Kako ruski susjedi gledaju na rat u Ukrajini

Mještani u zemljama centralne Azije koje su susjedne Rusiji podijeljene su oko toga kako doživljavaju ofanzivu u Ukrajini.

Novi talas antiratnih protesta zahvatio je Kazahstan. Aktivisti krive Rusiju za agresiju i porede Putina sa Hitlerom. Ukrajina je opozvala svog ambasadora u Kirgistanu, jer je Kijev odlučio da ta zemlja podržava rusku vojnu operaciju u Ukrajini. Nekoliko sila radi u političkom i informacionom prostoru, jer pokušavaju da podriju podršku Rusiji u regionu – to se dešava i u zemljama poput Uzbekistana i Kazahstana.

Predsjednik Kirgistana Sadir Japarov je izrazio podršku ruskim akcijama u Ukrajini u telefonskom razgovoru sa predsjednikom Vladimirom Putinom 26. februara. U zvaničnom zapisniku se navodi: „Sadir Japarov je istakao odgovornost Kijeva za neuspjeh sporazuma iz Minska i izrazio podršku odlučnim akcijama Rusije u cilju odbrane naroda Donbasa“.

Poruka je jasna, a Japarov je te ideje podijelio i prije operacije. On je napisao da je razlog za zatezanje situacije u Ukrajini kršenje Minskih sporazuma. On je pozdravio rusko priznanje DNR i LNR kao nezavisnih država kao „vjerovatno posljednju mjeru koja je morala da se preduzme da bi se odbranio narod“ i „suvereno pravo Moskve“.

Prema pisanju medija, predsjednik Uzbekistana Šavkat Mirzijojev je takođe rekao da „razumije” ruske akcije u Ukrajini tokom razgovora sa Putinom. Pres služba predsjednika nije negirala da su takve izjave date na sastanku na najvišem nivou, ali su odbili da daju bilo kakve dalje informacije, tvrdeći da je stav republike „uravnotežen i neutralan“.

Kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev bio je veoma oprezan sa svojim procjenama – on je ipak bio dugogodišnji diplomata od karijere. On nije otvoreno podržao Moskvu, ali je u svojoj izjavi ponovio stav ruskog Ministarstva spoljnih poslova: „Ostajemo vjerni nedjeljivom evroazijskom principu bezbjednosti“.

Tokajev je takođe kritikovao odbijanje Ukrajine da slijedi sporazume iz Minska, koji su rezultirali vojnom operacijom, „Minski sporazumi su ostali na papiru, a to je dovelo do vojne akcije u Ukrajini. (Početkom februara ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je tvrdio da se ne slaže sa nekim odredbama dokumenta).

SAD su očigledno uključene u napore da se potkopa podrška Moskvi u regionu. State department je 28. februara održao specijalnu konferenciju sa ovim zemljama, na kojoj su date veoma snažne antiruske izjave. Akcije Moskve su označene kao „namjerna i neosnovana invazija“.

Ne samo predsjednici

Proruske izjave lidera centralnoazijskih država odražavaju stavove političkih, medijskih i profesionalnih elita, što zauzvrat utiče na spoljnu politiku.

Ubrzo nakon opoziva ambasadora, Akipress, najveća republička novinska agencija, objavila je članak profesora Jumagula Saadanbekova, bivšeg predsjednika Nacionalne diplomatske akademije i ambasadora u Ukrajini, koji je jedan od vodećih stručnjaka za spoljnu politiku u Kirgistanu.

Saadanbekov je u svom članku iznio stav Biškeka o ukrajinskoj krizi, rekavši da je „U martu 2021. Ukrajina usvojila novu vojnu strategiju. Ovaj dokument je skoro u potpunosti fokusiran na sukob sa Rusijom i ima za cilj da uvuče SAD i Zapad u sukob sa Rusijom. Predviđeno je formiranje podzemnih terorističkih organizacija na Krimu i u Donbasu, dok međunarodna zajednica podržava Ukrajinu, uključujući i u vojnom smislu, i u njenom geopolitičkom obračunu sa Rusijom. Jasno je da to može značiti samo pripremu za vojnu akciju protiv Rusije. I tako je Ukrajina predvođena Washingtonom jednostavno primorala Rusiju da započne ovaj rat.“

Mišljenje nekih ljudi o ukrajinskoj krizi formira se kroz lične veze. Marina Lapenko, gostujući profesor u jednoj od vodećih škola u Kazahstanu – Evroazijskom nacionalnom univerzitetu – objavila je pismo koje joj je poslala mala nećakinja iz Donbasa (sa originalnim pravopisom i interpunkcijom): „Ovdje je počeo rat, deda je otišao i oni su pobijedili Ne dozvoljavaju mu da se vrati jer se bore svuda nismo bili u školi godinama… Možda se uskoro pridružimo Rusiji i rat će biti gotov. Kako si ti?”

„Radit ćemo na njenom ruskom kada budemo mirni i konačno ćemo moći normalno da razgovaramo. Moći ću da se vratim i posjetim bakin grob“, dodala je Lapenko.

