Kako su mediji stavili u karantenu dokaze o sabotaži Sjevernog toka

Prošlog je tjedna Alex Nunns, autor knjige ”Kandidat – nevjerojatni put Jeremyja Corbyna do vlasti” i bivši Corbynov pisac govora, opisao trenutni napad na demokraciju unutar Laburističke stranke:

”Ono što se događa u Laburističkoj stranci je novo. Laburistička desnica, nakon što su 2015. doživjeli šok života, sada namjeravaju u potpunosti iskorijeniti ljevicu. Nisu tako razmišljali njihovi prethodnici. To je novi pomak u povijesti laburista koji će imati dugoročne posljedice.”

Zašto onda promjena?

”Prethodne generacije laburističkih desnih birokrata udovoljavale su ljevici ne zato što su bili bolji od sadašnje većine, već zato što je 1) ljevica bila dio bloka moći koji im je trebao za postizanje vlastitih ciljeva i 2) bili su uvjereni da će ljevicu zadržati unutar sebe. Ova generacija laburističkih desnih birokrata ponaša se drugačije jer se 2) promijenila, ali 1) nije. Nisu svi njihovi prethodnici bili glupi, pa će biti dugoročnih troškova.” Drugim riječima, laburistička desnica ”u potpunosti iskorjenjuje ljevicu” jer, kao što je Corbyn zamalo promašio 2017. pokazao, razina javne potpore lijevim politikama sada je toliko visoka da prijeti nekontroliranim skokom kroz bilo koju priliku.

Ovo zvuči istinito, i to ne samo za Laburističku stranku. Ono što smo često nazivali ”korporacijskim medijima”, a što je zapravo državno-korporacijski medijski sustav, slijedilo je u biti isti put iz istih razloga.

Tamo gdje su nekoć ljudi poput Johna Pilgera, Roberta Fiska i Petera Obornea dobivali redovite kolumne u nacionalnim novinama i časopisima, pa čak i prostor za dokumentarne filmove u udarnom terminu, njihova vrsta racionalnog, suosjećajnog neslaganja gotovo je protjerana. Pilger je nedavno komentirao:

”Posljednjih su godina neki od najboljih novinara izbačeni iz mainstreama. Upotrijebljena je riječ ‘defenestriran’. Prostori koji su nekoć bili otvoreni za disidente, za novinare koji su išli protiv mainstreama, su se ugasili.”

U listopadu 2019. Peter Oborne objavio je članak o ”načinu na koji je Boris Johnson ponizio Downing Street koristeći moć svog ureda za širenje propagande i lažnih vijesti”. (Peter Oborne, “Napad na istinu”, Simon & Schuster, 2021., str. 130). Odgovor medija: ”Ovaj je članak označio kraj moje tridesetogodišnje karijere pisca i voditelja u glavnom britanskom tisku i medijima. Bio sam redoviti voditelj emisije The Week u Westminsteru na Radio 4 više od dva desetljeća. Prestao me koristiti, bez objašnjenja. Razišao sam se s Daily Mailom u razumnim prijateljskim odnosima nakon našeg neslaganja. ‘Glavni britanski tisak i mediji zabranjeni su mi u svim namjerama i svrhama.” (str.132 i str.133)

Kao i kod Laburističke stranke, razlog je to što se igra, a uvijek je bila igra, promijenila. U doba internetskog građanskog novinarstva, snažno filtriranog algoritmima i ”zabranom u sjeni” iako jest – interesi elite više ne mogu biti sigurni da istinu mogu zadržati ”slobodni tisak” i njegovi poslušni redovi ”klijenata” novinara.

U našoj medijskom dojavi od 26. srpnja 2002. napisali smo:

”To ne znači da u mainstreamu nema neslaganja; naprotiv, sustav snažno zahtijeva dojam otvorenosti. U naizgled demokratskom društvu, propagandni sustav mora uključivati povremene slučajeve neslaganja. Poput cjepiva, te male doze istine cijepe javnost protiv svijesti o krutim ograničenjima slobode medija.”

To je bila istina prije dva desetljeća kada smo pokrenuli Media Lens. Ali sada se državno-korporacijski medijski sustav manje oslanja na cijepljenje, a više na karantenu: nezgodne činjenice, zapravo čitava pitanja, jednostavno se skrivaju od javne svijesti. Primaknuli smo se daleko bliže totalitarnom sustavu ovisno o otvorenoj cenzuri.

