iskoristile prednost avijacije saveza na bojnom polju;
2. Operativne snage i brzo dolazeća pojačanja moraju izdržati 30 dana u baltičkim državama;
3. Teška pojačanja moraju stići u borbu najkasnije 30 dana od izbijanja neprijateljstava.

Danas NATO nije sposoban ispuniti nijedan od ovih zahtjeva, a ako to ostane  tako, postoji prozor ranjivosti koji Putin može iskoristiti.

Glavna prednost Rusije je njezina zemljopisna blizina. Ruske trupe u Zapadnoj vojnoj oblasti bit će spremne prijeći granicu za samo 7 do 10 dana od primitka zapovijedi, moguće pod krinkom vježbi. Znakovi početka sukoba bit će proširenje terenskih bolnica, prijevoz velikih količina goriva i municije, djelatnost letova transportnog  zrakoplovstva i kretanja vlakova, aktivnost na društvenim mrežama, raspoređivanje velikih snaga na granici i u Bjelorusiji, intenziviranje informativnih operacija i provođenje graničnih provokacija.

U idealnom slučaju, 48 do 72 sata nakon što je ruska strana započela pripreme za operaciju u baltičkim državama, Vijeće NATO-a naredit će početak obrambenih priprema. U baltičkim državama će rezervisti biti pozvani u svoje postrojbe, a aktivne jedinice prijeći će na svoje zadane obrambene položaje. Američke snage za brzo reagiranje u Europi i Sjedinjenim Državama bit će upozorene i počet će se premještati na područja za prijevoz i odlazeće zračne luke. Snage za brzo reagiranje u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj učinit će isto. Oružane snage Poljske bit će prebačene u visoku razinu pripravnosti.

Ako ovdje sve pođe dobro, baltičke zemlje će se braniti sa sedam aktivnih brigada i tri teška bataljona na početku sukoba, uz brzo slanje pojačanja u Litvu, jedne teške američke brigade koja dolazi iz Poljske i po jedna zrakoplovna brigada u Latviji i Estoniji, po jedna za svaku zemlju.

Ruska 1. gardijska tenkovska armija će napasti Vilnius s istoka i juga, uz podršku većine armijske artiljerije i jedne brigade specijalnih snaga. Dodatni napad izvest će jedna motorizirana divizija od dvije brigade i jedna zrakoplovna pukovnija u smjeru Daugavpils – Jekabpils – Riga. Ova ofanziva obuhvatit će operacije sa slijetanjem padobranaca i helikoptera u stražnjim područjima kako bi se zahvatili ključni prijelazi preko Zapadne Dvine.

Jedinice vojnog korpusa u Kalinjingradu branit će se na licu mjesta.

Na istoku, 6. Kombinirana armija napada kako bi zauzela Tallinn. U podržavanju ove ofenzive može sudjelovati mornarički korpus Baltičke flote. Glavni napori 6. armije s jednom motoriziranom pukovnijom i jednom zrakoplovnom pukom bit će koncentrirani u smjeru Narva – Rakvere – Tallinn. Podrška napadima dviju zrakoplovnih pukovnija izvest će se na liniji Pskov – Pečora – Tartu – Tallinn. Jedna brigada ruskih specijalnih snaga podržat će ovaj napad.

U rezervi će Zapadna vojna oblast imati jednu zrakoplovnu diviziju, jednu brigadu specijalnih snaga i jednu tešku topničku brigadu.

Sadašnje ruske specijalne snage neće se koristiti kao manevarske jedinice, već će izvoditi napade na kritična mjesta i infrastrukturu. Oni će se hrabro i agresivno koristiti u unutrašnjosti baltičkih država.

Ruski zapovjednici agresivno će napredovati uz podršku teške artiljerije, helikopterskih napada, zrakoplova kratkog dometa, kibernetičkih napada i elektroničkog ratovanja. Mali taktički bespilotni zrakoplovi u rojevima će se koristiti za otkrivanje ciljeva ruskog topništva. Iako se ravnoteža snaga ne čini pretjeranom u pogledu manevarskih jedinica, u praksi će ruska superiornost u oklopu, topništvu, elektroničkom ratovanju i izravnoj zračnoj potpori biti presudna.

Iako Finska i Švedska nisu službeni saveznici, oni su bliski partneri NATO-a i ključni sudionici baltičke regije, što znači da vjerojatno neće stajati podalje od ruske agresije. S gledišta saveznika u NATO-u, uporaba švedskog zračnog prostora, zračnih luka i teritorijalnih voda značajno će proširiti zračne i morske operacije, zakomplicirati rusko planiranje i značajno promijeniti ravnotežu snaga. U skladu s tim, NATO bi trebao poticati Švedsku i Finsku da se u potpunosti pridruže savezu, zbog slučaja ruske agresije. Iako je malo vjerojatno da će kopnene snage tih država biti poslane u baltičke zemlje, obje ove države će moći igrati ključnu ulogu u odupiranju ruskoj agresiji pomoću svojih zračnih i mornaričkih snaga.