Istaknuti uzbekistanski politički analitičar i šef istraživačkog centra Ma’No Bahtijor Ergašev rekao je da ukrajinski režim vidi kao protivnika i da podržava Rusiju. „Potičem od dva vojnika iz Drugog svjetskog rata – oba moja djeda su se borila za Crvenu armiju. Odbranili su Staljingrad i zauzeli Beč i Kenigsberg. Dakle, za mene je režim koji je ukrajinske gradske ulice preimenovao po fašistima i kolaboracionistima – Banderi, Šuheviču, koji je inače bio hauptman njemačke Waffen SS divizije Galicija, i tako dalje – kako to vole da kažu u Americi, egzistencijalni neprijatelj“, rekao je on.

Bivši ministar energetike Kirgistana Rasul Umbetalijev je takođe pozvao na odlučnost u borbi protiv ukrajinskih nacionalista, rekavši: „Posljednji i najodlučniji pad bila je izjava Zelenskog na Minhenskoj konferenciji 20. februara, kada je govorio o stvaranju nuklearnog oružja… Potrebna je specijalna operacija da se dovede do uspješnog završetka, odnosno apsolutne kapitulacije nacističkog režima, prenosa vlasti na narod i tribunala koji će suditi Zelenskom za genocid.“

Kirgistanska opozicionarka Irina Karamuškina takođe se uključila, pridruživši se onlajn debati o tome šta se dešava u Ukrajini. Ona je naglasila da se Rusija ne bori protiv Ukrajine, već protiv tamošnjeg radikalnog režima: „Nije Ukrajina bila napadnuta – nacističke vlasti su zabranjivale ruski jezik (iako tamo živi više od 40 % onih koji govore ruski) i uništavaju sjećanje na heroje koji su se borili protiv njemačkog fašizma, heroje Velikog otadžbinskog rata. Kako je to u redu? I šta će biti sljedeće?”

Za i protiv

Ipak, u Centralnoj Aziji postoji različito raspoloženje u vezi sa ruskom operacijom u Ukrajini. Samo nekoliko sati nakon početka, pokret Ojan, Kazahstan organizovao je demonstracije u blizini zgrade ruskog konzulata. Manji broj demonstranata nosio je ukrajinsku zastavu i plakate sa sloganima na engleskom i ukrajinskom jeziku.

Aktivisti su takođe rekli da osuđuju Rusiju i da počinju kampanju prikupljanja sredstava za kijevski režim.

Regionalni mediji su, međutim, istakli da su svi antiruski aktivisti na neki način povezani sa SAD, zemljama NATO ili Ukrajinom. Ojan Kazakstan je osnovana 2019. godine od strane grupe zaposlenih i stipendista američke Soros fondacije.

Dimaš Alžanov, lider pokreta Ojan, Kazahstan, bivši je radnik američkog Nacionalnog demokratskog instituta, koji je u Rusiji prepoznat kao nepoželjna organizacija. On je 2014. godine posjetio Ukrajinu kao član delegacije NDI na čelu sa Medelein Albright. Prema informacijama iz ukrajinskih baza podataka, on ima posao u Kijevu, a, prema nekim indicijama, dvojno državljanstvo sa ukrajinskim.

Godine 2021. vlast.kz, veb-sajt koji pokriva antiruske aktivnosti pokreta, dobio je grant u iznosu od 230.000 dolara od Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED), koju kontroliše američka vlada. Štaviše, generalni direktor publikacije, Vjačeslav Abramov, član je Odbora povjerenika američke Soros fondacije u Kazahstanu.

NED je takođe dao grant Bahitžan ​​Toregoževoj, članici antiruske inicijativne grupe, i njenoj fondaciji Ar Rukh Hak. Dosim Satpajev, još jedan organizator kampanje za odbranu ukrajinske vlade, sprovodi projekte uz podršku njemačke Ebert fondacije.

Antiruske aktivnosti i podrška ukrajinskim nacionalistima dovele su do oštrih kritika u regionu. Politički analitičar Bahtijor Ergašev je govore u odbranu kijevskih vlasti nazvao licemjernim: „Iznenađen sam ovim licemerjem. Slušajte, vi ljubitelji selektivnog saosjećajnog haranja: gdje ste bili sa svojim krokodilskim suzama kada su tukli ljude gvozdenim šipkama i palili njihova tjela u Domu sindikata u Odesi u maju 2014.?

Ergašev je mislio na brutalni masakr 48 ljudi koji su protestovali na Evromajdanu u Odesi 2. maja 2014. Većina žrtava je blokirana u zgradi Doma sindikata i živa spaljena. Guverner Odese Vladimir Nemirovski nazvao je ove događaje legitimnim „djelovanjem stanovnika Odese usmjerenim na neutralisanje i pritvaranje naoružanih terorista“.

Poslije ove izjave, Ergašev je na društvenim mrežama napisao da je preko messengera dobijao prijetnje od kazahstanskih nacionalista. Međutim, njegov stav je podržan i u Kazahstanu.