Primjer je dao izvanredan vodeći članak u Observeru, pod naslovom, ”Stav Promatrača o globalnoj eskalaciji ruskog rata protiv Ukrajine”. Bez obzira na naslov, ovaj članak od 09. listopada uopće ne spominje terorističke napade na plinovode Sjeverni tok 1 i 2 samo dva tjedna ranije, 26. rujna. Ali zašto? Cjevovodi su multinacionalni projekti kojima upravlja Sjeverni tok AG sa sjedištem u Švicarskoj, a svaki je namijenjen opskrbi oko 55 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje iz Rusije u Europu kroz cjevovode postavljene ispod Baltičkog mora koji se povezuju s njemačkim čvorištem. Dovršen prije deset godina, ruski plinski div Gazprom ima 51 posto udjela u projektu čija je izgradnja koštala oko 15 milijardi dolara. Američka stranica za praćenje medija, Pravednost i točnost u izvješćivanju (FAIR), iznijela je ključnu točku:

”Svako ozbiljno izvještavanje o napadu na Sjeverni tok mora priznati da je protivljenje plinovodu središnji dio američke velike strategije u Europi. Dugoročni cilj bio je držati Rusiju izoliranom i nepovezanom s Europom, te držati europske zemlje vezane za američko tržište. Otkako su njemačke i ruske energetske kompanije potpisale ugovor o početku razvoja Sjevernog toka 2, cijela mašinerija Washingtona radi prekovremeno kako bi ga uništila.”

Dokazi za to su jednostavno neodoljivi. Na primjer, FAIR je primijetio da je tijekom saslušanja za potvrđivanje 2021. državni tajnik Anthony Blinken rekao Kongresu da je ”odlučan učiniti sve što mogu kako bi spriječio” da se Sjeverni tok 2 dovrši. Nekoliko mjeseci kasnije, američki State Department ponovio je da ”svaki subjekt uključen u plinovod Sjeverni tok 2 riskira američke sankcije i da bi trebao odmah odustati od radova na plinovodu”.

Ako to ne čini neprijateljstvo SAD-a prema cjevovodima dovoljno jasnim, predsjednik Joe Biden rekao je novinarima u veljači:

”Ako Rusija izvrši invaziju onda više neće biti Sjevernog toka 2. Mi ćemo tome stati na kraj.” Na pitanje novinara kako SAD namjerava okončati projekt koji je ipak bio pod njemačkom kontrolom, Biden je odgovorio:

„Obećavam vam, moći ćemo to učiniti.“

Ne čudi stoga što je nakon napada Blinken opisao uništenje cjevovoda kao ”izvrsnu priliku da se jednom zauvijek ukloni ovisnost o ruskoj energiji”, dodajući da to ”nudi iznimnu stratešku priliku za godine koje dolaze”.

Bivši UN-ov inspektor za oružje i politički analitičar Scott Ritter komentirao je:

”Namjera, motiv i sredstva: Ljudi koji služe doživotne kazne u američkim zatvorima osuđeni su na slabijim osnovama od posrednih dokaza protiv Washingtona za napad na plinovode Sjevernog toka.”

U rijetkom trenutku ”mainstream” disidentstva koji ponavlja Ritterov zaključak, ekonomist sa Sveučilišta Columbia, Jeffrey Sachs, iznenadio je svog sugovornika rekavši:

”Znam da je to u suprotnosti s našim narativom, ne smijete govoriti te stvari na Zapadu, ali činjenica je da u cijelom svijetu, kad razgovaram s ljudima, oni misle da su to učinile SAD. Čak mi i novinari naših novina koji su uključeni govore: “Naravno SAD su odgovorne”, ali o tome se ne govori u našim medijima.”

Sachs je dodao: ”Postoje izravni radarski dokazi da su američki helikopteri, vojni helikopteri koji su inače bazirani u Gdanjsku, kružili iznad ovog područja”.

Unatoč svemu tome, FAIR je izvijestio o izvještavanju američkih korporativnih medija:

”Mnogi mediji bacaju svoje sumnje na Rusiju, uključujući Bloomberg (27. 9. 22.), Vox (29. 9. 22.), Associated Press (30. 9. 22.) i većinu kabelskih vijesti. Uz nekoliko iznimaka, špekulacije o umiješanosti SAD-a naizgled su smatrane intelektualnom zonom zabrane leta.”

