Kako pametna bliskoistočna strategija može pomoći Rusiji da igra značajnu ulogu u oblikovanju novog svjetskog poretka

Ruski predsjednik Vladimir Putin ove sedmice putuje u Teheran na samit garanta takozvanog procesa iz Astane, koji ima za cilj pronalaženje političkog rješenja u Siriji.

Osim zajedničke sesije sa druga dva učesnika, Irancem Ibrahimom Raisijem i Turčinom Redžepom Tajipom Erdoganom, Putin će razgovarati sa svakim posebno. Posjeta dolazi ubrzo nakon posjete ruskog lidera Tadžikistanu i Turkmenistanu – posljednjem na Kaspijskom samitu koji je okupio Azerbejdžan, Iran, Kazahstan, Rusiju i državu domaćina. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, sa svoje strane, nedavno je putovao u Alžir, Bahrein, Oman i Saudijsku Arabiju, gdje se sastao i sa kolegama iz zemalja Vijeća za saradnju u Zaljevu.

S obzirom da se odnosi između Rusije i Zapada ne mogu popraviti u doglednoj budućnosti, ruska diplomatija se fokusira na nezapadne zemlje, a Bliski istok i Sjeverna Afrika zauzimaju istaknuto mjesto u novoj vanjskopolitičkoj geografiji Moskve. Od spektakularnog povratka Rusije u taj dio svijeta 2015. putem vojne intervencije u Siriji, region MENA je bio glavno područje u kojem se oblikovao postsovjetski pristup Moskve vanjskim poslovima i gdje je bio najuspješniji.

Ključni elementi tog pristupa uključivali su: striktno fokusiranje na sopstvene nacionalne interese Rusije, uz uvažavanje zabrinutosti regionalnih država; biti fleksibilan i sposoban da upravlja razlikama sa glavnim partnerima; ostati u kontaktu sa svim relevantnim igračima, a da pritom ne potpomaže niti se protivi nikome; upravljanje odnosima sa državama koje jedni druge vide kao antagoniste; i uzdržavanje od nametanja bilo kakvog sebičnog dizajna ili zahtjeva regionu.

Ovo je do sada funkcioniralo. Nije da je ruski rekord na Bliskom istoku besprijekoran – imala je svoj dio grešaka i neuspjeha – ali je bio nevjerojatno bolji nego u mnogim drugim dijelovima svijeta, uključujući i neke koji su mnogo bliže kući. Ovo je još značajnije kada se uzme u obzir raznolikost Bliskog istoka i intenzitet tamošnjih sukoba. Kao rezultat toga, ovaj obrazac kreiranja vanjske politike, zasnovan na dubokom poznavanju, stručnosti i empatiji prema regionu, koji je nekim čudom opstao – i proširio se – u raznim agencijama u neposrednom postsovjetskom periodu, čini ga korisnim šablonom za prilagođavanje drugim regionalnim dimenzijama globalne spoljne politike Moskve.

Od početka ruske vojne kampanje u Ukrajini, značaj regije MENA za Moskvu je značajno porastao. Pošto je vazdušni prostor iznad Evropske unije zabranjen za Rusiju, Istanbul se pretvorio u glavno čvorište vazdušnog saobraćaja za ruske putnike koji idu na zapad. Bogati Rusi, koji više nisu dobrodošli u London, hrlili su u Dubai. U međuvremenu, kolaps trgovine duž tradicionalnih trgovačkih ruta preko granica Rusije i EU, Baltičkog i Crnog mora daje snažan poticaj koridoru sjever-jug od Sankt Peterburga do Mumbaija preko Irana i Kaspijskog mora.

Turska se pojavila kao preferirano mjesto za zvanične kontakte Moskve s Kijevom i – zajedno sa Jermenijom, Azerbejdžanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – sada je jedno od rijetkih mjesta gdje Rusi i Zapadnjaci mogu voditi dijalog na de facto neutralnom terenu. Od fundamentalne važnosti je, naravno, odbijanje zemalja Bliskog istoka da se pridruže ratu sankcijama koji predvode SAD protiv Rusije. U optici Kremlja, ne biti protiv Rusije znači biti prijateljski nastrojen prema njoj.

