Kako Rusija dijeli Njemačku

Sa rastućim tenzijama, mišljenje na koji način Berlin treba da odgovori je podijeljeno.

Postaje sve jasnije da Nijemci ne mogu da pobjegnu od istorije. Ostavljajući po strani fino podešen koalicioni sporazum Berlina i apel na jedinstvo, nasljednici kancelarke Angele Merkel ne mogu da sakriju svoje razlike.

Iako postoji veliki broj zamki zbog kojih bi krhki sporazum mogao biti zategnut, ovaj put pritisak dolazi sa istoka. Nedavni vojno-diplomatski napor ruskog predsjednika Vladimira Putina da izbaci Zapad iz unilateralnog samozadovoljstva i uđe u nove bezbjednosne pregovore najviše je usmjeren na SAD i NATO u cjelini.

Međutim, njeni efekti na Njemačku su takođe značajni: u pozadini tekuće krize u snabdijevanju gasom koja ukazuje na produbljivanje de fakto zavisnosti od Rusije i neriješenih problema u njemačkoj strategiji energetske tranzicije, pritisak Moskve ističe linije rascjepa unutar berlinske koalicije – posebno između socijaldemokrata, na čelu sa kancelarom Olafom Scholzom, i Zelenih sa, između ostalih, Ministarstvom spoljnih poslova pod vođstvom Annalene Baerbock.

Istina je da se u principu – to jest, što se retorike tiče – svi u njemačkoj vladi slažu oko nekog oblika strategije na dva kolosjeka prema Moskvi, kombinujući uslove i sankcije na jednoj strani, i pregovore i saradnju na drugoj; u Baerbockinom izrazu, „dijalog i čvrstina“.

Ali u stvarnosti, ovaj zajednički imenitelj je toliko mali i loše definisan da je gotovo irelevantan kada su u pitanju konkretne politike i odluke. Na tom nivou bitne su razlike u naglasku: na čvrstinu sa Baerbock, na dijalog sa Scholzom.

Ova razlika je naglašena tokom posljednjih nedjelju dana: prvo, u njemačkoj žutoj štampi je bilo glasina da kancelar traži novi početak sa Rusijom, neku vrstu njemačkog resetovanja Sonderwega. Ovo nije potvrđeno. Ali izgleda da ima nešto u toj priči; u najmanju ruku, moguće je da Scholz nastoji da od njemačke spoljne politike napravi „chefsache“ – to jest, oblast koju oblikuje i kontroliše kancelar, sa ministrom spoljnih poslova samo u konsultantskoj i implementacionoj ulozi. Ako je tako, on ima mnogo presedana i ustav na svojoj strani: princip ”Rihtlinienkompetenz” – ovlaštenje da definiše ključne pravce – znači da kancelar može da tvrdi da ima prevlast u bilo kom polju politike. Međutim, u kojoj mjeri on ili ona može da učini da jedna tvrdnja prevagne, druga je stvar.

Istovremeno, Baerbockina kratka posjeta Washingtonu je istakla njen naglasak na čvrstoći prema – i, zaista, konfrontaciji sa – Rusijom. Šta je još više uznemirujuće iz Scholzove perspektive, nagovijestila je činjenicu da se o temi spornog gasovoda Sjeverni tok 2, uporni „atlantistički“ njemački Zeleni sastaju oči u oči sa američkim establišmentom, ali ne toliko sa njemačkim kancelarom. Dok Scholz shvata gasovod kao poslovni projekat, Baerbock je demonstrativno potvrdila njegov geopolitički značaj.

U međuvremenu, neimenovani vašingtonski zvaničnik je objavio neke kritike koje su kancelara označile kao mekanog prema Rusiji, preko uslužnih njemačkih liberalno-konzervativnih novina, Frankfurter Allgemeine Zeitung. Scholc je pametni tip sa zaleđenog sjevera Njemačke, ali mora da je i dalje pomalo nezgodno videti kako zgodno anonimni Amerikanci koriste priliku posjete njegovog ministra spoljnih poslova da ga ukore pred njemačkom javnošću.

Ništa od ovoga nije senzacionalno: njemačke koalicije mogu biti neuspješne, a američka diplomatija je ravnodušna kada je dobar dan. Ipak, dvije stvari su vrijedne veće pažnje. Prvo, problemi berlinske spoljnopolitičke koalicije su se pojavili izuzetno brzo, katalizovani potezima Moskve tokom prošlog mjeseca. Dakle, šta god da se desi, moskovski test je već pokazao jednu stvar: Esprit de corps i disciplina među novim vladarima Njemačke su nedovoljni. Pri prvom umjerenom spoljnom pritisku, široko sumnjivi raskoli postali su neprofesionalno očigledni. To je posebno sramotno, jer je nova koalicija krenula sa drskim tvrdnjama da može bolje.

Drugo, postoji dublja, istorijska dimenzija. Ako razmotrimo dužu perspektivu, ovaj trenutak je dio neizbježnog, iako nepredvidivog, procesa rekalibracije. Evo zašto:

Između (najkasnije) prvog ujedinjenja Njemačke 1871. i potpunog poraza zemlje 1945. godine, odnos između Njemačke i Rusije bio je ključan, u dobru i u zlu, za evropski i globalni mir i rat. Zatim, tokom kratkih pola vijeka Hladnog rata, ova logika je bila podređena nadmetanju između Washingtona i Moskve.