Stoga je mogućnost uplitanja SAD-a intelektualno stavljena u karantenu. Umjesto toga, američki mediji su se vezali u čvorove pokušavajući pronaći alternativna objašnjenja. New York Times je napisao:

”Nejasno je zašto bi Moskva nastojala oštetiti instalacije čija je izgradnja i održavanje koštala Gazprom milijarde dolara. Očekuje se da će curenje odgoditi svaku mogućnost primanja prihoda od goriva koje prolazi kroz cijevi.”

U Britaniji je Guardian izazvao sličnu zabunu

„Sjeverni tok bio je u središtu sukoba između Rusije i Europe oko opskrbe energijom od početka rata Kremlja u Ukrajini, ali nije odmah jasno tko će imati koristi od uništenja plinske infrastrukture.“

Ako nije ”odmah jasno”, sigurno postaje jasno nakon trenutka iskrenog razmišljanja. Drugi Guardianov izvještaj komentirao je:

”Ukrajina, Poljska, baltičke države i SAD, uključujući i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, bili su žestoki kritičari plinovoda Sjeverni tok, a Njemačka je objavila svoju namjeru da se potpuno odrekne ruskog plina, a Gazprom je smanjio isporuke na gotovo nula.”

”Za saveznika NATO-a da je izvršio čin sabotaže na dijelu infrastrukture u djelomičnom vlasništvu europskih kompanija značilo bi veliki politički rizik za malu dobit, ali za Rusiju da uništi vlastitu materijalnu i političku imovinu također bi se izgledalo kao da nema logike”.

Rizik zapravo i nije tako velik u svijetu u kojem političari i mediji poput Guardiana odbijaju uprijeti prstom u jedinu svjetsku supersilu. Kao što smo vidjeli, tvrdnja da bi napad saveznika NATO-a bio ”za malu dobit” bila je javno proturječna Blinkenovim komentarom da uništenje cjevovoda ”nudi ogromnu stratešku priliku za godine koje dolaze.”

Guardian je dodao:

”Neki europski političari sugerirali su da je Rusija mogla izvesti eksplozije s ciljem izazivanja daljnje pustoši s cijenama plina ili demonstracije svoje sposobnosti da ošteti europsku energetsku infrastrukturu.”

Ali kao što je Guardian priznao, čini se da se ova ”logika” ”prkosi logici” i sugerira da novinari zabijaju glave u pijesak na dnu Baltičkog mora. Dodatno Guardianovo izvješće navodi:

”Visoki ukrajinski dužnosnik također je to nazvao ruskim napadom za destabilizaciju Europe, bez davanja dokaza.”

Ili bilo kakvo obrazloženje. U izvješću se nastavlja:

”Britanski izvori rekli su kako vjeruju da možda nije moguće sa sigurnošću utvrditi što se dogodilo.”

Kako prikladno. Telegraph je objavio:

‘‘Antony Blinken, američki državni tajnik, rekao je da, ako se potvrdi da je riječ o činu sabotaže od strane Rusije, to ne bi bilo ‘ni u čijem interesu.”

Opet, izjava kojoj je izravno proturječio sam Blinken. Njegov komentar ”ni u čijem interesu” bio je glavni fokus većine medijskog izvještavanja.

FAIR je raspravljao o tweetu poljskog člana Europskog parlamenta, Radeka Sikorskog – nekadašnjeg poljskog ministra obrane, kao i bivšeg suradnika American Enterprise Instituta, kojeg je Foreign Policy 2012. proglasio jednim od ”100 najboljih globalnih mislilaca”. FAIR je izvijestio:

”Sikorski je na Twitteru objavio sliku istjecanja metana u oceanu, s natpisom: ‘Kako kažemo na poljskom, mala stvar, a toliko radosti.’ Kasnije je tweetao: ‘Hvala, SAD’, s istom slikom.”

Ti komentari su povremeno objavljivani u britanskom tisku, ali je Sikorski kasnije Tweetao protiv plinovoda, napomenuvši:

”Jedina logika Nord Streama bila je da Putin može nekažnjeno ucjenjivati ili voditi rat protiv istočne Europe.” Dodao je:

”Sada 20 milijardi dolara starog željeza leži na dnu mora, što je još jedan trošak za Rusiju zbog njezine zločinačke odluke o napadu na Ukrajinu. Netko je napravio posebnu operaciju održavanja.”

