Kako Rusija vidi svoju ulogu u izgradnji multipolarnog svijeta

Rusija je upravo objavila svoj “Koncept vanjske politike”. Nakon podsjećanja na položaj u svijetu, ovaj dokument opisuje kraj zapadne dominacije i napore Sjedinjenih Država i njihovih saveznika da zadrže hegemoniju Washingtona. U njemu su navedeni interesi i ciljevi Moskve. Naglašava se primat suvremenog međunarodnog prava (tvorevina cara Nikole II.) i zaključuje opisom svijeta koji se mijenja.

Predsjednik Vladimir Putin sastao se sa svojim Vijećem sigurnosti putem videokonferencije 31. ožujka 2023. Na kraju ovog sastanka proglasio je ažurirani „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“.

U ovom dokumentu Rusija iznosi svoju viziju svoje uloge u izgradnji multipolarnog svijeta.

Prvo, Rusija podsjeća na svoje značajne resurse u svim sferama života, svoj status stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, svoje sudjelovanje u velikim međunarodnim organizacijama i udruženjima, svoje nuklearne moći i svoju sposobnost nasljednice prava SSSR-a. Prije svega, s obzirom na svoj odlučujući doprinos pobjedi u Drugom svjetskom ratu i aktivno sudjelovanje u likvidaciji svjetskog sustava kolonijalizma, ona se afirmira kao jedno od suverenih središta svjetskog razvoja i smatra svojom povijesnom misijom održanje globalne ravnoteža snaga i izgradnju multipolarnog međunarodnog sustava.

Evolucija suvremenog svijeta

Rusija primjećuje da je nepravedni model globalnog razvoja, koji je stoljećima osiguravao ubrzani gospodarski rast kolonijalnih sila prisvajanjem resursa njihovih kolonija, sada stvar prošlosti.

Anglosaksonci pokušavaju zadržati “prirodni tijek povijesti “. Primjenjuje se širok raspon nezakonitih instrumenata, uključujući primjenu “jednostranih prisilnih mjera” (pogrešno nazivanih ” sankcijama”), poticanje državnih udara, oružanih sukoba, prijetnji, ucjena itd.

U dokumentu se ne koristi izraz “Anglosaksonci”. To je prečac kojim se služim u vezi s izjavama nekoliko ministara. Moskva smatra da je neprijatelj prije svega SAD, ali da su formirale koaliciju neprijateljskih država u kojoj Velika Britanija ima središnju ulogu.

Budući da je Rusija najveća država na svijetu, njena vojska ne može braniti svoje granice i lako je u nju prodrijeti. Kroz povijest je naučila pobijediti osvajače koristeći svoj golemi prostor i klimu u svoju korist. Borila se protiv vojske Napoleona I. i Adolfa Hitlera, ali prije svega spalila je vlastiti teritorij kako bi ih izgladnila. U nedostatku obližnjih pozadinskih baza, oni su se morali povući i dovršio ih je “general Winter”. Za razliku od drugih zemalja, sigurnost Rusije stoga podrazumijeva da se neprijateljska vojska ne može grupirati na njezinim granicama.

Promatrajući jačanje Rusije kao prijetnju zapadnoj hegemoniji, Sjedinjene Države i njihovi sateliti iskoristili su mjere koje je Ruska Federacija poduzela kako bi zaštitila svoje vitalne interese u Ukrajini. Pod vitalnim interesima moramo razumjeti podređenost ukrajinske vojske Pentagonu nakon državnog udara 2014. godine.

Interesi i ciljevi Rusije

Nacionalni interesi Rusije su, citiram:

1. Zaštita ustavnog poretka, suvereniteta, neovisnosti, teritorijalne i državne cjelovitosti Ruske Federacije od destruktivnog stranog utjecaja;
2. Očuvanje strateške stabilnosti, jačanje međunarodnog mira i sigurnosti;
3. Jačanje zakonodavnog okvira za međunarodne odnose;
4. Zaštita prava, sloboda i zakonitih interesa ruskih građana i zaštita ruskih organizacija od nezakonitog stranog uplitanja;
5. Razvoj sigurnog računalnog prostora, zaštita ruskog društva od stranog informacijskog i psihološkog utjecaja kada je destruktivan;
6. Očuvanje ruskog naroda, razvoj ljudskog potencijala, povećanje kvalitete života i blagostanja njenih građana;
7. Potpora održivom razvoju ruskog gospodarstva na novoj tehnološkoj osnovi;
8. Jačanje tradicionalnih ruskih duhovnih i moralnih vrijednosti, očuvanje kulturne i povijesne baštine višenacionalnog naroda Ruske Federacije;
9. Zaštita okoliša, očuvanje prirodnih resursa i upravljanje okolišem, prilagodba klimatskim promjenama.