Nakon toga, u posljednjoj trećini vijeka, četiri ključne stvari su se promijenile, a jedna nije: prvo, na inicijativu Moskve i, uz prosvećenu (ako ne i sebičnu) saglasnost Washingtona, Hladni rat je okončan kompromisom koji je u velikoj mjeri favorizovao zapad. Drugo, u tom kontekstu Zapadna Njemačka je apsorbovala bivšu Istočnu Njemačku u još jednom ujedinjenju, dok je ostala pod američkom hegemonijom.

Treće, nesposoban da izbjegne akutnu krizu izazvanu dobronamjernim, ali zbrkanim reformama odozgo, Sovjetski Savez se raspao, a sve snažnija i moćnija – odnosno istorijski normalna – Rusija je izašla iz svojih ruševina. Četvrto, izazvane rastućom multipolarnošću i nesposobne da pokrenu bilo kakve ozbiljne reforme, odozgo ili odozdo, SAD su ušle u period pada. Može biti prolazno ili terminalno. To svakako nije preokrenuto. Možda će se Amerika jednog dana vratiti, ali taj dan još nije došao. Konačno, jedna stvar koja se nije promijenila: Kina i dalje raste.

U tom post-posthladnoratovskom svijetu, Njemačka tek treba da nađe svoje mjesto. Nije potrebna pretjerana nostalgija da bismo razumjeli da, pošto se iz istorijske perspektive – sasvim bukvalno – vratila, jedan ključni dio pronalaženja svog mjesta je redefinisanje odnosa sa Rusijom, drugom zemljom koja se takođe – opet, prilično bukvalno – vratila. Iako je previše zapadnih posmatrača opsjednuto konkretnim političarima, događajima i krizama, tektonski pomak je ono što tek treba da se razradi.

Problem u Berlinu je što izgleda niko to ne želi. U suštini, neki, poput Baerbock i Zelenih, drže se pozivanja na veoma selektivno primjenjene „vrijednosti“ i dva pogrešna očekivanja: da se Rusija mora promijeniti da bi postala sličnija „nama“, i da će se Amerika, na kraju krajeva, popraviti . Drugi, poput Scholza i SPD, eksplicitno nude preoblikovanu „Ostpolitiku“ saradnje sa Rusijom, koja takođe ponekad dolazi sa slabim obećanjima da će Rusija biti više slična nama.

Dok pristalice „vrijednosti“ – nazovimo ih Baerbokijacima – uživaju u sopstvenoj moralističkoj retorici, predstavnici „Ostpolitike“ ponovo – ili Scholzijanci – mogu da se pohvale što su dosadnije konstruktivniji. Ipak, oba tabora nemaju jaku perspektivu: Scholzijanci nemaju nikakvu vjerodostojnu svrhu osim pragmatičnog održavanja mira, a idealno bi bilo i ostvarivanja profita. Iako to lako pobjeđuje rizične iluzije Baerbockijanaca, ovaj pragmatizam uvelike pati od činjenice da se njegovi rezultati uzimaju zdravo za gotovo sve dok traju. Ipak, najbolje što se može reći za Baerbockijance je da oni misle dobro i da zadovoljavaju javne potrebe za malo kolektivne samopravednosti.

Ono što nedostaje je istinsko preispitivanje kako bi se prevazišla ova pogrešna i umarajuća alternativa. Rezultati takvog preispitivanja, naravno, nisu predvidljivi. U stvari, nije izvjesno da će se to ikada dogoditi. Ali da bi to djelovalo, moramo konačno uzeti u obzir najmanje tri činjenice: prvo, anomalna zavisnost Njemačke – i Evrope – od SAD je imala smisla u prošlosti, ali ne više. Plodna saradnja bi sada pretpostavljala izgradnju stvarne evropske autonomije. Drugo, Rusija je već ponovo značajna sila. Sve dok to ostaje činjenica, jedini razuman put do trajne bezbjednosti u Evroaziji uključuje mirnu politiku davanja i uzimanja, a ne pritiska dok ne popustiš ili dugotrajne opklade na promjenu režima. Konačno, bezbjednosna politika mora postati snažno agnostična u odnosu na ideologiju. Ovo je tačka koju je racionalista Scholz barem već prepoznao, priznajući potrebu za globalnom saradnjom „uključujući i vlade koje su potpuno drugačije od naše“. Hladni rat, uglavnom bipolarni svijet, mogao je – jedva da – priušti uporne borbe oko toga ko ima bolje „vrijednosti“. Multipolarni svijet u nastajanju – prepun, vruć i pod stresom – teško će se nositi sa pregovaranjem o odvojenim interesima i zajedničkom opstanku.

Izjave, stavovi i mišljenja iznijeti u ovom članku su isključivo autorovi i ne predstavljaju nužno stavove sajta.

Autor: Tarik Ciril Amar