Ova povećana važnost regije MENA zahtijeva reviziju regionalne strategije Moskve naviše. Njegov opšti cilj bi ostao održavanje funkcionalnih, prijateljskih odnosa sa zemljama regiona, promovisanje ekonomske saradnje – uprkos režimu sankcija – i zaštita bezbjednosti duž južnih granica Rusije. Neki od glavnih građevinskih blokova te ažurirane i poboljšane strategije mogu uključivati:

• Davanje prioriteta i jačanje veza sa skoro direktnim susjedima – Turskom i Iranom. Svaki od njih je važan za sebe, kao centar moći u usponu u multipolarnom svijetu; svaka ima uticaj u direktnom susjedstvu Rusije i regionalno, uključujući Siriju; oba su kanali za širi svijet, u ekonomskom, tehnološkom ili logističkom smislu. Dok su Putinovi odnosi sa Erdoganom bili pokretač bilateralne saradnje i upravljanja konfliktima, Rusija mora uveliko proširiti svoje veze sa turskim elitama i širom javnošću. Potreban je mnogo veći napor da se podigne svijest među Rusima o Iranu, te da se intenziviraju ekonomski, tehnološki, kulturni i naučni kontakti sa Irancima.
• Održavanje ravnoteže među različitim i uglavnom konkurentskim igračima u regionu, tako da bliže veze s Iranom, posebno, ne ometaju odnose sa arapskim zemljama, posebno u Zaljevu, kao i sa Izraelom. Izbjegavanje zauzimanja strana u brojnim međudržavnim sukobima; obećanje podrške za sigurnosnu saradnju širom regiona i upravljanje/razrješavanje sukoba.
• Pooštravanje prakse energetske koordinacije sa vodećim proizvođačima nafte i gasa; sarađujući s njima na mjerama osmišljenim da podrže cijene energije, osiguravajući da planirana energetska tranzicija na Zapadu ne dođe na štetu proizvođača fosilnih goriva. Nadovezujući se na pragmatične odnose unutar OPEC+ grupe sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, kao i Iranom. Promoviranje saradnje u nuklearnoj energiji.
• Podsticanje investicione i tehnološke saradnje sa vodećim zemljama regiona. Udvostručenje logističkog koridora koji povezuje ruski Astrahan sa iranskim Enzelijem i indijskim Mumbajem. Proširenje upotrebe ne-zapadnih platnih sistema i instrumenata u bilateralnoj trgovini.
• Podrška širenju nezapadnih ekonomskih institucija kao što je BRICS, kojima zemlje regiona, kao što su Turska, Saudijska Arabija i Egipat, namjeravaju da pristupe; i SCO, kojem Iran (zajedno sa Bjelorusijom) planira da se pridruži, kao i ulaganje više političkog i intelektualnog doprinosa iu BRICS i SCO kao vodeće ekonomske i sigurnosne platforme na globalnom nivou iu Velikoj Evroaziji.

Iako ažurirana strategija ne izbjegava u potpunosti interakciju sa zapadnim zemljama – npr. u vezi sa sirijskim sukobom ili iranskim nuklearnim programom, ona mora gledati na Zapad, prvenstveno na Sjedinjene Države i Evropsku uniju, kao na protivnike koji žele potpuno izolirati Rusiju. Kao takva, politika Zapada će imati za cilj poraz ruske regionalne strategije. Saradnja sa Zapadom u ovim okolnostima mora biti ograničena na nekoliko pitanja koja služe ruskim interesima i koja su u skladu sa vrijednostima koje podržava ruski narod.

S obzirom na to da – s izuzetkom Irana i Sirije – sve ostale zemlje MENA održavaju aktivne i bliske odnose s Washingtonom i zavise od SAD-a za političku podršku, finansijsku ili vojnu pomoć, tehnologiju ili pristup američkom tržištu, ruska strategija mora biti domišljata u suočavanju sa preprekama i ograničenjima koje nameću te zavisnosti, nudeći pritom opipljive koristi regionalnim partnerima Moskve.

Istovremeno, Rusija će morati da angažuje svoje glavne strateške partnere, Kinu i Indiju, u cilju koordinacije njihove politike na Bliskom istoku, u mjeri u kojoj je to i izvodljivo i preporučljivo.