Ciljevi ruske vanjske politike su, citiram:

1. Uspostava pravednog i održivog svjetskog poretka;
2. Održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, strateške stabilnosti, jamstva mirnog suživota i progresivnog razvoja država i naroda;
3. Pomoć u razvoju učinkovitih složenih odgovora međunarodne zajednice na zajedničke izazove i prijetnje, uključujući regionalne sukobe i krize;
4. Razvoj uzajamno korisne i ravnopravne pravne suradnje sa svim stranim državama koje imaju konstruktivan stav i njihovim savezima, osiguravajući uvažavanje ruskih interesa u okviru institucija i mehanizama multilateralne diplomacije;
5. suprotstavljanje antiruskom djelovanju pojedinih stranih država i njihovih saveza, stvaranje uvjeta za prestanak tog djelovanja;
6. uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa sa susjednim državama, pomažući u sprječavanju i uklanjanju žarišta napetosti i sukoba na njihovim teritorijima;
7. Pomoć saveznicima i partnerima Rusije za promicanje zajedničkih interesa, jamstvo njihove sigurnosti i održivog razvoja bez obzira na međunarodno priznanje tih saveznika i partnera i njihov status članova međunarodnih organizacija;
8. Oslobađanje i jačanje potencijala multilateralnih regionalnih asocijacija i integracijskih struktura uz sudjelovanje Rusije;
9. Jačanje položaja Rusije u svjetskom gospodarstvu, postizanje nacionalnih ciljeva razvoja Ruske Federacije, osiguranje ekonomske sigurnosti, ostvarivanje gospodarskog potencijala države;
10. Promicanje interesa Rusije u svjetskom oceanu, svemiru i zraku;
11. Formiranje objektivne slike Rusije u inozemstvu, jačanje njezinih pozicija u globalnom računalnom prostoru;
12. Jačanje važnosti Rusije u globalnom humanitarnom prostoru, jačanje položaja ruskog jezika u svijetu, pomoć u očuvanju povijesne istine i sjećanja na ulogu Rusije u svjetskoj povijesti u inozemstvu;
13. Sveobuhvatna i učinkovita obrana prava, sloboda i pravnih interesa ruskih građana i organizacija u inozemstvu (Rusija se uvijek smatrala zaštitnicom manjina ruske kulture u inozemstvu);
14. Razvijanje odnosa sa sunarodnjacima koji žive u inozemstvu i sveobuhvatna pomoć njima u ostvarivanju njihovih prava, zaštiti njihovih interesa i očuvanju općeg ruskog kulturnog identiteta.

Prvenstvo zakona

Suvremeno međunarodno pravo nastalo je na Haškoj konferenciji (1899.). Sazvao ju je posljednji car Nikola II. Sudjelovalo je dvadeset i sedam država. Posvetila se “ traženju najučinkovitijih načina da se svim narodima osiguraju dobrobiti stvarnog i trajnog mira ”.

Obrađene su tri teme, ali su samo posljednje dvije bile okrunjene uspjehom:

• ograničenje naoružanja, vojnika i vojnih proračuna;
• uspostavljanje konvencija usmjerenih na smanjenje, u vrijeme rata, uporabe najsmrtonosnijih oružja i nepotrebnih patnji (konferencija usvaja Martensovu klauzulu, prema kojoj nije dopušteno sve što nije izričito zabranjeno ugovorom, i time postavlja temelje međunarodnog humanitarnog prava i opravdat će postojanje Nürnberškog suda);
• priznavanje, za odgovarajuće slučajeve, načela arbitraže (stvara Stalni arbitražni sud u Haagu na francuski prijedlog).

Tu se istaknula francuska delegacija. U njemu su bili Léon Bourgeois, Paul d’Estournelles de Constant i Louis Renault, tri buduća dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Ova je konferencija uvela dvije novine:

• pravnu jednakost između država, kakve god one bile;
• traženje kompromisa i jednoglasno glasovanje kao izvor legitimiteta.