Ovo je očito bila ironična referenca na izraz ”specijalna vojna operacija”, koju je Rusija koristila kako bi opisala svoju ilegalnu invaziju na Ukrajinu.

Značajno je da je Telegraph izvijestio o nekima, ali ne o svemu:

”Sikorski je objavio fotografiju metana iz Sjevernog toka koji izbija na površinu Baltika, uz kratku poruku: ”Hvala, SAD”.

”Sikorski je u međuvremenu izbrisao svoj Tweet i od tada ga nije elaborirao, ali su ga naširoko iskoristili proruski mediji koji su pokušavali dokazati američku sabotažu.”

Ali kao što smo vidjeli, Sikorski je to svakako razradio; a mediji nisu trebali biti ”proruski” da bi povjerovali u komentare koji su upućivali na zapadnu sabotažu.

Daily Mail također nije razumio:

„Na Twitteru Radoslaw Sikorski objavio je sliku golemog izlijevanja plina metana na površinu Baltičkog mora uz komentar: “Hvala SAD-u”. Jastrebov europarlamentarac kasnije je Tweetao da, ako Rusija želi nastaviti opskrbljivati plinom Europu, mora “razgovarati sa zemljama koje kontroliraju plinovode”.

„Što je pod time mislio“?

Zapravo, Sikorski je bio vrlo jasan o tome što misli.

U jednom, usputnom komentaru u Mail on Sunday, Peter Hitchens je možda jedini ”mainstream” novinar koji je potvrdio vjerojatni značaj Sikorskijevih komentara:

”Radek Sikorski je možda prepustio igru. Prvo je Tweetao: Hvala, SAD’ sa slikom plina koji izbija u Baltik. Onda, kada je mnogo ljudi primijetilo, izbrisao ju je. Zbog toga sam pomislio da je na tragu nečega.” (Hitchens, ”Kako sam mogao znati” Mail od nedjelje, 02. listopada 2022.) Zanimljivo, nekorporacijski novinari poput Jonathana Cooka, Caitlin Johnstone, Glenna Greenwalda, Aarona Matéa, Brycea Greena, čak i hippyja Russella Branda, nisu mogli pronaći sve dokaze i argumente koje su ”mainstream” novinari izostavili uz podršku daleko većih resursa.

I to čini poantu s kojom smo započeli ovo upozorenje: sada ima toliko visokokvalitetnog novinarstva koje razotkriva establišment izvan državno-korporacijskog ”mainstreama”, da je sada zadatak ”mainstreama” zaštititi establišment djelujući kao tampon koji blokira građansko novinarstvo od javne svijesti.

Uvodnik Observera koji nije niti spomenuo ovaj veliki teroristički napad na civilnu infrastrukturu govorio je o ”Putinovoj kugi”, opisujući ruskog čelnika kao ”kugu čije širenje prijeti cijelom svijetu”. Ukrajina nije njegova jedina žrtva. To je Bad Guy. Pa tko su dobri momci u ovoj bajci? Urednici su dodali:

”U ovoj konfrontaciji koja se razvija, u igri je mnogo više od suvereniteta Ukrajine. O održavanju života je, čini se, cijeli poslijeratni konsenzus koji podupire globalnu sigurnost, nuklearno neširenje, slobodnu trgovinu i međunarodno pravo.”

Lako je razumjeti zašto bi Observer radije stavio u karantenu mogućnost umiješanosti SAD-a u teroristički napad, što bi učinilo besmislicom uzvišenu retoriku urednika o ”poslijeratnom konsenzusu” temeljenom na ”međunarodnom pravu”.

Također nije iznenađenje, Observer je još jednom pronašao odgovore u omiljenom, sveobuhvatnom rješenju omiljenom u zapadnom tisku, promjeni režima:

„Ako se Putinova kuga ikada želi iskorijeniti, ako rat ikada prestane, takav razvoj događaja unutar Rusije, koji predviđa promjenu vodstva, potpuno vojno povlačenje iz Ukrajine i novi početak, predstavlja najbolju nadu za lijek.“

Autor: Media Lens