Mnogi stručnjaci sugeriraju da će Rusija gađati ciljeve raketnim napadima duboko u Europi. Iako je to moguće, postoje dobri argumenti protiv širenja sukoba na tom dijelu. Takvi napadi podrazumijevat će masovna uništenja i civilne žrtve, ujediniti NATO i još više okrenuti međunarodno javno mnijenje protiv Rusije. Politički, lokalizacija sukoba kao “graničnog” donijet će koristi koje bi Putin i njegovi savjetnici trebali razmotriti.

Ako su gornje pretpostavke o planiranju sukoba točne, tada će glavni napor saveznika biti u zadržavanju Vilniusa. Tijekom prve faze borbe mogući su gubici Tallinna i Rige. Ali divizije koje dolaze na front, jedna Francuska i jedna Britanska, a također i kombinirana divizija NATO-a, bit će dovoljno jake da povrate izgubljene teritorije. Ali za to će biti potrebno zadržati Vilnius.

Ovdje će biti presudna prisutnost američke teške brigade koja stiže iz Poljske. U idealnom slučaju, njene akcije će biti podržane napadačkim helikopterima i višecijevnim raketnim sustavima. To bi pojačanje trebalo doći u Vilnius prije izbijanja neprijateljstava. U suprotnom, ruska zrakoplovna i raketna artiljerija moći će pogoršati stanje, uništiti ili spriječiti da formacije dođu na frontu u stanju borbene spremnosti.

Drugi američki udarni tim trebao bi stići ovamo iz Poljske u roku sedam dana od napada. Tako bi se četiri manevarske brigade NATO-a suprotstavile pet ruskih brigada u Litvi. Lokalna topografija s mnogo potoka, riječnih linija, močvara i šuma, kao i urbani razvoj u samom glavnom gradu pogoduje obrani. Protutenkovski sustavi, poput Javelina i helikoptera AH-64E Apache, pomoći će izjednačavanju šansi čak i uz masovno korištenje ruskih tenkova.

Suzbijanje ruskog bastiona A2 / AD u Kalinjingradu postaje preduvjet da se NATO zrakoplovstvo, najveća prednost saveza, uopće može upotrijebiti na samom početku sukoba. Produljena zračna kampanja može predugo trajati ili uzrokovati ozbiljne žrtve savezničkim zrakoplovima.

Nakon što Rusija prekrši teritorij NATO-a i započne ofenzivne operacije u baltičkim državama, Poljaci i američke snage, poljska 16. Mehanizirana i 11. tenkovska divizija, te 6. zrakoplovna brigada, plus jedna američka teška borbena skupina, moraju brzo napasti i zauzeti eksklavu Kalinjingrad i uništiti tamo ruske sustave protuzračne obrane i ofenzivne raketne sustave.

Gubitak Kalinjingrada također će neutralizirati Baltičku flotu, koja će izgubiti luku i postrojenja za održavanje. To će možda biti ključno za završetak sukoba u korist NATO-a.

Aneksija Kalinjingrada

Nakon ruske agresije, čini se razumnim da Kalinjingrad pripadne Poljskoj. Zauzimanje Kalinjingrada bilo bi prirodna nadoknada teritorijalnih gubitaka Europe i oblik kompenzacije za uključenje Krima u Rusku Federaciju. U najmanju ruku, ako se Kalinjingrad nakon sukoba vrati pod rusku kontrolu, tada mora ostati demilitariziran.

Na istoku će se Estonija braniti u sektoru s dvije brigade i pričuvne formacije protiv dvije ofenzivne ruske brigade. Ovdje opisani plan kampanje predviđa i dolazak američke 173. zrakoplovne brigade iz zrakoplovne baze Aviano na sjeveru Italije prije izbijanja neprijateljstava.

U središtu teatra u Latviji, lokalne snage s dvije brigade i lokalnim rezervama suprotstavit će se dvjema napadačkim ruskim brigadama ili pukovnijama. Ovdje je od presudnog značaja odgoditi akcije u Daugavpilsu i njegovoj okolini s važnim prijelazima. Ovaj uvjetni plan kampanje predviđa raspoređivanje u Latviji, ali prije izbijanja neprijateljstava, jedne američke zračne brigade iz 82. američke zračne divizije koja je trajno raspoređena u Sjedinjenim Državama.

Pretpostavlja se da će se raspoređivanje dviju američkih zrakoplovnih brigada provesti prije nego što ruske trupe pređu granicu i započnu ofanzivne operacije. Obje američke zrakoplovne brigade oslanjat će se na unaprijed pripremljene zalihe municije u Estoniji i Latviji.

Baltičke jedinice mogu se “pojačati” elementima američkih Snaga za specijalne operacije (SOF). Američke specijalne snage koje djeluju s rezervnim baltičkim jedinicama u pozadini i duž ruskih opskrbnih linija mogu također nanijeti ozbiljnu štetu i usporiti rusku ofenzivu.