Metoda ove konferencije, koju je Rusija uvijek poštovala, čini njezin način razmišljanja (i francuskih radikala Léona Bourgeoisa). Moskva smatra da ona nalazi svoj trenutni izraz u Povelji Ujedinjenih naroda (1945.) i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji među državama u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda (1970.).

Suprotstavljajući se međunarodnom pravu, kolektivno definiranom unutar UN-a, zapadnjaci sve pokušavaju zamijeniti skupom “pravila” koja su sami definirali u nedostatku svih ostalih. Samo kombinacija dobrih napora cjelokupne međunarodne zajednice, utemeljenih na ravnoteži snaga i interesa, može učinkovito osigurati miran i progresivan razvoj velikih i malih država.

U dokumentu od 31. ožujka Rusija podsjeća da je njezina posebna vojna operacija u Ukrajini ovlaštena člankom 51. Povelje UN-a. Ona se poziva na napad koji je planirala ukrajinska vlada protiv Donbasa, o čemu je u međuvremenu pisano u jednom od tekstova komentiranom od strane ukrajinskih načelnika stožera. Stoga se podrazumijeva da je priznanje republika Donbasa kao neovisnih država saveznica Rusije (dan prije specijalne operacije) bilo nužan uvjet za primjenu članka 51.

Riječ je o uspostavljanju ugovornih odnosa između država, znajući da će najjači uvijek moći prekršiti svoju riječ i uništiti najslabijeg. Stoga ga moraju popratiti zaštitnim mjerama čiji je cilj obeshrabriti one koji imaju moć da ga zlorabe. Oni mogu biti uvjerljivi samo ako Rusija, poput ostalih, ima slobodan pristup svjetskim prostorima, uključujući svemir, i ako se uspostave mehanizmi za sprječavanje utrke u naoružanju.

Opis multipolarnog svijeta

Moskva multipolarnom svijetu pristupa kroz kulturni svjetonazor. Namjerava održavati odnose sa svim kulturama i poticati svaku od njih na osnivanje međuvladinih organizacija.

Kaže se da, iako traži od obližnjih država da ne ugošćuju trupe i vojne baze iz neprijateljskih država, on je na raspolaganju da im pomogne stabilizirati ih. Uključujući tako što im pomaže u suzbijanju destabilizirajućih manevara koje poduzimaju neprijateljske države. Nije na njemu da bespomoćno gleda kako druge zemlje slijede ukrajinski put i ruše izabrane vlasti oslanjajući se na neonacističke skupine.

U dokumentu se velika važnost pridaje jačanju suradnje s Kinom i usklađivanju s njezinim međunarodnim djelovanjem. Riječ je, dakle, o rađanju multipolarnog svijeta, ali rađaju ga Moskva i Peking. Na vojnoj razini Moskva spominje svoje strateško partnerstvo s Indijom.

Poseban odlomak bavi se islamskim svijetom koji izlazi iz zapadne dominacije pobjedom Sirije i mirovnim sporazumom između Irana i Saudijske Arabije.

Što se Zapadne Europe tiče, Moskva se nada da će Europa shvatiti svoje pogreške i odvojiti se od Anglosaksonaca. Do tada je sumnjičav ne samo prema NATO-u, nego i prema Europskoj uniji i Vijeću Europe.

Rusija se ne postavlja kao neprijatelj Zapada, ne izolira se od njega, nema neprijateljske namjere prema njemu i nada se da će Zapad u budućnosti postati svjestan beskorisnosti njihovog političkog sukoba i okupiti se oko načela suverene jednakosti i poštivanja zajedničkih interesa. Upravo u tom kontekstu Ruska Federacija kaže da je spremna na dijalog i suradnju.

Politika Rusije prema Sjedinjenim Američkim Državama ima dvojak karakter, s jedne strane imajući u vidu ulogu ove države kao jednog od utjecajnih suverenih središta svjetskog razvoja, između ostalog, a s druge strane kao suštinskog nadahnuća, organizatora i usmjeritelja agresivne proturuske politike Zapada, izvor bitnih rizika za sigurnost Ruske Federacije, međunarodni mir, uravnotežen, ravnomjeran i progresivan razvoj čovječanstva.

Autor: Thierry Meyssan