Na primjer, novinarka Danara Kurmanova iz Uralska podsjetila je one koji osuđuju vojnu operaciju u Ukrajini na žrtve ukrajinskih nacionalista: „Mir treba da ide u oba smjera. Zaista sam se nadala da će nakon pojave nacista doći do masovnog protivljenja zbog ovoga. Nakon što su ljudi spaljeni u Odesi u maju 2014. I kada danas neko viče: ‘Ne u rat!’, treba da se sjetite da drugi već 8 godina zaredom govore: ‘Ne’. Da se ​​Aleja anđela u Donbasu pojavila s razlogom. Ali, do sada su se svi pretvarali da ne postoji.”

Aleja anđela je naziv za spomen obilježje u Donjecku u čast 149 ljudi koji su poginuli u artiljerijskim granatiranjima od strane ukrajinske vojske. Sada vojska Donjecka dovodi zarobljene ukrajinske vojnike na ovaj spomenik da im pokaže posljedice kaznenih akcija njihovih trupa.

Pokušaji organizovanja antiruskih aktivnosti u Kirgistanu takođe su izazvali proteste lokalnih javnih ličnosti. Jedan kirgistanski političar, Azamat Baiamanov, zamjerio je lokalnim nevladinim organizacijama što su svoju poziciju predstavili kao poziciju kirgistanskog društva: „Ko im je dao pravo da govore u ime svih Kirgistanaca? Trebalo je da kažete da je vaša NVO uz Ukrajinu. To bi bilo tačno!”

Šef fondacije Tilekmat Ake, Tilek Usupov, čak je predložio donošenje zakona o priznavanju „agenta stranog uticaja“ da bi se identifikovali oni koji su povezani sa proukrajinskim aktivnostima koje organizuju nevladina tijela. Kirgistan je već usvojio zakon koji zahtijeva otkrivanje stranih izvora finansiranja NVO, ali koncept „stranog agenta“ još uvijek nije uveden u republičko zakonodavstvo.

Bitka za Centralnu Aziju

Nakon početka ruske vojne operacije u Ukrajini, počeo je žestok informativno-psihološki rat koji je imao za cilj da diskredituje politiku Moskve u različitim zemljama i regionima. Ruski mediji su izvijestili o sličnim operacijama protiv Rusije koje sprovodi ukrajinska vojska koristeći društvene mreže.

Međutim, svjedoci smo slične borbe u Centralnoj Aziji. Jedina razlika je u tome što je glavni lobista koji promoviše interese Sjedinjenih Država i NATO zajednica povezana sa nevladinim organizacijama u regionu, koja je slabija i manje aktivna u Rusiji.

Stavovi mnogih političara, stručnjaka, novinara pokazuju da u regionu ima i mnogo pristalica Rusije, koji su uticali na stavove lidera niza regionalnih država. Iz navedenih primjedbi vidimo da oni odlično poznaju istoriju događaja u Ukrajini i Donbasu, uključujući i zločine prokijevskih snaga nad civilnim stanovništvom, i u velikoj mjeri na njima zasnivaju svoje mišljenje.

To je zbog činjenice da je procenat ljudi koji dobro govore ruski i dalje visok u regionu: 73 % u Kirgistanu i 79 % u Kazahstanu. Shodno tome, oni imaju pristup informacijama iz ruskih i ukrajinskih medija koji govore ruski i ne oslanjaju se na vijesti o sukobu koje dolaze od američkih i britanskih dopisnika, kao ljudi iz mnogih zemalja širom svijeta. Pored toga, rodbinske i prijateljske veze koje postoje još od sovjetskih vremena zbližavaju zemlje i narode jedne s drugima, tako da ljudi jače osjećaju nevolje svojih bivših sunarodnika.

Zajedničko sjećanje na Drugi svjetski rat i borbu protiv fašizma 1941-1945. stvara posebnu emotivnu vezu između zemalja bivšeg SSSR. Manifestacija Besmrtni puk, marš koji se održava na godišnjicu pobjede, gdje ljudi nose portrete rođaka koji su učestvovali u ratu, veoma je popularan u Centralnoj Aziji. U 2019. godini, uoči pandemije prije zabrane masovnih događaja, učestvovalo je najmanje 240.000 ljudi u regionu.

Zbog ovog kolektivnog sjećanja, ljudi u postsovjetskim zemljama sa velikim protivljenjem doživljavaju oživljavanje nacističke prakse u modernoj Ukrajini. Prema podacima UN, 13.000 ljudi je stradalo u Donbasu kao rezultat kaznenih operacija ukrajinskih vlasti i masakra nad onima koji su protiv kijevskog režima, poput masovnog spaljivanja u Domu sindikata u Odesi.

Kao rezultat toga, obični građani u regionu i predstavnici njegove političke elite mogu bolje da razumiju Rusiju i narode Donjecke i Luganske Republike, makar na emotivnom nivou.

Autor: Nikita Mendkovič, analitičar fokusiran na Centralnu Aziju