U početnoj fazi obrane baltičkih zemalja, 10. američka posebna skupina, fokusirana na nepredviđene okolnosti u Europi, može igrati važnu ulogu. Njezine tri borbene linije uključuju 54 tima „A“ specijalista za oružje, komunikacije, izviđanje, operacije i vojnu medicinu, kao i taktičke zračne vodiče potrebne za pružanje zračne potpore kopnenim operacijama.

Od samog početka, snage za specijalne operacije, organizirane pod zapovjedništvom pojedinih NATO timova za strateške izviđačke operacije i izravne akcije protiv važnih ciljeva, sudjelovat će u neprijateljstvima u baltičkim zemljama. Na razini saveza, NATO može odmah implementirati bespilotne sustave – pet jedinica RQ-4 Global Hawk, udarne bespilotne letjelice i dvadeset zrakoplova  rano upozoravanje E-3 Sentry.

U ranim fazama i dalje tijekom krize američki će svemirski sustavi igrati odlučujuću ulogu u pružanju komunikacije, navigacije, fokusiranog nadzora, slike za radare, infracrvene i multispektralne, elektroničko izviđanje, izviđanje teritorija, mjerenje signala i izviđanje (MASINT), zajedno s ostalim elementima od vitalnog značaja za vojnu kampanju.

Ofenzivne i obrambene sposobnosti SAD-a i Rusije u svemiru su ogromne. Stoga je napad na američke svemirske platforme opcija koju bi mogli razmotriti ruski vojni planeri. Međutim, takav bi napad značio oštru eskalaciju, sugerirajući poražavajući odgovor, obzirom na stratešku važnost ovih svemirskih sredstava. Stoga je vjerojatnije da će se Rusija oslanjati na brzinu i iznenađenje u kratkoj i lokalnoj kampanji, a ne na širenje sukoba globalno i u svemiru.

U sličnoj perspektivi, za Sjedinjene Države, pravovremene odluke temeljene na strateškim pokazateljima prije izbijanja neprijateljstava bit će ključne za provedbu učinkovitog plana kampanje.

S obzirom na to da Rusija u predloženom scenariju pokreće agresiju, autor vjeruje da ruskim snagama koje djeluju samo preko državnih granica ne treba pružiti utočište. Ali napadi NATO-a u unutrašnjost Rusije na raketno-topničke i raketne sustave koji sudjeluju u kampanji mogu pogoršati sukob. Duboki udari daleko od područja operacija mogu dovesti do nekontrolirane eskalacije.

Mogućnost Rusije da koristi nuklearno oružje podrazumijeva potrebu za jasnijom i izraženijom izjavom NATO pakta da će svaka upotreba nuklearnog oružja dobiti trenutni i proporcionalan odgovor. Čvrsta izjava namjera NATO-a u vezi s tim može značajno povećati odvraćanje i smanjiti vjerojatnost eskalacije.

Zaključak

Dakle, nakon što smo čuli da će Rusija, potencijalno, napasti baltičke zemlje, one će se braniti 30 dana, koliko je potrebno da stignu pojačanja, istovremeno će NATO ili koalicija predvođena Sjedinjenim Državama napasti i zauzeti Kalinjingrad, koji će kasnije, nakon poraza Rusa, biti pripojen Poljskoj, a ako i ostane ruski, Moskvu će se prisiliti da to bude demilitarizirana regija. Uz sve navedeno, vrlo zanimljivu priču za one koji su ljubitelji znanstvene fantastike, logično se nameće pitanje tko  će sve to platiti? Europljani, naravno. Isti oni koji će prvi slati pojačanja u borbu protiv elitnih ruskih snaga i graditi mostove, ceste željeznice za potrebe brzog prebacivanja NATO snaga na sjeveroistočni bok, odnosno u regiju Baltika i Poljske. No, koliko god suludo zvučali ovi planovi, posebno u dijelu u kojem „stručnjak“ dr. Richard D. Hooker predviđa „ograničeni napad Putinove armade na baltičke patuljke“, ne treba gajiti iluzije da su sve ovo samo i isključivo maštarije umirovljenog vojnika, danas visokog dužnosnika za američku nacionalnu sigurnost. Puno od ovoga se već provodi i u vrlo bliskoj budućnosti može biti pitanje trenutka kada bi sukob stvarno mogao započeti. Tada će biti nevažno jesu li ga Rusi zaista prvi pokrenuli ili će se pribjeći poznatom nacističkom scenariju za pokretanje napada na Poljsku 1939. godine. Ako bude tako, bit će nevažno „tko je prvi počeo“, stoga su ovakve konferencije i izvješća izuzetno opasni, jer otkrivaju pravu prirodu postojanja NATO pakta i što je sve spreman učiniti za ograničavanje širenja utjecaja Rusije u ovom slučaju, a Kine u drugom, u „ratnom kazalištu“, kako kaže  dr. Richard D. Hooker.

How to Defend the Baltic States